|
|
ponedjeljak, 28.02.2005.
All I Ever Want Is To Be A Drummer In The Band ( Satanic Surfers )
Dragi moji čitatelji, ovo što će te vidjeti na idučoj slici je moj novi bubanj.
Eto, to je upravo danas naručeno iz Peavey shopa za koji sam potpuno slućajno saznao da postoji u Višnjevcu i otišao, vidio katalog i naručio. Naravno da ne uzimam onog Amatia, jer tip je za 2200 nudio stvarno kante, stare oko 15 godina, i to samo sa jednim tomom i floor tomom, basom od 18'' te mini činelama.
A ovako sam za 3200 kn, pošto uzimam u cashu, pa imam 18% popust, dobio novi set bubnjeva, koji izgleda upravo kao ovaj na slici, a dobivam još i stolicu i palice. Ne mogu vam opisati koliko jedva čekam da stigne, no tip je rekao da dolazi u roku dva tjedna. Ma dobro, glavno da je to napokon kupljeno i da bendovi mogu početi svirati. Adame i Fika naravno da se posebno veselim svirci s vama, te se nadam da će naš bend, kojem još neću otkrivati najvjerojatnije ime biti unutar granica kvalitetnog punk rocka, i što je najvažnije, da ćemo mi uživati svirajuči u njemu. Još se samo nadam da će biti ove boje na slici, no o tome ne odlučujem ja, nego likovi iz Švicarske koji to šalju. Ma i ostale boje su super, no ovaj mi je nekako najlijepši i najviše u mome stilu.
Što se tiće jučerašnjeg posta, nadam se da se dosta dobar broj vas pronašao u njemu, te mi je drago što sam mogao vidjeti lijep broj komentara koji su vezani baš uz temu. Za one koje silno zanima mogu li se pronači u njemu, a da ga nisu još pročitali, slobodno bacite pogled dolje.
Sutra mi počinju predavanja. Odnosno, fucks je počeo već danas, no ja nisam imao ništa. No prije svega imam kao član studentskog zbora dužnost sudjelovati na sjednici fakultetskog viječa, a nakon toga je i zajednički ručak sviju koji su sudjelovali na sjednici. Nadam se da mi tamo neće biti neugodnosti pred svom tom grupom profesora, a nas će biti samo petorica studenata. Držite i fige.
Evo, da vas ne gnjavim ponovno nekim dugim postom, ovo je sve za danas. Uživajte mi...
|
nedjelja, 27.02.2005.
Drink Drank Punk
np Anti-Flag - Drink Drank Punk ( kao što naslov posta kaže )
Kada ste vi prvi puta počeli piti i izlaziti u grad? Ja sam baš jučer u razgovoru sa jednom djevojkom pričao o tome i došao sam do lijepih uspomena. Koliko-toliko lijepih, ako se to može tako nazvati. No ja se trudim da mi sve uspomene budu lijepe, pa tako i sa ovom, odnosno sa ovom zbirkom uspomena.
Van sam počeo izlaziti u 1. razredu srednje škole, odnosno jesen 1998. Tada sam već lagano slušao punk rock a bendovi su bili Offspring, Green Day, Ramones, Lagwagon, Good Riddance, No Use For A Name, Nofx i slično tome, odnosno sve što bih tada uspio nabaviti za mene je bilo kao suho zlato. Zanimljivo, nikad nisam slušao bendove kao što su Sex Pistols, Exploited ili Dead Kennedys, nego sam odmah bio na melodičnom, i kako ja to volim reći, potpunijem iliti manje praznom. I to je bilo vrijeme svakotjednih gitarijada i koncerata u Oksu, i puno loših bendova koji su mi u to vrijeme bili kao Bogovi. Sječam se i večine imena, bili su to Hc Verzija, Paranorma, Neprijatelj Naroda, Loš Sistem, Tarzan u Dunsflaši, Sanskrt, Borci Protiv Pokvarenog Sistema, i njima slični, uz nekolicinu kvalitetnih kao što su bili Cog, Debeli, Gužva, Hc Andersen, Rangorax...I ja i moje društvo, barem onaj dio koji je tada počeo izlaziti, mi kao klinci smo se pokušali što bolje priviknuti i klimatizirati da se tako izrazim, pa smo se, osim sa tim bendovima i ljudima koliko-toliko, počeli upoznavati i sa alkoholom. I to na onaj način : Daj što daš, samo da udara.
I tako je bilo neko vrijeme, stalni odlasci, svaki puta upoznavanje nekih novih ljudi koji su u tome puno dulje od tebe i upijanja svake njihove riječi, a tako i alkoholiziranje. Može se reći da sam na neki način svaki vikend bio zuja. No samo zuja jer inače ili ne bih imao dovoljno para ili bih pio samo jednu vrstu pića, pa nije bilo ništa više. O riganju da ne pričam. Tada sam sa čudom gledao one koji svuda okolo rigaju, a meni bilo baš fino, osim što sam znao da će me sutradan boliti glava.
No, mjesec studeni 2000 godine je bio prekretnica. Tada je u parku kod Iktusa bio trostruki rođendan moje trojice prijatelja. Pilo se stvarno svega, mješalo se sve i svašta, a i količina je bila dovoljna za barem nazujiti cijeli jedan bataljun Ruske vojske. I eto tako, ja nakon malo veselja otišao i zalegao na jednu klupu, i tamo se ukomirao. Kada odjednom ljudi skontali da sam izdvojen i odu oni vidjeti mene. I dolazi sada moj prijatelj Igich do mene ( pozdrav Igichu ) i pita me jesam li dobro. A ja ni pet ni šest, nego bljuuuuuuu i izrigam mu se po patikama. I eto tako, moje prvo alkoholno riganje je završilo po patikama moga prijatelja. Srećom nije mi to zamjerio, no bila je interesting scena. A posebno onda i onaj put kući kada me Adam ( koji je upravo u Budimpešti na koncertu od Zeke, pizda... ) vodio od parka sve do Retfale, a ja sa spuštenom glavom, pjevam neke možda čak i nardono oslobodilačke i svako malo želim stati. Za to mi on čak i dan danas zvonca kako me vukao po tim ulicama i koliko nam je bilo potrebno do kuće. Ajde jedva čekam da se već jednom napije ko' svinja pa da mu se odužim. No ako bi meni se on htio odmoriti imam ja lakši način, knockout laktom pod bradu, uhvatit za ruke i vuči ga...Pa neka onda odmara...Šalim se naravno, nisam ja takav. Ne bih laktom, nego palicom, da slučajno ne ozlijedim svoj lakat.
I eto tako je još uvijek išlo vrijeme stalnih cuganja, pa čak i nakon zatvaranja Oksa i početka koncertne krize i gotovo propadanje Os scene, koje je trajalo otprilike 2 godine ili više. No počelo se onda izlaziti u Kesten, i to onda kada je malo pivo bilo 4 kn, a veliko 6. Informacije radi, sada je malo 6, a veliko 9. Btw bilo je i onih krigli od litre, i to je koštalo 12 kn. Dakle nešto manje od prosječnog q packa sada. To su bili lijepi dani. I pun kesten uz dobru mjuzu, okupljenost oko stola, zabavljanje, pjevanje i naravno cuganje. I isto tako svaki vikend, i isto tako svaki vikend zuja. No i to su lijepe uspomene zbog skompavanja sa ljudima, zbog Peđinih skokova u živicu, zbog Marinovih političkih poruka i anketa koje je pisao i slao po kestenu tipa : Hrvatski i Srpski su dva narječja istom jezika. Zatim odlaženje do Cadillaca nakon zatvaranja. Istina, tamo nisam baš volio ići no i tamo bi bilo good. Iako se ne sječam baš određeno što se tamo radilo, no to možda zbog promila u mojoj krvi koji bi se nakupili već u Kestenu.
Jedna zanimljivost je ta da, od svojih 4-5 riganja od cuge ( još sam i dobar ) mislim da niti jednom nije bilo kada sam cugu kupovao sam nego su sve bili neki rođendani. Izgleda da je to bilo slučaj da kada kupuješ sam večinom piješ samo jednu vrstu, a na rođendani se krene pivom, onda se brzo ostane bez piva pa bude daj što daš. Istina, mogao sam ja rigati i guranjem prsta, jer bilo je situacija kada sam mogao, no ovdje igra jedna Strugina izjava koju je on jako lijepo profurmulirao : Nisam lud da silom puštam alkohol iz sebe, pa zašto sam ga onda unosio. Vidite, ima tu istine. A i oduvijek mi je bila odvratna sama pomisao na riganja, pa mi nije padalo napamet da se sam navodim na tu radnju.
