moćna kuhača

Ajmo opet malo medijske pompe oko Severine. Nije dugo, valjda je libido nacije opet dosegao kritičnu razinu, pa se mora djelovati. Dakle, nakon što je izašao kontroverzni album „Zdravo Marijo“ i s njim prvi hit singl „Gas,gas“, sada je dotični dobio i svoje video izdanje, tako da sad na jubitou možete naći i spot, a ne samo slide show uz pjesmu u pozadini. Inače, spotovi se rade da kao prate radnju pjesme, a s obzirom da je radnja pjesme dovoljno stupidna, spot se mogao napraviti u svakom selu koje ima pistu za poljoprivredne avione. Čak mislim da bi tako i bila vjernija korjenima – pista i na nju treba zvati statiste – cure iz lokalno KUD-a kojebi tresle sisama i par bajica sa njihovim strojevima u vidu razni golfova trojki GTI-TDI, par traktora i kamiona, te jednog uberfakera sa starim beemveom tricom. Najveća stavka u budžetu takvog spota bila bi ona za završnu večeru svih statista, ali lokalni mještani bi i to pokrili tako što bi utukli par janjića i prasaca, jer ipak, zvijezda je radila spot u njihovom selu. E da je tako nešto napravila, onda bi i povjerovao u priču o – sprdanju.

Kakvo sprdanje? Pa kažu vele kažu, da je dotična izjavila kad su ju novinari, zgroženi njenim novim uratkom dopuštenim i za one mlađe od 18, pitali zašto je napravila takvu pjesmu rekla nešto u stilu- to je sprdanje sa turbofolkom i stilom koji se sve više uvlači u srca i duše (a bogami krenuo je od ušiju) svekolikog hrvatskog pučanstva. Može bit..ali ne pušim. Ajmo prvo vidjeti koliko se Severina približila tom ozloglašenom „turbaču“. Imamo par silikonskih sisa i labrta u prvom planu-check. Imamo stupidni tekst-check. Imamo nekoliko droljica koje u pozadini skaču,ali ni jedna ne smije imati sise veće od glavne pevaljke i li bolju guzicu-check. Imamo skupe aute u spotu-check. Imamo glazbeni aranžman s takvom harmonijom da bi ju bolje složio čovjek bez sluha 150 godina nakon vlastite smrti-check. Hrpa idiota sa rukicama u zraku kad čuju prve taktove te pjesme-check. Pa ja mislim da imamo 100% poklapanje sa jednom Cecom recimo, i njenom „lepi grome moj“ (za koju ja mislim da je čak i literarno vrijednija od „gas gas“, jer ipak je to pjesma za - konja).
Sprdanje sa pjesmama znači nešto drugo. Vatrogasci se sprdaju sa pjesmama i stilovima, a Vatrogasci su bend koji inače svira svatove za 1200€. Severina još ne svira svatove,ali zato svira seoske kirvaje, i to za 40 000kn – informacija iz prve ruke. A kako povjerovati da se netko sprda, kad je to osoba koja svoju slavu gradi na kućnim pornićima i pjesmama poput „moja štikla“?! Prisjetimo se – što je ono Severina bila prije nego je postala popularna? Pjevačica. Pjevačica koja u svom cjelokupnom opusu ima 2 (slovima: dvije) kvalitetne pjesme, i to zbog teksta koji je napisao Zrinko Tutić i zbog gitarističkog aranžmana u „tvojoj prvoj djevojci“ . Po vokalnim sposobnostima Severina nije dostojna ni da pjeva u rezervnoj postavi lokalnog dua „Miša i Ana“.

Da se ja ne bih bespotrebno trošio na dotičnu, jer nju ionako drugi troše... Svi vi koji s gnušanjem okrećete glavu kad čujete narodnjake, razmislite malo kada idući puta dignete ručice u zrak na „joj što volim miris kamiona“ i počnete se izrugivati tim istim narodnjacima – po čemu ste vi to točno različiti?

