moćna kuhača

Počinjem sumnjati da se pretvaram u mekušca. Postajem emo-to je valjda po današnjoj modi. Recimo, pogledao sam sve epizode MASH-a. I na kraju, u zadnjoj epizodi, grlo mi se steglo ko malom majmunu. Osjećao sam se kao da me prolaze valunzi-tako se valjda osjećaju žene sa svojim hormonima i nedostatkom istih, ali mogu vam reći da mi je ta ekipa u toj sklepanoj „bolnici“ postala tako draga-kao da su moji vlastiti. Zaista ne znam odakle tolika moja fascinacija američkom vojskom, nije da sam previše lud za ratovima, imao sam prilike iskusiti okrajke jednoga,pa ono..hvala,ali neka hvala. Možda je u pitanju humor. Jebiga, odrastao sam na knjigama i piscima koji nisu štedjeli olovku ni papir ni za koga. Recimo, moji animoziteti prema sportovima koji nemaju veze sa benzinom potječu djelomično od obiteljske nesposobnosti za bavljenje istima, a djelomično i od izvjesnog Nježnog. Nježni je lik kojeg je nacrtao Ivica Bednjanec, strip crtač, a njegov Herr Nježni je bio junak radničke klase u vrijeme socijalizma. Tako je izdao i ilustriranu enciklopediju sporta, u kojoj se sprda sa trenutnim stanjem, sa dogmama koje se provlače kroz određene sportove, sa sportašima, sa ljudima oko njih...sa svima. I to na poprilično inteligentan način, sa velikom dozom cinizma i sarkazma. Divno štivo za dijete od 6 godina, zar ne mislite tako?

Opet sam odlutao. Počeo sam pričati o MASH-u i o tome kako sam postao pičkast. Iako je riječ o prastaroj seriji, kvalitetan humor nikada ne odumire. Ali nije to samo humoristična serija. Taj dio me brine. Tu sam postao emotivan. Postoji hrpa ozbiljnih motiva koji se pojavljuju u seriji, koji su me nagnali na višesatno razmišljanje. Ignorance is a bliss, rekli bi Ramonesi i još poneki, ali da li je zaista tako?

Ako danas doživljavam neke stvari na koje sam prije bio u potpunosti imun, znači li to da sam u međuvremenu omekšao ili ih sada doživljavam zato što ih razumijem?!? Jebiga, sa svih strana mi stižu pitanja - što se događa s tobom, jesi dobro, zvučiš drugačije, nisi to više ti, jesi se zaljubio, i slično... odgovor je poprilično jednostavan-da, to sam i dalje ja. Što mi se dogodilo u međuvremenu? Umio sam se. Počeo sam gledati oko sebe, razumijevati stvari. Do sada sam imao najveći problem sa time što sam sa apsolutnom točnošću mogao detektirati stvari, sumnje, namjere..osjetio sam kako trava raste. Ali, margeritas ante porcos - zalud sve to kad sve te informacije nisam znao upotrijebiti. Nisam se znao postaviti u skladu sa situacijom, uvijek sam tražio neka trenutna rješenja, koja su ispadala čiste improvizacije, jer su one jedine bile izvedive i dovoljno dobre da spase situaciju koliko-toliko. E pa dosta je bilo đe-đe...

Jesam zaljubljen? Jesam. U sebe i u još neke. Svi smo mi zaljubljeni, samo to još moramo otkriti. To je proces koji je u potpunosti autonoman, nitko nema nikakvog utjecaja na njega. Primjerice, frend je imao jednom upad curi, nakon što ga je ova nekoliko dana kajlala za sve moguće : „čuj ti,ja se tebi ili sviđam ili si nevjerojatna kuja“. Jebiga, pokazalo se odmah da je ovo prvo točno,a nešto kasnije, sudeći po njegovim riječim, i druga premisa je postala istinita. No u čemu je poanta? Ljudi oblikuju svoje postupke, svoja ponašanja, utječu na svoje riječi kad ih planirano izgovaraju (ovo moje prosipanje istih na blogu je samo iznimka koja potvđuje pravilo), ali ne utječu na ono nešto što se događa od prve sekunde kad nekoga sretnete, od onog prvog okršaja pogledima, koji kao da se susretnu na istim vratima i onda nakon sekunde ispitivačkog promatranja sa osmjehom na licu onaj tko je sramežljiviji hitro odstupi. Želim vam reći da je jedino što vrijedi, i na što se možete uvijek osloniti vaš instinkt. Ljudi su plahe životinje, ako pokušate upravljati njima, a oni to osjete, onda se jako brzo povlače. Svi mi želimo biti dominantni i šefovi, i samim time ne volimo nikoga iznad nas (ok, znam da je perverznijima od vas sad na pamet pala iznimka kad bi rado željeli imati nekoga iznad vas i tu se moram složiti s vama).

Ajmo sad jedan odlomak koji ćete razumjeti. Šunkica mi je nabacila opasku kako sam postao previše zagonetan-želim da ljudi čitaju, a opet sve pišem u nekim šiframa. A Šunkica zna, ona je psiholog (ne moj-do te faze nisam još stigao, ali kad budem,idem odmah do kraja-psihijatru!i moj brat također!). E pa draga moja, ako mislim pisati blog koji je vezna uz mene, i ako već postove stavljam u kategoriju „osobno“, onda se valjda očekuje da budem iskren i nakljucam zaista nešto osobno. Kad budem pisao recepte za nedjeljni ručak u Gloriji ili nečemu sličnom, onda ću biti manje zagonetan. Jebiga-ova budala ne zna čuvati samo vlastite tajne, odmah ih sve objavi. Uostalom, mislim da sam fer-samo zadnji odlomak posta posvećujem osobnim porukama u boci,a sve ostalo bi trebalo biti razumljivo širokom puku. A i vidiš kako je sve obasjano drugačijim svjetlom kad zadnji odlomak govori o tebi?

Podržimo mlade hrvatske bendove. Evo recimo jednog odličnog primjera....

We come one – Renegade