I eto, što reći više. Imam sada 21 godinu. Izlazim već 7 godina, i nekako se lagano zasičujem nekih bajnih izlazaka. Istina volim izači, još uvijek na koncertima bendova koje volim i popijem i bude vesel, skačem, pjevam i sl. Isto tako možda i na nekim drugim mjestima. No ono što najviše volim je dobar jednostavan izlazak uz dobru zajebanciju i pivce za ekipu, ili neki miram izlazak u šetnju ili neki simpatičan kafić sa nekom djevojkom. Ja lagano postajem kao što kaže Balašević : Slab igrač sa subotnje gužve...Ono sa pokretnim spužvama nije moj dio, iako moram reći da ih kontam, no iako se moglo i tako nešto zadesiti neću postati jedan od njih. Iako je moglo biti da se nastavilo kako sam počeo. No prilično sam smanjio sa cugom, iako i sada još uvijek naravno volim popiti koje pivce. No nekako imam osječaj da su oni dani kada mi je glavni cilj bio izači, nazujiti se, dobro se zabaviti i sl. prošli. Sada mi je najdraže kada se uspijem dobro zabaviti, pa makar i ne izađem, a i kada izađem čak i da ne pijem. Kao klinjo sam mislio da je to nemoguče, no sada shvačam da nije stvar u tome da li ćeš se dobro zabaviti samo ako se naliješ nego je stvar u tome kako se postaviš prije izlaska. No naravno, još uvijek se popije po koje pivce, eto tako da se malo zapali atmosfera i oslobodi um od previše nebitnih stvari.
Eto, na kraju moram reći da bih ovaj post volio posvetiti svakome s kime sam ikada pio, i s kime ću piti, uz nadu da će ovo ipak zauvijek ostati lijepe uspomene.
|
subota, 26.02.2005.
I Don't Care
Evo me između utakmice i izlaska van pa hajde da se javim.
Slušaju se Rx Bandits - cijeli album "Those Damn Bandits"
Bila dobra utakmica a Osijek još bolji. Za cijelu dužinu jači od Hajduka, pa čak i sa igračem manje, i samo je loša sreće dijelila naše dečke od pobjede. Oni koji su gledali utakmicu znaju što pričam. Stadion već dugo nije bio tako ispunjen i rulja tako zgurana, tako da je to davalo još neku dodatnu draž svemu. I uistinu mi je falio taj nogomet, moram priznati. Zadovoljan sam rezultatom gledajuči na to kako se odvijalo to sa crvenim kartonom ponajviše, i još samo da pobjede rukometaši Moslavinu i sve super.
Sada se spreman vanka. Ide se u KMO gdje svira Septica, a nakon toga u HIR gdje valjda opet svira loša Nuspojava, ali bit će ljudi, i to ima da bude dobro. Nekako sam dobro raspoložen. A jučerašnji izlazak bio je super. Nas trojica što smo zajedno išli u srednju se našli. To je bilo ludo, prepričali smo si sve i svašta što je bilo i tako...I pronašao sam čak i basistu i vokala za drugi bend, onaj hard rock bend.
Kada sam već kod benda moram reći da sam si pronašao bubanj, neki Amati sa 4 elementa, crashem, rideom, i hi-hatom za 300 Eura. Povoljno je i sutra to idem vidjeti i moguće je da kupim, te da se krene sutra sa svirkom. I to jedva čekam. Ma nekako je sve dobro krenulo i nadam se da mi ništa neće to pokvariti. Jučer sam malo svirao kod jednih likova u atomcu i nakon 4 mjeseca barem, što nisam sjedio za bubnjevima, svirao sam totalno ok, i zato se veselim kako će tek biti sada kada budem imao svoje. Totalno dobro. Ma ljudi, što da kažem, osječam se predobro.
I evo to je to za danas. Opet dnevnički post, znam, ali eto, imao sam potrebu nešto napisati a nemam baš vremena za nešto bolje.
I da, gotov je moj popis spotova pa svi koji ga žele pogledati neka ostave svoj e-mail u komentarima, pa im ga budem poslao...
|
četvrtak, 24.02.2005.
Nothing Gonna Stop Us Now
Koliko smo ovisni o komunikacijskim sredstvima? Prije svega ovdje mislim da sredstva za međusobnu komunikaciju, telefon, mobitele, internet, pa i poštu ako se netko time još uvijek koristi. Kakav bi nam bio život da nema njih, a kakav nam je s njima, koliko to utječe na nas i našu psihu, te koliko to ustvari vlada nama i donosi gotovo neke odluke umjesto nas.
Kada sam već spomenuo poštu, lijepo je sjetiti se vremena dopisivanja. Srećom, dok je to još bilo in nisam bio toliko mlad pa sam i ja često pisao pisma i primao ih. Sjećam se koliko sam bio uživljen pišući jedno pismo, a koliko sam tek bio sretan kada sam u poštanskom sandučiću pronašao kovertu na kojoj bi pisalo moje ime. Koliko je tada dopisivanje uopće bilo u modi, sjetim se svih onih oglasa na teletextu za dopisivanje, koje sam svaki dan gledao, te tako neke osobe za dopisivanje i pronalazio. Bilo je lijepo tako upoznavanje ljudi, za razliku od sada kada ti je dovoljno da počneš pisati blog ili da se pojaviš na nekome forumu ili chatu i odmah pronalaziš osobe za dopisivanje, odnosno Internet frendove, a na forumima čak i osobe za raspravu. Na neki način mi je žao što više nema tih pisama. Mislim da je tada i više bilo romantike preko njih, a i razglednica sa mora. Sada je ljudima lakše poslati sms nego razglednicu ili e-mail umjesto pravog pisma. Ali ta pisma još uvijek imaju neku vrijednost. Nemam ih većinu sačuvano na nekom mjestu, no sva ta pisma čuvam u svom srcu. I tamo će im uvijek biti mjesto, kao i svim stvarima iz moga djetinjstva kojega se tako volim prisjećati.
Što se tiče telefona, mislim da je to ipak sprava najviše za djevojke u pubertetu. Te njihove duge priče sa prijateljicom koja živi samo 2 ulice dalje, o nekim simpatijama, ali čak i o stvarima kakvu su šminku kupile ili nešto slično. Ne shvaćam zašto im se jednostavnije nije negdje naći, ali valjda ima nešto u tome držanju slušalice, valjanju po krevetu, vrćenju žice oko prsta i grickanju iste, te pričanju sa nekim koga ne vidiš. No eto, tako je to, sve se čini. Ipak moram priznati da volim telefon u jednom slučaju, a to je onaj razgovora sa djevojkom. Puno više volim nazvati i pričati nego poslati poruku i tako se dopisivati u nedogled. Istina, ne možeš dok je razgovor raditi ništa drugo, no meni je to nice. I štoviše, vrijeme jako brzo prolazi. Isto tako telefon je stvarno u good u slučaju kada je potrebno nešto dogovoriti ili slično, no to što da neki koriste za ubijanje vremena, u tome ne vidim smisla. No ipak, od pojave mobitela čini mi se da je sve manje ovisnosti o telefonu, osim onima koji moraju biti i kojima je to posao. No tim osoba mislim da se naježe kada se nakon posla vrate kući a pozvoni im telefon. Hm, to je kao onaj vic kada Ginekolog nakon 20 sati rada napokon izađe van zapaliti cigaretu i dođe mu ciganka i kaže : Ej brale, daj sto maraka i pokažem ti pičku…
Evo stigosmo do mobitela, napasti koja je stigla kod nas prije 4-5 godina i napravila pravu malu revoluciju. Malo je onih koji nemaju mobitel, a još manje onih koji se ne znaju služiti njime. Može se reći da je ta revolucija došla u tišini, i osvojila kako Hrvatsku, tako i cijeli svijet, neke zemlje prije, a neke poslije nas. A prije toga vidjevši nekoga s mobitelom vodilo je na samo jednu misao, a to je ta da je lik neki buržuj ili na visokom položaju u nekoj firmi. I to su bili uređaji za koje se sigurno bila potrebna dozvola za nošenje hladnog oružja,i bilo je sigurno situacija stila : Ej imaš tjelohranitelja? – Nemam, imam mobitel… - Aha, onda u redu…A sada, ne znaš koji je manji, a čini se i kako vrijeme prolaze sve su manji, a ima više u njima. To je prilično interesantno, no o tome ću vam biti kompetentan više pričati za nekoliko godina kada diplomiram. No još zanimljivija je pojava ovisnosti o tom uređaju. Nekako mi čudno sjetiti se vremena prije nego sam imao mob, kakva su bila dogovaranja za van ili nešto drugo, kako smo nekoga mogli pronaći kada smo ga hitno trebali i tome slično. Većina je išla preko telefona, kojem je od dolaska mobitela uporabljivost prilično opala, no to nije bilo to jer nisi mogao nekoga uvijek i bilo gdje pronaći. Znam da nikad nisam imao neki notez sa brojevima, no onda mi nije jasno i jednostavno se ne mogu sjetiti gdje su mi bili brojevi, osim onih nekoliko najčešćih koje sam imao u glavi. Ne mogu se sjetiti niti kako je bilo otiči bilo gdje uz znanje da si slobodan od svega i da te sada nitko ne može pronaći. Jednostavno, svi smo mi pomalo ovisni o mobitelu, jer to nije samo sredstvo komunikacije, to je nešto gdje držimo brojeve tj ono preko čega komuniciramo sa nekim osobama. Ne mogu zamisliti da sada iziđem i trebam nekoga a ne mogu se dogovoriti s njime. Ne mogu zamisliti da sam negdje bez njega, te da ne držim ruku u džepu pored njega da mogu osjetiti vibru jer većinom slušam discman kada sam negdje. I ne mogu se zamisliti bez njega, i mislim da bih pao u bed da ga izgubim. Istina dobio bih novi, no ljudi više ne bi imali mene, kao ni ja njih, i mislim da bi propala komunikacija sa dosta ljudi. Zato i kontam Renatu da joj je bilo bed kada ga je izgubila.