e da...skoro zaboravih np...
Manu Chao - El Hoyo

Dakle, jučer smo pričali o tome kako se teško dolazi do mjesta u studentskom domu, kako je to sve korumpirano i kako život nije fer. Na prvi pogled ta priča nije imala previše veze sa ključnim riječima koje sam naveo na samom početku-ali to je samo na prvi pogled. Vidite, sa tim studentima koji traže ono na čega, ruku na srce, baš i nemaju pravo, htio sam vam pokazati koliko su ljudi sposobni i spremni u vrlo kratkom roku poći jednostavnijim putem. Nema veze što „to i to“ nije baš sasvim u redu, ja ću to učiniti, jer znam da će mi pomoći i da će mi olakšati stvari.
Princip je poprilčno jednostavan i ponavlja se u svim sferama. Nekolicina onih koji su završili fakultet i bili u potrazi za poslom su odmah na samom početku karijere bili suočeni sa pojmom „veze“. Možda je glupo govoriti da se sa vezama prvi puta susrećemo, kada u današnje vrijeme morate imati vezu da bi klinca upisali u vrtić. Dovraga, kad malo bolje razmislim-preporučljivo je imati vezu i u rodilištu, čak i sve preporučljivije.
Dakle, da se vratimo. Tražite posao. Dolazite na razgovor, briljirate, rezultati su vam odlični, imate preporuke sa fakulteta, ocjene vam ne mogu biti više...naravno, pogađate. Niste dobili posao. Dobio ga je onaj poluretardirani tip koji neodoljivo podsjeća na morskog muzgavca, koji je došao i rekao „Čika direktore, pozdravio vas je moj tata.“. i što sad? Da li je to opravdano? Pogledajmo malo iz drugog kuta.

Mene na faksu već godinama pokušavaju naučiti da u svakoj definisiji i u svakom odnosu postoji formalni i materijalni vid. I oni se najčešće razlikuju međusobno, kao što i na kraju krajeva, teorija i praksa često nisu dosljedne jedne drugima. Pa kaže: formalno gledano, vi imate sve kvalifikacija na papiru, sposobniji ste, inteligentniji, spretniji, voljni ste raditi taj posao što znači da imate više elana. Tu tučete svog protivnika jedan nula, i apsolutni ste pobjednik svakog meča. Sve čisto, bez ikakvih greškica, ali na papiru-u teoriji. Praksa, ili ako vam je lakše - materijalni vid - kaže nešto drugo. On možda nema diplomu i papire, ali zato ima tatu kojemu je čika direktor dužan uslugu, jer je tata zaposlio čika direktorovog sina prije X vremena, ili je čudesnim trikovima napravio da prekršajna prijava protiv dirketorovog sina nestane u ladici, ili je jednostavno čika dirketor dao ruku svoje najstarije kćeri za starijeg brata ovog mulca koji vam je oteo posao. Po principu reciprociteta, vi tu nemate nikakve šanse protiv njegovih poznanstava, tako da se rezultat okreće na punih 5 naprema 1 u njegovu korist. Je li to opravdano? Paa..ako gledate s jedne strane-je. Jedna od njegovih kvalifikacija je da mu u rodnom listu piše da je sin toga i toga. A vama ne. Ja to čak ne bih nazvao ni diskriminacijom, nego jednostavno-proširenjem liste uvjeta. Nepisanim doduše, ali opet poprilično stvarnim.

Najbolji su mi likovi koji se pokušavaju oprati sam pred sobom govoreći drugima: „ma ja sam imao tu vezu, ali nisam ja to htio, znaš, ne bi se ja dobro osjećao da sam to tako...“. Dragi moj, kako ne možete birati roditelje, ni ime koje vam oni daju ni crkvu u kojoj vas krste, tako ne možete ni birati hoće li se neka vaša kvalifikacija uzeti u obzir ili ne. Koliko god vi to poricali, vi ćete uvijek biti guzonjin sin. Čak i da niste zadovoljili na natječaju bez spominjanja „ime oca ime majke“, vi bi dobili to mjest-samo ovaj puta, zbog tate. Čemu onda razni mehanizmi kojima tvrdite da je taj limun koji morate pojesti baš sladak ili grožđe koje ne možete dohvatiti baš kiselo? Drugi će ionako misliti što je njima po volji.
Jebešga, ja ne osuđujem ljude koji nešto riješe „preko štele“. Možda je za to kriv moj liberalistički odgoj i stav(i ne,liberalizam nije slobodoumlje ni sloboda u tom smislu, nego nešto posve drugo, vi neobrazovani trolovi koji se već pušete), koji kaže: ako imaš sredstva-iskoristi ih. Probali smo komunizam-nije nam se dopalo. Probali smo socijalizam-ni on nam nije baš nešto bio najdraži. Sad imamo demokraciju koja nam se već malo usmrdila, a veliki igrači su shvatili pa već kartaju za novac.

