moćna kuhača

Tako se glasa vlak, ako niste znali. Moram sjetiti samog sebe da to naučim svog malog bratića. To malo čudo jednostavno ima sve predispozicije za...pa, u najmanju ruku, maloga Budu. Oni koji me imaju na msn-u su ga i vidjeli-to je ona slika. Naravno da je sladak. Na bracu.

E sad. Opet sam u vlaku. Nekako ova klima koja uporno drži temperaturu na 21 stupnju kreativno djeluje na moj mozak, dok klokotanje tračnica stvara nove ideje u mojoj glavi. Iako, ovi moderni vlakovi u kojima imate i stalak i utičnicu za laptop i mobitel (damn,sad sam se sjetio da sam zaboravio punjač za mobitel) ne proizvode taj toliko obožavani zvuk. Oni samo šušte i naginju se. Ali tako je sa svim modernim stvarima. Sve postaju tiše i brže i hladnije.
Kad sam došao na stanicu, u pohodu na još jedan ispit u svojoj karijeri nesvršenog studenta prava, vidio sam prekrasan auto. Alfa 166, metalno siva. Inače mi se ne diže na aute koji su mlađi od mene, ali ovaj je odisao nekakvom elegancijom,smirenošću, stilom. A istovremeno je brz i tih. I hladan. Pa sam došao do zaključka da bi bilo vrijeme da i ja privedem svoje školovanje kraju i konačno preuzmem taj silni novac koji me čeka.

Zašto mi je novac bitan? Svaka čast na idealizmu (Cordie mi je rekao sinoć da me nikada nije vidio kao realista-još nisam siguran jel to kompliment ili kajla), ali mislim da ipak trebamo napraviti jedan mali reality check. Imam 24 godine. Nemam osiguranu egzistenciju od strane roditelja (mislim,uzdržavat će oni mene do daljnjega,ali ipak ima jedan mali etičar u meni koji smatra da to nije potpuno u redu) u vidu nekoliko milijuna novčanih jedinica, u stranoj valuti po mogućnosti. Nisam diplomirao, a ni neću kroz neki kraći vremenski period. Single sam. Imam auto koji želim,a ne mogu prodati i gitaru koju mogu a ne želim prodati. Da, gitaru koja mi besposleno sjedi kod kuće. Imam škembu i nula fizičke kondicije. Imam progresivno propadanje moždanih stanica koje zaglupljujem sadržajima koje ne mogu zapamtiti. Prosječan čitatelj bi rekao- mali, ti si u kurcu, totalna depresija. Oni koji me znaju, pretpostavljaju da nije tako. Ja, koji sam najpozvaniji govoriti o tome, znam da nije tako. I dalje imam facu koja skida najmanje dvije-tri godine sa osobne iskaznice, smisao za humor i kritiku, smisao za polemiziranje o raznim temama (sam sam sebe iznenadio kad sam na engleskom debatirao o poljoprivredi Tibeta), a na kraju krajeva-uvijek se mogu udati. I tu se sad vrtimo u krug. Svatko tko kaže da novac nije bitan-ili je strašno glup ili je strašan idealist, što se svodi na isto. Danas nema ništa bez novca, čak više ni moć ne znači više nego novac, nego se vrijeme okrenulo, pa novac znači moć. U biti, kad malo bolje razmislim, uvijek je bilo tako, samo što je onda bilo manje onih koji imaju novca, a više onih koji su na novac bili ljubomorni, pa je češća bila priča „ma pusti njegov novac,što on ima od toga..vidi mene...“. Želite ljubav, moć, sreću, žene, aute, drogu, pse, kokice, čašu vode? Sve to možete kupiti. Na današnjoj burzi sve je na prodaju. Sve ima svoju cijenu. Jedino što ta cijena nije uvijek izražena u istoj valuti, pa tu dolazi do manjih zabuna. Ali imajte na umu da u današnje virtualno doba, gdje je sve tiho,moćno i hladno, jedna personalna oznaka stvari kao što je valuta novca bi samo remetila ravnotežu. Nije vam jasno o čemu pričam?

Evo primjerice žene. Kako ćete kupiti žene? Neke jednim osmjehom, neke dobro izvedenim razgovorom, neke mobitelom i odjećom, neke ključevima stana,auta i vikendice. Neke ćete kupiti time što ćete biti jadno izgubljeno štene u okrutnom svijetu velikih medvjeda, a one baš traže novog kućnog ljubimca kojeg će maziti i paziti i voljeti i, s vremenom naravno, ševiti. Svatko od nas ima svoju cijenu, svi se mi prodajemo za nešto. Nekima su te vrijednosti materijalne, a nekima nisu, bar na prvi pogleda. Ali danas imamo sudske vještake koji će odrediti novčanu vrijednost duševne boli, koja je osjećanje, i za koju se mislilo da je nešto neprocjenjivo...je, sve dok ovlašteni sudski vještak Satan Belzebub ne kaže koliko vas boli duša u novcu. I tu prestaje svaka diskusija oko toga kako su neke stvari neprocjenjive, a sve ostalo se može kupiti novcem.

Poanta cijele priče je u tome da sam ja direktan kao i obično, i znam što hoću, te se neću truditi da to zamotam u šareni papir. Ja hoću novca. Želim novac, jer je on univerzalna valuta za sve. Možeš ga konvertirati u bilo koji obliko koji ti treba, sve pokriva, sve plaća i sve kupuje. I znam da nisam jedini u tom razmišljanju.
np: Anica Dobra – Svečane bele košulje