A Internet, ono gdje se većina nas nalazi gotovo svaki dan ili veće, to je priča za sebe. U ovome slučaju neću spominjati onaj njegov informativni dio, nego onaj izrazito komunikacijski. Sigurno nema nikoga tko će pročitati ovo, a da nikada nije bio na chatu, a sigurno ima i veliki broj njih čija je chat bila opsesija i gotovo ovisnost. Dakle, svi chatnici su jedna vrlo interesantna vrsta ljudi. Neki su taj chat posjećivali izrazito iz zabave, neki da si pronađu srodnu dušu, a neki da im brže prođe vrijeme. U svakom slučaju mislim da su svi počeli većinom s time. Moram priznati, i ja sam često znao naletiti na chat no onda sam upoznao pojam forumu, i počeo pisati, a mislim da je prvi forum bio onaj od Kohorte, gdje sam još uvijek koliko toliko aktivan. Oko toga mi se svidio princip da ti pišeš i iznosiš svoje mišljenje koje svi vide i mogu ti replicirati na njega. Tako je onda nastalo i prvobitno Utočište, forum koji sam napravio sam, a nakon njega i sadašnje Utočište, koje možete posjetiti klikom na link sa strane. E-mail je možda najkorištenija mogućnost cijelog interneta, i to je ono što je zamjenilo u većini gore spomenutu poštu. Preko e maila se obavljaju poslovi, šalju zamolbe i primjedbe, prijavljuje se na nagradnu igru, a ipak ima i dopisivanja, i to u puno većoj mjeri nego što je bilo preko pošte, u svakom slučaju. Ovdje ne moraš paziti na rukopis, ne moraš lijepiti markicu, ne moraš nositi na sandučić, nego samo poslati pritiskom na tipku send. I stvar riješena, i eto što nam Internet donosi, jako lijepo i pojednostavljeno. No nekako je to sve ubilo neku draž. No moram priznati da se ne mogu zamisliti bez interneta, zbog informacija koje svakodnevno saznajem, zbog ljudi koje sam ovjde upoznaju i s kojima mi je komunikacija pravi užitak, pa do svega ostalog što Internet pruža, od downloada pa do obavljanja nekih poslova. I također se ne mogu zamisliti bez njega, jer koliko god da mi nedostajale neke stvari koje su nastale globalizacijom interneta, toliko sam sretan što imamo ovoliko puno mogućnosti na jednome mjestu. O blogovima ne namjeravam pisati, o njima je već sve rečeno…
I eto tako, došao ja i do kraju ovog kilometarskog posta, možda čak i najduljeg otkad pišem post, te moram priznati da razumijem svakoga tko nije pročitao cijeli post, jer ne znam niti kako bih ja sam izdržao. Eto, što sam na kraju htio reći. Pa čini se baš ništa, nego sam jednostavno htio iznijeti razmišljanje o nečemu što nas okružuje i čemu smo, htjeli mi to ili ne htjeli poprilično podložni. No moram priznati da sam sretan što imamo to, jer lakše se dolazi do komunikacije, poznanstva, puno se lakše obavljaju neke stvari, posebno one hitne, a i sve u svemu olakšan je život zahvaljujući tim derivatima današnjeg društva…Eto toliko o ovoj temu od meni i čitamo se sutra sa nekom novom temom…Uživajte mi…
|
srijeda, 23.02.2005.
Možda sam i ja romantični antikrist ( pozdrav Renati ) :))))
Jučer nas je napustila jedna velika legenda. Velika u svakom pogledu, a što se tiče hrvatskog sportskog novinarstva vjerojatno i najveća. Naravno riječ je o Mladenu « Je li to moguće « Deliću. A po čemu je on poznat ? Pa eto, davnih dana se igrala odlučujuća utakmica kvalifikacija za neko tamo davno svjetsko prvenstvo, u kojoj su se sastali Jugoslavija i Bugarska, te je bivšoj državi odgovarala jedino pobjeda. I tako, pred kraj utakmice bilo je 2:2 i nakon toga slijedi Mladenov monolog : Nema više vremena, nema…Ali evo lopte na krilo to Jurice Jerkovića, Jerković ubacuje do Stojanovića ( mislim da se tako prezivao lik ), Stojanović i GOOOOL, ljudi moji JE LI TO MOGUĆE, JE LI TO MOGUĆE!?!?!…Eto to je bilo to, i koliko god da je Delić vodio legendarnih utakmica ovo je bilo nešto prema čemu ga se pamti. Jednako tako kada stara meni i starom danas rekla da umro Mladen Delić prvo što mi je palo na pamet bila je misao : Je li to moguće?! Mladene, počivaj u miru.
No idemo na vedrije teme. Još nisam pronašao bubnjeve. Eto vidite to je problem, kada nisam imao pare mogao sam za 2000-2500 pronaći bez beda, a sada nikako da mi to uleti kada imam pare. No nadam se da bude vrlo skoro, te da napokon možemo svirati kako spada. Do tada možete i posjetiti blog mog gitarista Fike, za koji sam saznao tek prije koji dan. U svakom slučaju sviranje gitare mu ide bolje nego pisanje bloga i ovom prilikom mu preporučujem da se više bavi time. Šala Fika šala, samo ti piši, dobro je to za tvoje intelektualno uzdizanje…*kidding*…
Vjerovali ili ne, namjeravam napraviti popis svojih mp3ca u excelu. No loša vijest u svemu tome je da sam to već nekoliko puta namjeravao, ali kada je toga tako previše da popizdim kada počnem. No eto, sada čekam da se većina cda vrati kući, pa onda budem počeo, tako da će i oni koje zanima moja ''fascinantna'' kolekcija za koji mjesec moći i baciti oko na popis stvari koje se nalaze na njoj. Naime, danas sam ju obogatio za još 2.5 GB kada sam bio na fucksu, tako da sada imam još veću kolekciju, a i sada ću neko vrijeme imati što preslušavati. Barem nekih mjesec i pol dok ne odem opet na fucks sa kućištem, ili ako dobijem laptop. E onda bi stvarno bilo svega, jer bih onda svaki dan mogao nešto uhvatiti. A na fucksu nam još stavili wireless tako da budem mogao i pod predavanjem, Mljac, ovo mi se jako sviđa. Nadam se da nema puno ljubomornih, uostalom samo neka me posjete i snimim im što god im treba
Da ne kažete da sam se opet vratio na dnevničke postove mogao bih iznijeti i neko svoje razmišljanje. A baš sam danas dok sam na faksu sjedio pred kompom razmišljao o jednoj stvari, a to je kako da iziđem i da mi bude uvijek zabavno. I došao sam to zaključka da je tu važno kakvo je raspoloženje prije izlaska. Dakle došao sam do zaključka da ne smiješ izlaziti sa nekim posebnim očekivanjem, nego već prije izlaska i čim iziđeš moraš biti dobro raspoložen. Ja naprimjer volim kada subotom oko 7 negdje starci odu. E onda je lijepo, uleti neki cd u kućno kino, mjuza do jaja, pukne neko pivce ili malo vinćeka iz spremišta, a još ako netko prije izlaska navrati bude još bolje. I takav kada iziđem rijetko kada bude loše volje. A kada izlazim neraspoložen uz nadu da će me vani nešto podiči i ne oduševim se baš, nego u takvim slučajevima vrlo rano odem ćiku tako da…Dođoh do zaključka da se ne treba izlaziti uz neka posebna očekivanja, nego izlaziti prije svega da se zabaviš i osjećaš dobro, te moraš kada iziđeš biti i siguran da će tako biti.