Znam da bi cijela priča bila puno jasnija i vjerodostojnija kad bih ja i imao neke veze, ali, da prostite, ako ih i imam, onda su one sve redom negativne, pa prije da će mi nešto preko veze uskratiti, nego što ću to dobiti. Ali sam zato otvoren za razne kombinacije, vidite da sam na vašoj strani, pa uzmite me onda malo. Ne treba meni veza za dom,a ni za stipendiju...ali eto, kad bi mogli možda malo popričati sa onim profesorom...vratit ću vam kad me zaposlite kod sebe, obećajem! Ako ne vjerujete, pitajte mog tatu.

np: Alice In Chains - No Excuses

Nova tema koja se nastavlja nekako na prethodnu (ako zanemarite onaj međupost) je korupcija. Izdvojimo prvo ključne riječi: korupcija, mito, nepotizam, indulgencija, podobnost, kupovina funkcija, politička orjentiranost, manjak karaktera. Zvuči kao teška artiljerija. A u što će se kroz neko vrijeme pretvoriti...

Studenti opet prosvjeduju. Ništa novo, jedna od funkcija studenata i je da prosvjeduju. Prosvjeduju dok su studenti, kad diplomiraju onda prije ili kasnije postaju oni protiv kojih se prosvjeduje. Onda opet nakon nekoliko godina postaju umirovljenici, koji se konstantno žale i gunđaju, jer ne mogu više biti ni oni koji prosvjeduju ni oni protiv kojih se prosvjeduje. Mislim da u prirodi postoji već takavo kružno kretanje tvari, tako da ne iznenađuje što su se biološke pravilnosti preslikale i na sociologiju.
Dakle, prosvjeduje se protiv toga što nema dosta mjesta u domovima, dignuti su kriteriji za dobivanje istoga, 30% soba se prodaje na crno, a još najmanje toliko ide preko veze. Kad gledate-pošten čovjek tu nema što tražiti. I stvarno,i u meni bi se probudio neki rudimentarni Che Guevara, i ja bih digao svoj glas, da nisam i sam pripadnik te generacije i kaste. A pazi sad, inside informacije: ja sam '84. godište, predzadnja generacija „starog“ programa studiranja. Trenutno dovršavam svoju 5 godinu studiranja na četverogodišnjem faksu. Postotak ljudi koji studiraju medicinu iz moje generacije (bar u mom krugu kretanja) je otprilike 7%. To znači svaki 14. Zašto spominjem medicinare? Zato što oni jedini po starom programu pohađaju šestogodišnji studij. Dakle, 13 od 14 ljudi je već trebalo diplomirati. Ako je i palo godinu, to je onda produženje za godinu dana. Osnovna matematika prvog razreda kaže da je 4+1=5. Ako peta godina već istječe,a vi još niste pri kraju,onda nešto generalno nije u redu. Pitanje glasi-koji kurac vi uopće još radite u domovima?!?

Zašto povlačim pitanje „starog“ programa? Zato što je jedan od prigovora bio da su dignuti kriteriji za dobivanje doma,i da bolonjci ostvaruju više bodova blablabla. Točno. Činjenica 1-bolonjci su glupi kao noć. Činjenica 2-bolonjci imaju bolje ocjene za manje znanja jer im se daju bodovi,a ocjene su više opisne,i daju se po Gaussovoj krivulji,u većini slučajeva. Onima koji znaju tko je bio Gauss je jasno da to znači da za manje znanja dobijate bolju ocjenu, jer je cijela generacija glupava, pa se vi ističete kao nadprosječan. Čak i da nije tako (u što me ni sam Svevišnji ne može uvjeriti), svrha bolonjskog programa je poboljšanje kvalitete obrazovanja, što se između ostalog pokušava postići i osobnijim radom sa studentima i kontinuiranim učenjem, koje se osigurava čestim kolokvijima i međuispitima. Ne znam kako vama, ali meni „poboljšanje kvalitete“ znači da nešto treba biti bolje-a ako je bolje,onda zaslužuje i višu ocjenu. Činjenica 3-broj bolonjaca sada premašuje broj starih studenata,a mali kviz iz politike pita-što je to vladavina većine? Ne vidim zašto bi kriterij za dodjelu doma onda bio prilagođen u korist manjine starih studenata. To je kao da srušite Vladu i postavite Slovence da upravljaju državom.
Vjerujem da se do sada našlo bar nekoliko vas koji su se zapitali-dobro, a s kojim pravom se ovaj tu prosipa, po čemu je on to nadležan govoriti o tome? Pa, dragi moj-ni ja još nisam diplomirao. Imam još nekoliko ispita, i sam parazitiram na grbači roditelja i države. Ali..bitna razlika je u tome što sam ja zadnjih godinu dana jednostavno bacio kroz prozor radi osobnih užitaka, i svjestan sam te činjenice. Svjestan sam također i činjenice da sam već trebao otići i sa fakulteta, i iz studentske menze, i u krajnjem slučaju-da sam imao mjesto u domu-i iz doma. Onaj idealist u meni, koji još uvijek uzgaja karakter i pristojnost u svom vrtu, nosi parolu na majici „svakog gosta tri dana dosta“ .

