moćna kuhača

Danas sam prvi puta nakon 43 dana uzeo gitaru u ruke. Moram priznati da je bio pomalo čudan osjećaj..ali ništa što bi se zaboravilo. Prsti sami već pamte svih 6 žica, točno znaju svaku ogrebotinu na poznatom obliku. Kad sam otvorio kofer, iznenadio me onaj vječni miris dima i neprospavanih noći u šabloni a mol-F-G-C dok se pijana rulja na koljenima dere „..uvijek sam želio biti heroooooj,heroj uliceeee...“. recite što hoćete, ali to je bio moj mali komad neba i u potpunosti sam uživao u njemu. Danas me strah reći-i opet ću. Jer, to opet bi značilo da se moram prebaciti na svatove i sličnu prostituciju, „sijem žito, raste grahorica“ modele , što je još i podnošljivo, ali one u stilu „ja ga volim svaku veče dok on vozi crno meče“ me malo izbace iz ritma. Tako da ću tu morati pognuti glavu ako slučajno naletim na jednoga od onih „heroja“ koji su se klečeći zaklinjali u rokenrol kao pioniri nekad drugu Titu. Ali opet-novac je novac, i ako je to jedini način da ga zaradim radeći ono što volim...kume, izgori ti kesa!

Dok sam putovao iz Osijeka danas, u vlaku sam sreo dvije engleskinje. Ne znam zašto, ali engleskinje, potpuno tipično za njih, uvijek putuju u parovima, parovima u kojima je jedna nevjerojatno zgodna, dok je druga nevjerojatno nezgodna (u svakom smislu). Ove dvije su bile netipične engleskinje. Obje su bile-nezgodne. Znam da ljudi često znaju biti previše opterećeni svojim lokalnim problemima, ali ove dvije su me doslovno utušile svojom pričom o katolicima i protestantima, i njihovim vječnim borbama, u kraju iz kojeg one dolaze. Nakon skoro dva sata putovanja mi je pukao film, pa sam ih pitao koliko one u biti imaju godina i od kad su kod nas u Hrvatskoj, s obzirom da se jako dobro služe našim jezikom. Odgovor je bio: „paa..imamo 21 godinu,a tu smo od '94.“. Ok....dobro da ste mi rekle, curke moje drage..pazi sad kad vama tata opali priču o sretnom djetinjstvu u socijalizmu..nećete se izvući sve do Kutine, ako se ja uživim!

Kad sam konačno, nakon hrpe križarskih ratova, uspio stići kući, imao sam prekrasan odbor za doček. Pred vratima se poslagalo točno 7 mačaka. Da, dobro ste pročitali. Nesretna karakteristika moje obitelji je da moramo nahraniti i udomiti sve što nam uđe u dvorište. Tako smo prije pola godine počeli hraniti tri male mačkice, koje su dolutale tko zna od kuda. Nekoliko mjeseci kasnije, ekspert za spol svih živina na ovom svijetu (moja malenkost) je posumnjao da je ova što se udebljala 200% možda..ženka? Danas se ta moja sumnja potvrdila, kad je ista ta za sobom dovela i 4 mačića. Problem je u tome što ne želim raditi kolonije mačaka, bar ne u ovom životu, pa ih sad ima malo...previše. A jedna od dogmi u ovoj kući je „ne uzmi život!“. Jedino bezbolno rješenje za nas, a i za mace, je da ja požurim malo s nabavkom tog rotweilera. Nije da se ja nadam da će ih dotični pojesti (iako sam čuo i za takve slučajeve), nego samo da ih malo rastjera. Koliko znam, psi su poprilično posesivni što se prostora tiče, pa ne vjerujem da bi baš trpio goste na svom teritoriju. Pogotovo ne goste takve vrste. To je kao da od jedne ponosne američke obitelji zatražite da udome nekoliko iračkih siročića.

Počeo sam cijeniti male stvari u životu, i ponovno mi donose užitak-kao primjerice zvukovi. Zvuk napete žice na vratu gitare, zvuk motora u omiljenom oldtimeru, zvuk tišine dok šetam noću. E sad, ili sam pobudalio do kraja, ili spoznajem neke druge sfere...a možda mi se i energetski nivoi poprave,ha? Kako god bilo, i dalje sam strašan egotriper, pa mi i dalje najveći užitak donosi zvuk njenog smijeha izazvanog mojim glupavim komentarom ili facom kao iz enciklopedije zbunjenih lica.

np: opet Zabranjeno Pušenje, ovaj puta u suradnji sa fantastičnim ženskim zborom Arabeske, soundtrack za film Nafaka..dakle:

Zabranjeno Pušenje – Svadba Behari