Evo, sada kada sam napisao nešto ''pametno'' mogu ovaj post privoditi kraju , i to i budem učinio, no prije toga moram napomenuti da se nadam da će Osijek u subotu dobiti Hajduka, da će biti puno ljudi na stadionu i da sam siguran da ću se u subotu i na utakmici i nakon toga na koncertu od Septice dobro zabaviti, i dakle ne može biti loše. Jedino ako nas Hajduk dobije, i to još da debeli Niko bude najbolji igrač, no to se neće dogoditi i svatko tko misli suprotno mora biti svjestan da je u velikoj zabludi. Pozdrav od mene za danas…
|
utorak, 22.02.2005.
So You Are Perfect, And I Am Not You
Zamislite da stojite na nekom visokom tornju i gledate dolje na okolinu i na društvo, te kako se sve odvija. Vidite jednu ludnicu, ljude koji vam se čine kao mravi, koji jurišaju svuda po tome mravinjaku, zvukove koji se isprepliću te niti jedan ne uspiješ čuti u njegovom punom intenzitetu jer ga već odmah poništava onaj idući. Svjetla koja obasjavaju ulice, toliko različitih tonova i boja na jednome mjestu. Sve u svemu ludnica, i iznenađenje kada vidite koliko to sve brzo ide. Tada vam se sigurno čini da niste dio toga, da je to nešto drugačije, jer ipak nemate toliki obzor oko sebe i nemate dojam da sudjelujete u svemu.
A sada se zamislite u umu bilo koje od tih mnogo osoba dolje i kako ona razmišlja. Totalno me zanima u kakvu ste osobu ušli jer ovdje je baš važna neka različitost između sviju nas. Možda se naizgled svi čine isti no netko sigurno u toj žurbi pokušava sjetiti se svega što ima isplanirano za taj dan. Netko uživa jer zna da nema šanse zakasniti i slatko se prisjeća jutarnjeg seksa sa svojom dragom. Netko možda kuje neki plan za svoga poslovnog konkurenta, a netko možda o ničemu ne misli nego ima jednostavno zacrtan cilj i pokušava negdje doći. Baš to je ključ svega zašto ja pišem ovaj post. Ta gomila na malom prostoru, a toliko razmišljanja, toliko mišljenja, toliko planova za budućnost bilo bližu ili dalju te toliko jednostavno rečeno različitosti.
Baš te razlike su ono što nas obilježava i što omogućuje da prema nekoj osobi možemo imati drugačije mišljenje nego prema nekoj drugoj, naizgled vrlo sličnoj, no laganim ulaženjem u srž tu osobu se sve više upoznaje, te se tako stvara stav. Moguće je da se pojave dvije osobe sa istom dobrom i lošom osobinom, a da imaš različito mišljenje o njima, zato što je zbog karaktera kod jedne izraženija loša, a kod druge dobra osobina. Moguće je da je neka osoba uistinu loša, no da ima i nekih poteza kojima pokazuje da ima i svoju dobru stranu, te tako pokušavaš imati bolje mišljenje o nekome uz nadu da će se popraviti, a za nekoga jednostavno možeš misliti da je potpuno u redu ili potpuno loš. Što ja ustvari želim reći. Pa eto, nakon što sam posljednji post pisao o osjećajima danas sam odlučio pisati o vlastitim mišljenjima, drugoj važnoj osobini ljudi.
Kod mišljenja baš je najvažnija stvar da ono bude vlastito, odnosno da osoba ima čvrst stav i da je karakterna te da se ne da povoditi za nekim idejama neke druge osobe. Važno je da dobro promisli o nečemu te da ne donosi prerane zaključke jer se to vrlo lako obija o glavu. I vrlo često je tvoje mišljenje i izražavanje njega kriterij za to kako će se drugi odnositi prema tebi i kakav će stav stvarati o tebi i tvojoj pojavi. U nekim godinama vrlo je česta pojava prihvaćanja stavova nekih ljudima koji su «face» odnosno okolina iz bolje prihvaća, te tako mazanje očiju ljudima oko sebe pa i samom sebi. I vrlo često to odvodi do neželjenih situacija, jer vrlo često se osoba nalazi u situaciji kada ne može obraniti svoje stavove baš zato što nema nijedan argument za to nego onaj da je to zato što tako misli netko drugi ili da bi jednostavno osoba bila ''in''.
Po mome mišljenju uvijek je važno oko svega imati svoje mišljenje. Ja sam uistinu samo u ekstremni slučajevima suzdržan i to je jedino ako oko teme nemam baš gotovo nikakvih informacija, pa ne mogu prosuditi. Potrebno je to baš zato da znaš kako da se postaviš prema nečemu, te da se možeš na neki način ponašati preventivno prema nečemu o čemu nemaš pozitivno početno ili čak ono potpuno mišljenje. Zatim, mišljenje je potrebno imati radi toga da pokažeš okolini kako si karakteran te moraš biti uporan oko toga da vide da si se spreman boriti za svoje ciljeve i ideale. Moraš imati mišljenje i zato da ti ne bi neke stvari bezobzirno promicale pred rukom, nego da možeš uhvatiti svaku šansu, te je potrebno da te puno stvari interesira jer uvijek je tu moguće uhvatiti neku dobit na materijalnom ili nekom drugom polju.
Vrlo važna osobina koju trebam na kraju spomenuti u vezi sa mišljenjima je prvi dojam. Neki će reći da se njega treba zanemariti jer vrlo često zna prevariti, no on je uvijek ovdje i neizbježan. No osobno mislim da ga se treba prihvatiti, ali ujedno i preispitati. Jer kasnije može biti ljudima žao zbog nečega što su mislili o nekome, ali kada si flegma zna biti još gore. Znači, čovjek treba imati karakter, kao dio toga svoga karaktera vlastito mišljenje, te prije svega držati do njega.
Što sam ja uopće htio s ovim? Pa ne znam, eto svidjela mi se tema za pisati pa odlučih vidjeti što će od toga ispasti i što ja mogu reći o tome, i mislim da nije loše ispalo, te da sam obuhvatio dosta toga. Ne da mi se sada čitati i provjeravati što sam napisao pa idem riskirati i postati, pa kako ispadne. Nadam se da je na kvaliteti prošlog posta, te da nisam previše toga pretapao iz šupljeg u prazno.
|
nedjelja, 20.02.2005.
On Twenty-Seven Street Nothing Will Keep You On
Kada smo se rodili, kada smo prvi puta izašli na svjetlost dana sa sobom smo ponijeli jednu predivnu osobinu koju nam je majka priroda darovala, a zove se osjećajnost. Osobina koja nas čini potpunima, koja uzrokuje da je osjećamo sretni, jednako kao što zbog nje znamo biti i tužni. No to je ono što nas ljude razlikuje od ostalih živih bića, više nego bilo koja druga osobina. I da nemamo osjećaja prema nekome, nečemu ili barem prema događajima koji se odvijaju oko nas mislim da bi naš život bio puno siromašniji. I tu mislim na onu osiromašenost duhom, jer sve oko nas bi bilo nevjerojatno dosadno i monotono.