Da, već čujem gunđanja iz zadnjih redova : „ne znaš ti kakva je situacija, ne mogu si svi priuštit studiranje, neki su morali raditi da bi preživjeli blablabla...“. Ma nemojte? Slučajno znam ljude koji su bili u takvoj situaciji da nije baš bilo jednostavno otići u Zagreb studirati. Eno dečki sad rade, potpuno su samostalni, zarađuju i zajebavaju se. Istina, ne studiraju, ali su si organizirali egzistenciju nezavisno od studija. Isto tako znam ljude (između ostalog i ja,i to polovicu svoga studiranja) koji su studirali i radili žnj poslove samo da dođu do nekakvog novca-ali oni su uspjeli studirati, ako su to stvarno htjeli. A opet, poznam i ljude koji nisu radili ništa, a nisu ni studirali, jer su prelijeni. Ali su se stalno žalili na sve. Tako da posao i uvjeti nisu opravdanje za neuspjeh na fakultetu. Tko je htio studirati, studirao je, tko je htio raditi-radio je. A psotoje i oni koji su htjeli oboje, i vjerujte mi da takvi nisu organizirali prosvjede i potpisivanje peticija i slično.

Prođe vrijeme, dođe rok..nisi braco završio još? Pa ništa onda, suoči se sa tim, kupi kartu kući, spakuj stvari u kofer i, kako bi pjesnik rekao-a Olja me podsjetila, vrati se kući kao popišan cvijet. Pa studiraj od kuće prijatelju moj, nije ni to neizvedivo. Ionako si sad apsolvent, pa ti apsolviraj.

Naravno, postoji ona mala, statistički jedva vidljiva ali konstantna skupina iznimaka kod kojih situacija baš uz dlaku zaista je tako nemoguća. Njih troje će se nekako već smjestiti u dom, ili će naći dobrotvora ili će propasti i postati pijanci ili će spavati na kolodvoru. Njima ne mogu reći ništa drugo osim-fer plej je izmišljena kategorija koja ne postoji. Zašto? Saznajte u drugom dijelu...

Inspiracija ovisi o sugovorniku. Ukoliko te isti dovoljno intrigira, onda će konverzacija biti puno tečnija i više ćeš se truditi oko toga. Kako je humor i ljepota u očima promatrača, tako je i izvor inspiracije sugovornik. Priča je poprilično jednstavna-zanimljiv sugovornik,zanimljiv razgovor. Sugovornik stanovnik Mrtvog mora-razgovor temperature pingvinove guzice u siječnju.

a neka objašnjenja su doslovna.i nisu dvosmislena.i nemaju skrivenu poruku.ali iskreno mi je drago da te još mogu nasmijati.

np: Coldplay - Death and all his friends

Tako se glasa vlak, ako niste znali. Moram sjetiti samog sebe da to naučim svog malog bratića. To malo čudo jednostavno ima sve predispozicije za...pa, u najmanju ruku, maloga Budu. Oni koji me imaju na msn-u su ga i vidjeli-to je ona slika. Naravno da je sladak. Na bracu.

E sad. Opet sam u vlaku. Nekako ova klima koja uporno drži temperaturu na 21 stupnju kreativno djeluje na moj mozak, dok klokotanje tračnica stvara nove ideje u mojoj glavi. Iako, ovi moderni vlakovi u kojima imate i stalak i utičnicu za laptop i mobitel (damn,sad sam se sjetio da sam zaboravio punjač za mobitel) ne proizvode taj toliko obožavani zvuk. Oni samo šušte i naginju se. Ali tako je sa svim modernim stvarima. Sve postaju tiše i brže i hladnije.
Kad sam došao na stanicu, u pohodu na još jedan ispit u svojoj karijeri nesvršenog studenta prava, vidio sam prekrasan auto. Alfa 166, metalno siva. Inače mi se ne diže na aute koji su mlađi od mene, ali ovaj je odisao nekakvom elegancijom,smirenošću, stilom. A istovremeno je brz i tih. I hladan. Pa sam došao do zaključka da bi bilo vrijeme da i ja privedem svoje školovanje kraju i konačno preuzmem taj silni novac koji me čeka.

