Danas sam se vratio u Osijek. Imao sam ispit, koji je bio pomalo...čudan. Ne bih više o tome dok ne izađu rezultati. Hvala,i moj brat također (ako niste znali, ovo sa „i moj brat također“ je najnovija šema koju upotrebljavaju samo upućene mange).
Nakon pomnog razmatranja, izračunao sam da sam spavao svega 16 sati u zadnjih 5 dana. I začuđujuća činjenica je što uopće nisam umoran. Mislim da ću pokušati što više minimalizirati spavanje-možda uspijem što bolje iskoristiti vrijeme. Ali vjerojatno ću morati prošetati svaku večer, čisto da uhvatim kisika i par koraka rekreacije. Nekako mi se čini da bi taj plan i mogao uspjeti uz neke disciplinske mjere.
Nekad se stvari, kao i misli, fantastično poklope. Zato sam i sklon vjerovanju u postojanje neke paralelne dimenzije, koja je samo malo brža od ove. Otprilike kao u onoj priči o kornjači i zecu...zec nikada neće stići kornjaču,ali će mu ona uvijek biti dovoljno blizu da mu može pokazati kroz što on sve treba tek proći. Tako je i sa tim dimenzijama. Jučer sam pričao o fejsu, a danas sam susreo djevojku s kojom sam vodio poprilično uznemirujući razgovor.
„Bok,ja sam Dinko“ predstavio sam se,na što je ona sa smiješkom nastavila: „Da,znam. Znam skoro sve o tebi. Ti si onaj mali crni u plavim sandalama sa bijelim đonovima, koji je stalno nešto jeo..sendviče sa šunkom ili Medine loptice“. Moram priznati da sam bio poprilično iznenađen. Naime, podaci kojima ona raspolaže su točni-to je razdoblje mog djetinjstva kada sam imao par godina, dok sam bio na moru. Zaista sam imao plave sandalice i stalno sam nešto jeo. Bila je to faza u kojoj sam, kako sam već negdje rekao, bio crn, debel i nosio sam fudbalerku. Jedini detalj u priči koji mi nije štimao je dob te cure-ima godina kao i ja otprilike-dakle,ako je i bila sa mnom,ima pamćenje slona. No, tajna je otkrivena na moje inzistiranje-cura je vidjela slike na fejsu i sve te podatke je izvukla sa jedne jedine slike!! Onda sam uzdahno' jako, i skino' sam sako i došlo je do prekida filma u mojoj glavi...(posuđeni citat,fala Đole!)
Nevjerojatno je koliko ustvari intimnih informacija mi vsakodnevno iznosimo pred oči javnosti. Samo je potrebno znati čitati, ništa više. Pa i sam ovaj blog je jedan od doušnika koji izdaju neke moje misli, stanja, želje, potrebe...ali nije mi krivo zbog toga. Jer koji je smisao tajne ako ju bar netko ne nasluti? A za ovo što pišem znam da bar neki pronalaze smisao u tim mojim nezgrapno nabacanim riječima.
Multimedijalni umetak,koji se fantastično uklapa u ovu priču: Five Man Electrical Band – Signs
Danas sam opet osjetio onaj osjećaj ugode, koji sam priuštio sam sebi, bez nekog očitog razloga. Jednostavno sam hodao pustim gradom, tu i tamo sam naletio na Kliiiinguuu koji pere ulice, uživao u temperaturi i tami koju su sjekla crvenkasta svjetla ulica. I onda iznenada osjetim da mi korak postaje uspravniji, ponosniji, jer sam sretan zbog samog sebe. Osjećaj je fantastičan, obično mi se događa kad i nešto lijepo, i prokleto je zarazan. Stvara ovisnost, i mislim da sada po prvi puta razumijem megalomane i perfekcioniste. A opet...moguće je da je taj osjećaj samo jeka onoga od prije nekoliko dana. Taj je bio toliko jak da se ni nije mogao osjetiti od jednom...treba polako uživati u njemu, kao u vrsnoj delikatesi ili raritetnom viskiju ili prvoklasnoj cigari. Nisam lud, samo sam toliko samodopadan da se dovodim do apsurda. No dosta o tome-tko treba razumjeti, razumjeti će.
Pjesma za kraj je jedna, za mene možda netipična stvar, koja svojim riječima ne nosi neku posebnu poruku. Jednostavno potječe iz nekog prošlog vremena koje sam upisao debljim flomasterom u knjigu svojih dojmova. Ponavljam, nisu riječi bitne...možda je štos u gitari, možda u ritmu...uglavnom,da ne duljim:
Severina – Tvoja prva djevojka
Post je objavljen 03.06.2008. u 12:59 sati.