Meni su osjećaji jako važni. Preko njih dolazim lakše do spoznaje svoje vlastite osobe i vrlo često puštam da vladaju sa mnom. Istina, ponekad mi to baš i ne prođe najbolje pošto me neki osjećaji znaju napustiti odnosno razočarati no to je draž svega. Možemo spominjati sreću. Mislim da i nje ne bi bilo bez osjećaja. Kako čovjek može biti sretan ako mu tu sreću ne stvaraju neke emocije, zadovoljstvo zbog nečega lijepoga što se desilo, te mu je lakše oko srca, ima dojam da se dogodilo nešto dobro, nešto pozitivno i štoviše moguća pozitivna promjena. A svega toga ne bi bilo da osoba to ne osjeti. Inače bi preko toga svako prešao kao preko nečega nevažnog, i nastavio svojim putem. Bili bi smo roboti i gotovo da bi smo radili prema nekoj unutarnjoj naredbi ili instinktu. Bez osjećaja ne bi smo poznavali sebe štoviše, niti bi smo ikad mogli biti radosni, zaljubljeni, zadovoljni niti zbunjeni. Bili bi smo potpuno jednaki, te jedva da bi smo se i međusobno razlikovali po nečemu što dolazi iznutra iz osobe, što se može nazvati duša. Jer upravo tako, ljudska duša je plod djelovanja emocija.
Osjećaji nas vode da nekog zavolimo. Da ljubav, ona nije ništa drugo nego plod nekih pojačanih osjećaja u nekom smjeru. Smjeru simpatije, odnosno dojma da ti se neka osoba toliko sviđa da s njom poželiš imati nešto više od običnog međuljudskog odnosa. Sada bila to prijateljska ljubav, ljubav između ljubavnih parova ili ona urođena ljubav između roditelja i djece, to u ovome slučaju nije važno. No ipak ovdje je glavna ona ljubav koja dolazi iz zaljubljenosti. Zaljubljenost, jedna pojava kada čovjek počne gubiti kontrolu nad tim osjećajima i to tako da ih pušta da oni gospodare njime, da pušta da ga nose preko oblaka, preko valova i preko najviših planinskih vrhova. Trenuci zaljubljenosti, to su oni trenuci kada imaš osjećaj da je cijeli svijet tvoj, da shvaćaš zašto i ovdje i da pomisliš kako svijet i sve što ima veze s njim i što da pokreće može biti lijepo i krasno. No naravno to zna donijeti i razočaranja, jer ne može svatko osjećati isto pa naravno da dolazi i do zaobilaženja osjećaja, no i to je jedan od darova, dakle taj da ne možeš nikoga natjerati da nešto osjeća prema tebi, nego da je potrebno da se pronađe ta međusobna linija između dvoje ljudi da bi to bilo potpuno i preraslo u neke veće osjećaje odnosno u ljubav.
Ne razumijem ljude koji se boje prepustiti osjećajima, koji ih suzdržavaju odnosno ostavljaju za sebe ili su jednostavno uvjereni da ih nemaju, ali to nije moguće. Svako ima osjećaje, pa makar i onaj osjećaj boli, a to je osjećaj koji se vrlo često javlja baš u slučaju kada se osoba boji pustiti osjećaje iz sebe. Pa makar to bile suze ili smijeh svejedno je. To je plod ljudske osobe i svakome je lakše kada može to izbaciti iz sebe, te napraviti prostora za nove tvorevine njihovih emocija, te otvoriti si put za nova iskustva na koja svatko mora biti spreman da se nosi sa njima i svime što ona donose. Tako osoba tek postaje potpuna, jer netko tko ostavlja sve u sebi ne može biti potpun. Potpun je ona tko se otvara prema samom sebi, svojim bližnjima, pa i prema cijelom svijetu, te otvorenog srca pušta da u njega uđe sve što zaslužuje tamo svoje mjesto, te sve što tamo želi ući a ponekada ima neki otpor koji to ne dozvoljava.
Ja sam prije bio drugačija osoba nego sada. Odmah od početka osnovne škole nisam se baš znao postaviti tako da nikad nisam bio nešto što sam mogao i za što sam imao mogućnosti. Ustvari, nije da sam baš imao i neku želju, ali ipak nije bilo dobro i biti osoba za sebe. Može se reći da sam na nekim mentalnim dijelovima odrastao brže od svojih vršnjaka, pa je tako rasla i moja emotivnost te lako primanje na srce sve što se dešavalo. Naravno, svatko kao dijete ima nekih simpatija, kao što bude onda i kada se sazna ili barem posumnja pošprdavanja od ostale djece, a to vrlo često zna teško pasti. Posebno ako takvo pošprdavanja kod druge osobe odmah počne uzrokovati odbojnost. No ipak su to samo dječja posla, no mene je to već tada počelo pogađati. U srednjoj je već bilo bolje, no naravno to je i doba kada počinju prva prava zaljubljivanja i prave simpatije, a tako i prva odbijanja, a ja kao ja, teško sam to prihvaćao i često sam znao sjediti u svojoj sobi uz neku glazbu, gristi jastuk i takoreći patiti. I tako ne prolazilo vrijeme, svaki poraz me je bolio sve više i lagano sam gubio kontrolu nad svojim osjećajima i počinjao ih mrziti.
No onda se dogodila jedna prekretnica. Vječno ću pamtiti kraj trećeg razreda srednje škole i slušanja savjeta Doktora Darka Novosela iz Varaždina, gdje sam bio na logopedskoj terapiji zbog nekih svojih govornih mana, o samopouzdanju i samokontroli. To je čovjek koji za razliku od ostalih logopeda problem pronalazi u ljudskoj psihi i tih 12 dana je bilo jedno predivno razdoblje. Od stalnog druženja nas 20ak koji smo bili u grupi, do toga da sam tamo upoznao i svoju najbolju prijateljicu. I tada sam odlučio da moram početi raditi na sebi. Prestao sam dozvoljavati padati previše pod utjecaj svojih osjećaja i naučio da trebam malo i sam vladati s njima i promijeniti se na bolje. I to je upravo i bilo tako. Govorni problemi, koji su zbog padanja u bed znali postajati katastrofalni, od tada su nešto što ljudi primjećuju tek nakon intenzivnog druženja sa mnom, a i došao sam do više samopoštovanja, te tako i do većeg poštovanja prema meni od strane okoline. Naučio sam da su osjećaji vrlo važni i da je potrebno uvijek slušati što ti oni govore, no i kada te razočaraju da je potrebno ići dalje. I od tada sam uistinu druga osoba. Puno otvoreniji, pristupačniji, zanimljiviji te u krajnjem slučaju bolji prema sebi prema drugima. A što je najbolje, osjećaji su ovdje i ne prepuštam ih nikome drugome, jer sada me napokon mogu činiti sretnim, a i kada me razočaraju spreman sam im oprostiti jer znam da je sve što su uradili samo za moje dobro.
Što reći na kraju. Pa nisam baš ovdje u nekom položaju da pametujem ili nešto tome slično, no imam neki osjećaj da vam mogu reći da sve što trebati činiti je da pratite osjećaje, ali ih i držite pod kontrolom. Nešto kao da vodite psa na povodcu, ali njemu puštate prednost, ali ste u mogućnosti vratiti da nazad odnosno zaustaviti kada skrene na krivu livadu ili prema krivom predmetu. Budite sretni što imate taj dar koji imamo mi ljudi, i nemojte poticati osjećaje u neke duboke rupe u svome srcu, nego i kada vam je zbog njih teško na srcu, pustite ih van. Olakšat će te srce i stvoriti prostor za neka nova iskustva, te što je najvažnije, trebate znati da su emocije odnosno osjećaji vaša zvijezda vodilja i svjetlo na kraju tunela, te biti svjesni da ih imate, te da su oni najljepši dar koji nam je majka priroda dala. Osjećaji su duša, pustite ih da plove na valovima iskustva i ne dajte da potonu pod utjecajem visoke plime. Čuvajte ih i oni će čuvati vas…
|
subota, 19.02.2005.
One Love, One Life, When There Is One Need In The Night
Počeo sam pisati post. I odustao...Htio sam pisati o pogledima na ljubav kroz godine, ali shvatio sam da nisam dovoljno kompetentan za to, odnosno da moram ja još dosta graha jesti, kako bi rekli naši stari...Iako sam Marini na icq stavio što sam do tada napisao i rekla je da je good, ipak nisam nastavio, kao što napisah gore zbog kojeg razloga. Eto, nemam baš neke inspiracije, a htio sam neki "lijep" post, pa nakon što sam se evo sada predao opet pišem samo što mi ide iz glave.