Zašto mi je novac bitan? Svaka čast na idealizmu (Cordie mi je rekao sinoć da me nikada nije vidio kao realista-još nisam siguran jel to kompliment ili kajla), ali mislim da ipak trebamo napraviti jedan mali reality check. Imam 24 godine. Nemam osiguranu egzistenciju od strane roditelja (mislim,uzdržavat će oni mene do daljnjega,ali ipak ima jedan mali etičar u meni koji smatra da to nije potpuno u redu) u vidu nekoliko milijuna novčanih jedinica, u stranoj valuti po mogućnosti. Nisam diplomirao, a ni neću kroz neki kraći vremenski period. Single sam. Imam auto koji želim,a ne mogu prodati i gitaru koju mogu a ne želim prodati. Da, gitaru koja mi besposleno sjedi kod kuće. Imam škembu i nula fizičke kondicije. Imam progresivno propadanje moždanih stanica koje zaglupljujem sadržajima koje ne mogu zapamtiti. Prosječan čitatelj bi rekao- mali, ti si u kurcu, totalna depresija. Oni koji me znaju, pretpostavljaju da nije tako. Ja, koji sam najpozvaniji govoriti o tome, znam da nije tako. I dalje imam facu koja skida najmanje dvije-tri godine sa osobne iskaznice, smisao za humor i kritiku, smisao za polemiziranje o raznim temama (sam sam sebe iznenadio kad sam na engleskom debatirao o poljoprivredi Tibeta), a na kraju krajeva-uvijek se mogu udati. I tu se sad vrtimo u krug. Svatko tko kaže da novac nije bitan-ili je strašno glup ili je strašan idealist, što se svodi na isto. Danas nema ništa bez novca, čak više ni moć ne znači više nego novac, nego se vrijeme okrenulo, pa novac znači moć. U biti, kad malo bolje razmislim, uvijek je bilo tako, samo što je onda bilo manje onih koji imaju novca, a više onih koji su na novac bili ljubomorni, pa je češća bila priča „ma pusti njegov novac,što on ima od toga..vidi mene...“. Želite ljubav, moć, sreću, žene, aute, drogu, pse, kokice, čašu vode? Sve to možete kupiti. Na današnjoj burzi sve je na prodaju. Sve ima svoju cijenu. Jedino što ta cijena nije uvijek izražena u istoj valuti, pa tu dolazi do manjih zabuna. Ali imajte na umu da u današnje virtualno doba, gdje je sve tiho,moćno i hladno, jedna personalna oznaka stvari kao što je valuta novca bi samo remetila ravnotežu. Nije vam jasno o čemu pričam?

Evo primjerice žene. Kako ćete kupiti žene? Neke jednim osmjehom, neke dobro izvedenim razgovorom, neke mobitelom i odjećom, neke ključevima stana,auta i vikendice. Neke ćete kupiti time što ćete biti jadno izgubljeno štene u okrutnom svijetu velikih medvjeda, a one baš traže novog kućnog ljubimca kojeg će maziti i paziti i voljeti i, s vremenom naravno, ševiti. Svatko od nas ima svoju cijenu, svi se mi prodajemo za nešto. Nekima su te vrijednosti materijalne, a nekima nisu, bar na prvi pogleda. Ali danas imamo sudske vještake koji će odrediti novčanu vrijednost duševne boli, koja je osjećanje, i za koju se mislilo da je nešto neprocjenjivo...je, sve dok ovlašteni sudski vještak Satan Belzebub ne kaže koliko vas boli duša u novcu. I tu prestaje svaka diskusija oko toga kako su neke stvari neprocjenjive, a sve ostalo se može kupiti novcem.