Kada smo već kod Marine, moram priznati da sam ostao zatečen vidjevši kako me je ta draga djevojka pohvalila na svome blogu. I još jednom moram reći da mi je drago da sam upoznao jednu tako dragu osobu ovdje na blogu. I eto moram i ja reći nešto o njoj, a to je da mi je svakim danom sve draža i da uživam u svakodnevnom ajsikjuanju s njom. No nije jedina takva, i moja Ančica je isto jedna savršena osoba, i jako mi je žao što se u zadnje vrijeme slabije čujem s njom, pošto nije u mogučnosti koristiti se internetom konstantno, no javila mi je porukom da će uskoro i to biti sređeno. Ančica moja, jedva čekam da mi se i ti vratiš. Ma ima još ljudi na blogu koji su mi postali jako dragi, no ipak ove dvije djevojke su moja dva oka ovdje na blogu, da se tako izrazim i obadvije ih jako volim. I one to znaju :)
No eto, kada mi se vrati Ančica, Marina se vrača u Zg u studentske vode pa neće tamo imati icq. Eh, eto ja nosim svoj križ da ne mogu imati obadvije odjednom.
np Ugly Kid Joe - Cats In The Cradle... E ovu pjesmu jako obožavam. Sjeti me uvijek na jedne dane, mislim da je to krajem osnovne škole i simpatije prema jednoj djevojci, odnosno tada još djevojčici, kao što sam i ja bio dječarac. I sanjaranja o tome kako šečem s njom i to baš uz tu pjesmu. Ne sječam se zašto sam uzeo baš tu pjesmu, no sječam se gotovo svakoga detalja. Lijepe su bile te dječje simpatije. Tako blago i nevino, bez ikakve boli, jer ipak su to još uvijek samo simpatije, bez ikakvih posebnih tenzija. Kada se sjetim lijepo je bilo biti dijete. A što se tiće te djevojke, nemam pojma dali ona uopče zna da mi se sviđala, a i to nije važno. Viđam ju sada često, totalno smo si dobri i popričamo uvijek, a uostalom zašto ne bi bili dobri, i potpuno je nevažno sve jer ponavljam još jednom, ipak sam bio dijete i takve simpatije su nešto što se svako malo mijenja. No ostale su uspomene, a i neki poseban osječaj prema pjesmi, tako da...
Kasno je, ne znam što da više pišem, no eto, zadovoljan sam što sam i do ovoga došao. Na winampu mi Tito & Tarantula - After Dark, a sada je več stvarno After Dark i poprilično razmišljam o tome da odem u krpice i bacim se u san. Tko zna, možda tamo sretnem nekoga poznatog koga nisam dugo vidio, pa budem sretan. I sjetim se te osobe da se nismo dugo vidjeli pa joj se sutra javim. I odemo na kavu, tj ja zbog tlaka onog više ne pijem kavu, ali volim ja i čaj. I da, sutra Ljupkica slavi rođendan, pa je budem vidio, a i bilo bi red, nismo se vidjeli od dočeka nove, a eto koliko več prošlo od tada...
Btw nije li preslatka ova lisica na slici. Meni to predivna životinja, a baka mi je pričala kako su ih vijali vilama kada su im kokoši krale. Ma što se može, jadne lija i njeni mali lijići moraju jesti :)))))
|
četvrtak, 17.02.2005.
I'm Far From Lonely And It's All That I Got
Evo, nakon što sam post pisao pola sata, nešto sam sjebao, odnosno stisnuo pa neku foru TAB pa BACKSPACE i ode cijeli post u nepovrat, no jak sam ja karakter i idem ovo ispočetka, jedino što će vrijeme posta biti drugačije, no ajde idemo početi. Valjda ću se sjetiti što sam sve bio pisao :)
Danas sam bio pisao fiziku. I mislim da ne bu dobro, odnosno siguran sam da sam opalio. Ostvarilo se ono što sam mislio, a to je, pošto je na prvom roku prije dva tjedna prošlo više od pola ljudi, a na mome faksu je nepisano pravilo kod večine predmeta da prolazi svaki četvrti, pretpostavljao sam da će staviti rok koji će biti poprilično težak, da bi "popravio" prosjek prolaska. I to je i napravio. I eto, zadesilo se da nisam ostvario svoj plan. No dobro je prošlo i kod kuće, a ni ja se nisam baš nasekirao. Iduči rok je za nekih mjesec dana i očekujem da će tada ispit biti položen. I tada budem imao položenih 6, znači ostalo bi mi još 5 za čiščenje godine, što mi je i plan. I to tako da na ljetnom dam 3 i ostavim dva za jesenski i dekanski, a to znači jako dobro ljeto, i šansa i da prije vidim more i porazgovaram s njime, kao što sam opisao u prethodnom postu. A i da se i sam bolje osječam, te se nadam da stvarno to budem ostvario. Držite mi fige, u svakom slučaju.
Zatim, na blogu je osvanulo još jedno dizajn izdanje iz ruku 3vil P-a iliti mene, a možete ga pogledati klikom na ime blogerice, a ona se zove Erzulie. Osobno mislim da je to do sada moj najbolji uradak, a posebno mi je drago što se i njoj sviđa. Naravno uvijek bude i onih kojima se ne sviđa, kao što ih i sada ima kod nje, no svatko ima svoj ukus. Meni je osobno drago kada mogu napraviti nešto čime mogu pomoči nekome ili ga barem obradovati ili učiniti zadovoljnim, i tada mislim da je posao uspio, a u ovome slučaju to smatram. No neću stati, naime imam dogovor sa još 2 osobe sa moje ShitList i nadam se da budem i kod njih napravio dobar posao, te da će moj css touch biti hvaljen "i od kritike i publike". Još da se bavim time, a ne ovako kako ja kažem "rekreativno" bilo bi još puno bolje, no nadam se da ću buduči uradci biti sve bolji i bolji.
Lovu sa faksa za demonstraturu još nisam dobio, no trebalo bi biti za koji dan. Sutra kupujem oglasnik i idem u lov na bubnjeve. Več imam i mjesto u garaži iliti kako smo mi to nazvali uredivši ju "Studiju", a i on je gitarist te za početak budem malo svirao s njim, te još jednim prijateljem. No nije meni cilj svirati Hard Rock, nego Skacore, te kada Adam sredi podrum selimo, jer njemu se ne da ići na drugi kraj grada iliti Jug II, iako je Vanja rekao da nema problema te da naš bend isto može tamo svirati. Meni to nije problem, ipak je tu ljubav prema glazbi, a znate onu " Ljubav ne poznaje kilometre", a posebno u ovome slučaju kada ih je samo 4-5 u pitanju. A i to će mi jako dobro doći, jer volim ja i te stvari koje budem svirao s njima, no ne mislim se baviti sa sviranjem toga baš aktivno, dok je ovako "rekreativno" totalno good.
U sobotu je koncert Ringišpila, Bayonetsa i GTŽ. No meni je opet, kao u slučaju Ludih Krawa i Six Packa interesantnije predgrupa i njoj se više veselim. A Bayonets su prema onome što sam čuo predobri, i dosta me podsječaju na Anti-Flag, te jedva čekam da ih čujem uživo. Za one koje zanima nešto više o njima, mogu kliknuti na stranicu grupe Bayonets, a isplatilo bi se barem zato što imaju prejak logo koji se isplati vidjeti.
Evo, toliko za danas, iako sam skoro popizdio kada sam na skoro gotov post ono napravio te zeznuo stvar, ipak sam se dobrano raspisao, no eto, čeka me Marinica nestrpljivo na icq pa eto budem ovo sada objavio. E da, i drago mi je da vam se svidio jučerašnji post, potrudit ću se da bude što više takvih...Uživajte mi...
|
srijeda, 16.02.2005.
The Exit Is There Somewhere In My Heart
Ponekad sjednem i poželim da sam barem na kratko negdje drugdje. Uz more, na nekome molu, gdje slušam udarce valova u tvrde stijene, gdje lagani povjetarac opljuskuje moje lice i gdje misli imaju slobodan pun prema nekim nepoznatim i zanimljivim područjima. Negdje gdje mogu imati mira i gdje se na neko vrijeme mogu odvojiti od svega što mi je trenutno u prvom planu, svih problema, pokušaja zadovoljavanja tuđih očekivanja i napetosti koja ide uza sve to.
Tamo mi misli onda odlete u smjeru mašte, tamo gdje ne vlada nikakav pritisak i tamo gdje je moguče porazgovarati sa samim sobom kao sa osobom koja treba neki podražaj. Gdje sam sebi mogu dati savjet za koji se nadam da ga budem poslušao i gdje mogu sebe pogledati iz trečega lica i donijeti neku prosudbu. I pomoču nje pomoči sam sebi da dođem do nekih odgovora i da pokušam pronači olakšanje u cijeloj situaciji.
Zato i volim ljeto. Da sam sada u Dućama i da je lijepo vrijeme mislim da bi bez razmišljao i otišao na mol, no u Osijeku to nije moguče. Drugačije je kada imaš cijelo more pred sobom. Mada je to skupina vode, čovjek ima osječaj da je otvorenog srca i da s njime možeš porazgovarati. More te sluša i da savjet koji ti ne čuješ, ali ga osjetiš. No za tako nešto trebaš znati razgovarati sa morem, a za to moraš biti otvorenog uma i srca, te slobodne duše.
Istina, Slavonac sam, rođen sam ovdje, živim tu svu svoju 21 i pol godinu, no mislim da imam neku povezanost sa morem, i eto, baš ovako znaju doći trenuci kada ga trebam, kada trebam baš taj mir koje ono pruža. Mislim da bi mi bilo puno lakše savladavanje onoga što je preda mnom.
I upravo to mi je sada potrebno. Dosta mi je napeta situacija i baš zato mi je potrebno to sve malo staviti sa strane, ali nažalost trenutno do nisam u mogučnosti. Sutra imam pismeni iz fizike, koji je na neki način jedna prekretnica u ovome stanju, i o čijem će rezultatu ovisiti dosta stvari koje slijede, a i situacija u idučih nekoliko tjedana. Mislim da sam ga dobro spremio, no na mome faksu to uopče ništa ne znači, posebno kada ne znaš kakav rok češ dobiti, i kako če ocjenjivati.
Situacija nije lagana, niti stanje kod kuće se još nije potpuno smirilo, jedna baka je otišla na Bolji Svijet, no mislim da još nismo svi prešli potpuno preko toga, druga je ponovno klonula kao i svake zime, i to sve na živčanoj bazi, Starci imaju stalno nekih napetih situacija oko sebe, oko posla i okoline o kojoj ovise, a ja osim zdravstvenih problema, koje nisam još potpuno provjerio, jer čini se da imam problema sa Štitnjačom, imam i tih svojih emotivnih problema i stalnu napetost koju sam gore spomenuo.
Srečom, mada nemam more, imam ovaj blog, i drago mi je da ovo mogu ovdje pustiti iz sebe, te tako barem nekako olakšati svoju dušu. Onu dušu koja je več sada teška, puna stvari koje me more, no još uvijek joj nekih stvari i nedostaje da bi bila potpuna. Samo se nadam da će se sve to riješiti što prije, a do ljeta se nadam da ču do moga prijatelja Mora moči doči sa izjavom da sam potpuno sretan i da mu mogu reći Hvala, kao što mogu reći i svima vama koji me svojim komentarom često razveselite...
|
utorak, 15.02.2005.
Visiting The Shrink
Eto, bijah.
Prvo da onima koji nisu znali zašto sam išao da objasnim koji je bio povod. Pa ovako, ja sam vam inače jedna jako emotivna osoba i stvari dosta lako primam srcu. I to ne valja. Podiže mi se adrenalin, ili spušta u prevelikim količinama, zatim često me to totalno sjebe tako da se izgubim u osječajima, a neke i zadržavam pa imam neku unutarnju napetost i tako to. Pa eto, moja me doktorica, zbog meni ipak nerazumljivog razloga poslala kod njega na razgovor. Da uredim svoj psihički obrambeni mehanizam, tj da postanem jači. Nisam niti mislio da nešto on može srediti, no eto mislih ajde otiči ću.
I tako dođoh ja tamo i kao prva stvar uđoh zadnji naravno, iako sam stigao prije nekoliko ljudi koji su ušli prije mene, te naravno to se dogodilo nakon sat vremena čekanja. I tako, sjednem ja preko puta njega, stol između nas, i počnem ja pričati s njim, ponajviše o svojim "problemima" ako to uopče tako i možemo zvati, a on večinu vremena šutio. Prvo što mi se nije svidjelo kod njega je njegov stav. Naime Dr. Slobodan Mrđenović ( za prijatelje sigurno "Ustaša" :)))) ) je jedan jako ozbiljan lik, kakav po mome mišljenju liječnik čija je glavna zanimacija razgovor sa ljudima ne smije biti. Mislim da bi se čovjek pored šrinka preko puta morao osječati opušteno i da taj lik u njemu stvori neko povjerenje te da mu se ovaj može povjeriti. A u ovom slučaju u pitanju je čovjek kojem se ne bih povjerio koju sam paštetu kupio, a kamoli neke svoje osobne stvari. Prilično je "kameno" postavljen prema pacijentu i pita sve same gluposti.
No ostavimo njegov opis sa strane, nego da vam ja kažem što onda bilo. Ja tako pričam s njim, spomenem smrt bake, napetost oko faksa, razočaranje oko jedne djevojke i tako neke stvari, te kako sam zbog adrenalina imao nekih problema sa povišenim tlakom i pulsom, zbog čega sam i poslan kod njega, no to je prošlo. I kada ja mislio on če meni nešto reći, on samo počeo pisati nalaz. I to nalaz bez ikakve dijagnoze nego u nalazu sve ono što sam mu ja rekao, u riječ, i još na kraju mi počne pisati lijekove, Normabele. E tada sam zamračio i rekao mu baš ovako : " Bezveze trošite tintu, mene samo dragi Bog može natjerati da pijem nešto tako ". No svejedno mi je napisao i rekao da ipak probam, te da je bezopasno i ne možeš se navuči. E j**** ti volio bih vidjeti da svome sinu napišeš nešto tako.
I koji je krajnji zaključak? Pa upravo taj da su kod nas svi psihiči isti, odnosno da te nekako preko qrca poslušaju što im imaš za reći i da ti napišu neki antidepresiv ili nešto slično, a one fore iz filmova i serija gdje priča s tobom pokušavajuči pronači neko rješenje su valjda znanstvena fantastika.
Meni samo nije jasno zašto sam išao kod njega. Valjda sam se nadao jednom opuštenom uljudnom čovjeku s kime će mi razgovor goditi, i bio sam spreman poslušati pozorno svaku njegovu riječ, no toga nije bilo. A i moja doktorica je isto naivna kada je ona mislila da će biti nešto tako. I eto, da netko nije jebeno jak karakter kao ja, a normalan, može se zbog nečeg takvog i takvih ljudi navuči na lijekove koji će ga jebati cijeli život. A doktore boli ona stvar, oni su obavili svoje i primaju plaču, a za pacijente ih i nije baš neka velika briga.
Eto toliko, moja je poruka da izbjegavate psihijatre osim ako baš totalno ne puknete, jer oni vam ne mogu donijeti ništa dobro. Svako u ovim godinama ima nekih problema, koje može riješiti običnim radom na sebi. Ja sam iskušao i ovo iskustvo i mislim da mi to ne može pomoči ni na koji način, nego samo odmoči jer ako ču i nekako puknuti onda ču puknuti zbog njega i njegovih terapija. Ovako sam puno bolje i nadam se da se sa dotičnim gospodinom i ostalima iz njegovo struke neću još duuuuuugoooo čuti, nadam se nikad više, a nadam se da ču živjeti duuuuuugooooooo...
|
ponedjeljak, 14.02.2005.
Koji je ono danas dan?
Ah da, pa i ja sam glup. Ponedjeljak je! Još nešto osim toga? Pa valjda nije, osim što bih želio čestitati imendan svakome tko se zove Valentin, Tin, Tina, Valentina i sve što vuče na to, a onima zaljubljenima zavidim pa njima neču čestitati. Šalim se, ajde neka bude Sretno i njima, no ja mislim da nekome tko se voli svaki dan treba biti Valentinovo, tako da...
Sutra idem kod psihića. Poslan sam tamo zbog svoje emotivnosti, odnosno da probam kroz razgovor s njim izgraditi psihički obrambeni mehanizam, odnosno da ne uzimam stvari toliko ka srcu koliko ih uzimam. Prestao sam se deprimirati još davno, odnosno počeo raditi na sebe, no neke stvari ipak utječu pa je bolje nešto probati izvesti u vezi toga. Meni je čak to fora i mogu reći da jedva čekam. Baš me zanima što će mi reči. Možda me kao u filmovima stavi da legnem na onaj kauč i pričam o svemu i svačemu. E vidiš, to bi bilo totalno dobro, i da mi onda još nešto kaže. Ako me bude htio hipnotizirati to neče iči. Kod hipnoze baš postoji karaktertistika ljudi da li ih je moguče hipnotizirati ili ne. Ja sam među onima koje se ne može hipnotizirati. Tako da...Hehe, nemoš mene dobiti pod kontrolu.