Poanta cijele priče je u tome da sam ja direktan kao i obično, i znam što hoću, te se neću truditi da to zamotam u šareni papir. Ja hoću novca. Želim novac, jer je on univerzalna valuta za sve. Možeš ga konvertirati u bilo koji obliko koji ti treba, sve pokriva, sve plaća i sve kupuje. I znam da nisam jedini u tom razmišljanju.
np: Anica Dobra – Svečane bele košulje

Pomalo sam se zamislio nad činjenicom da su mi vlakovi u zadnje vrijeme najbolji izvor obrazovanja, nešto poput one čuvene „životne škole koju se ne pohađa u školama“. A jebiga, šta ćeš kad putujem skoro svaki vikend (da sam to vrijeme utrošio na učenje, ja bih danas bio..a bio bih.). tako sam i na ovaj praznični dan doživio nekoliko lekcija. Dobro kažu da se uči dok si živ-samo, zamolio bih „učitelje“ da požure malo, jer od ove vrućine ne mogu obećati nikakvu dugotrajnost.
Znate li one stereotipe ljudi kojima nas kljucaju još od malih nogu? Kljucaju mislim u različitom smislu-nekima su oni ideali, neki plaše malu djecu s njima, neki imaju fobije od zatvorenih prostora, paukova i nacionalnih manjina, a neki jednostavno žive i sretni su time. Ajmo sad mali test-vidite li sljedeću karikaturu u svojim mislima?
Počnimo od cipela. Lagane smeđe antilopne cipelice, model koji je dolazio serijski sa BMW-om „peticom“ početkom devedesetih. Čarapice naravno bijele. Hlače su kratke, odnosno skraćene, od jeansa, i neodoljivo podsjećaju one originalne modele Levisica koji su napravljeni kao radne hlače za radnike u rudnicima ako se ne varam. Košuljica veselog šarenog uzorka, kupljena u McGyverovom fan shopu, nokia sa iritantnom melodijom u džepu košuljice, kratka „trovremenski taft“ frizurica sa plavim pramenovima (u biti kad si malo bolje pogledam-sve je na ovom tipu kratko,pa čak i pamet). Uz to sve ide i brončani ten i sveto trojstvo zlatnog prstena pečatnjaka, zlatnog casio sata i zlatnog lanca oko vrata toliko debelog da je mogao komotno poslužiti kao sidreni lanac na Titanicu. A šlag na vrhu je intenzivni aftershave slatkastog mirisa kupljen na sniženju u Aldiju i razgovor u stilu: „Alo!! Ja, ja sam..ma evo iđem iz Osijeka za Salcburg...ja,ja...done'so sam mu nu flajšmašinu...industrijska prava, original,nema tude take'....ma ja...a isprobat ćemo ju kad dođem jopet...sad ne mog' dobt' urlaub sve do kraja avgusta, pa kad onda dođem moramo kup't neko svinjče, pa probat...ee...a zvao me Stipa..ma zvo' ja njega prvo,pa se nije javijo,pa ondak on nazvo' mene natrag...ma nema beda, ovaj mobilni svuđe radi...“.
Znam da ja ne bih smio biti takav. Mislim, posprdljiv, ovakav kao ovaj tip nikada neću biti, pa čak ni na tematskoj žurci „trash ikone devedesetih“. Ali jebiga, tip izgleda i ponaša se kao da je David Hasselhof progutao Mileta iz Brčkog, pa ih je onda lobotomizirao Arnold Schwarzeneger. I to sve u stražnjoj sobi kavane u Salzburgu, neformalnom okupljalištu Hrvata u dijaspori. Vjerojatno i mene sad gledaju čudno i misle koji je sad ovo kreten u kratkim hlačama, starkama, i majici Alan Forda. A i nisu puno profulali. Kakav kreten? Vrhunski.
E da..nisam znao što da prigodno pustim uz ovaj post,pa sam si izabrao nešto što je meni po guštu.
Joe Strummer and Mescaleros – diggin' the new

pies:ovaj post nema poruku,nema svrhu i nije dovršen.u biti,kad malo bolje pogledam,poprilično je besmislen.no,što možete i očekivati od čovjeka koji u glavi trenutno nema više ništa osim stečajnog zakona,dislociranog sjedišta i razloga za odbijanje upisa u sudski registar novoosnovanog trgovačkog društva. pod hitno mi treba netko inteligentan za razgovor,ili ću se pretvoriti u biljku.pokušao bih čitati,ali jedino što imam a još nisam progutao je Milana Vuković-Runjić.a znate kakav je moj stav prema osobama sa dva prezimena kojima je bračni drug još živući.tako da....help needed.