Počeo sam igrati preko neta Omega 17. Neka SF igrica na foru rolplayinga, no naravno sve je pisano, i ti samo tako igraš. Nešto na foru onih mozgovnih avantura sa Amige. Pa evo sada me opet moji iz clana gnjave preko icqa da igram sada, no eto, ja rekao prvo budem napisao post, i ima da bude tako...Dobra je igra, no kada te gnjave da nešto radiš onda te to počinje lagano toliko živcirati da ti se lagano baš ne da.
Za koji dan dobijam lovu od demonstratura. I onda napokon kupujem bubanj koji će biti moj i samo moj, na kojem ču moči svirati kada god hoču. A stajat će u Studiu iliti garaži koju on samo tako zove, kod moga prijatelja Vanje s kojim ču za početak svirati. I to neki hard rock, barem dok ne našem mjesto gdje ću sa mojom ekipom moči svirati Ska Punk kao što mi je oduvijek i bila želja. a koliko love? Pa 1498 kn, a još 500 budem posudio, i za 2000 mogu kupiti jako lijep i kvalitetan primjerak. Svi blogeri su pozvani na prvu probu, naravno ako bude htjeli doči čuti taj užas. No eto, barem obečajem, kod nas u Studiju ima da uvijek bude dobra zajebancija, buduči da več neče biti dobre svirke.
Za kraj evo neka playlista za Valentinovo. Naravno, ja je ne slušam trenutno, no da sam zaljubljen i da sam na neku foru sada ovako kod kuče mislim da bi ta lista bila. Dakle, evo budem ju sada smislio...Netko si može, ako toliko želi i cijeni moj ukus napraviti i takvu kompilaciju na cd. Ja neču tražiti nikakva autorska prava :))))))
1. Homegrown - Kiss Me, Diss Me
2. Atheist Rap - Ljubav
3. Reel Big Fish - Take On Me
4. Collision Course - Falling In Love
5. Hi Standard - Can't Help Falling In Love
6. Nofx - Hot Dog In A Hallway
7. Diesel Boy - She's My Queen
8. Catch 22 - Christina
9. Finch - Letters To You
10. FNC Diverzant - Zapleši sa mnom
11. Fat Prezident - Underneath Your Window
12. Mad Caddies - Mary Melody
13. Blink 182 - First Date
14. Me First And The Gimme Gimmes - All My Lovin'
15. Ataris - San Dimas Highschool Football Rules
16. Tiger Army - Cupids Victim
17. No Use For A Name - International You Day
18. Rise Against - My Life Inside Your Heart
19. Lagwagon - Sleep
20. The Used - Burried Myself Alive
|
nedjelja, 13.02.2005.
My Name is Not Important In This Case
np Lude Krawe - Dobro Jutro
Dobro jutro generacijo. I ne samo generacijo, nego i onima mlađima i starijima. Da počnem neki report od jučer. A što pisati, osim da je bilo predobro. Otišao od kuće u 6 popodne, vratio se u 4 ujutro. Bio sa Renki na kavi. A što reći za tu djevojku, osim da je totalno ispaljena i to na pozitivnu stranu i da s njom sigurno ne može biti dosadno. I tako provedoh s njom prilično zabavnih sat i pol, no onda je morala ići jer bila je na nekoj izložbi s razredom. I to tek kada joj je raska poslala poruku da hitno moraju iči. Ona je inaće iz sela Vinkovci :))))))...
Nakon toga "pijankica" u Retfali. Koliko to može biti pijankica, no eto ajde, i tamo je bilo good. Nakon toga ja i Stipa se spremili za Hir i baš istovremeno moja Vlatkica meni šalje poruku da stižeu Hir. I ja njoj pošaljem jel' bi mogla doći po nas autom i eto ona došla. Vlatkice hvala, volim te jaaaaakooooo...I previše :))))...I u Hiru bilo good. Pjevala tamo sa svojim bendom naša Katarina AC i bilo predobro. Prije koncerta je najavila meni da ponesem čepiće za uši, i stvarno sam ih trebao ponijeti. I to zato što su uistinu preprofesionalni i prekvalitetni za jedno mjesto kao što je Hir. Tamo se ekipa ipak privikli slušati Nuspojavu i skakati do plahona dok sviraju 3 akorda s greškama pjesme od Azre i sl. Ne kažem da ne bude i meni good na njima, ali bed je što bolje prođu od jednog boljeg benda. I što su, kao što ja Kata rekla "Oni tamo zvijezde", a i to se vidjeli pred kraj kada je Jupi iz Nuspojave uzeo gitaru od Katinog gitariste i zasvirao Azru, Majke i sl. Gitara falšaaaaa, on osrednje pjeva, a ekipa luduje. Čudno...
I eto tako prolazilo vrijeme, oni odsvirali 3 seta, nekih 50ak pjesama i nabrzinu došlo pola 4 kada se Vlatka javila iz Tvrđe gdje je u međuvremenu otišla i pokupila nas. I tako stigao ja kući u 4, pojeo neki flips, popio malo soka i otišao na žmireči vrtuljak iliti u krevet. Malo me razčaralo što Kata nakon koncerta nije htjela skinuti maicu da razveseli raju, no oprošteno joj je...Ionako joj je na maici u prijevodu na hrvatski pisalo : Oprostite suha sam...Pretpostavljam da večina ovo zadnje neče shvatiti, no oni koji trebaju shvatiti hoče!
Sreo sam jučer Danchy. Bili tako pričali malo. Bila je happy što me vidi i to mi drago. Draga mi je ona poprilično pa i ja budem happy kada sretnem nju, a posebno kada je još i raspoložena. Renatu nisam vidio, ali sam čuo da je izgubila mob ili joj ga netko ukrao, te se vratila tamo gdje su bili, no nadam se da ga je našla.
E da, javila mi se napokon Ančica, kupila je bon za mobitel. No ja čekam i novi post.Pozdrav svima sa moje ShitList, te i ostalima koji ovo budu pročitali.
|
subota, 12.02.2005.
Ready For Saturday Night
Ponekad je dobro biti na prepisanoj dijeti. I to pogotovo kada ti još stara pravi jedno od najdražih jela, odnosno palačinke sa gljivama i kukuruzom. I one su zaslužne zato što trenutno radim dvostruku radnju odnosno jedem "to" ugrijano u mikrovalnoj, što ostalo od ručka, i pišem ovaj post.
A post pišem zato što ne želim da budu dva prazna dana, jer ovo što ću sada napisati bolje bi zvučalo sutra, kada još bude imalo i rasplet. A zašto nisam jučer napisao post? Pa eto, čekao sam da mi Renata iskomentira plakate, no od nje ni traga ni glasa. Ne znam šta bilo, valjda je budem vidio danas u Hiru.
A kada smo več kod HIRa, u Hiru danas svira jedan Brodski bend, u kojem pjeva moja prijateljica, Utočanka i blogerica Katarina iliti Analna Carica. Tako da tamo budem, kao i svake subote, a evo ove zbog još jednog razloga više.
No prije toga imam još 2 "poslića" za obaviti. Prvo je kavica sa NighST forumašicom Renki koja dolazi iz Vinkovaca u Osijek sa starcima na neku izložbu. No kao što možete pretpostaviti ona ne ide na izložbu, nego sa mnom na kavu, i to za nekih otprilike sat vremena.
Nakon toga sam od pola 9 otprilike u Retfali na pijanci, te oko 11 gibam prema HIRu. Na pijanci očekujem da bude dobro, a u HIRu još bolje.
A što je još novo? Pa da, dobio sam naočale danas i sada napokon izgledam kao pravi Geek kao što i zaslužujem, i kao što mi je suđeno. Ma šalim se, više sam kao Tarik Filipović ( CURE NAVALITE !!! :p ). No još se ne mogu priviknuti, skroz ih namještam, smeta mi pto vidim okvire i tako slično. Srečom imam dobre okvire "Vogue" dakle gledajuči na firmu postao sam šminker. Ou jea...E da, slične su nekako ovima sa slike...
Eto toliko, ništa toliko važno se nije desilo a sutra očekujte report jedne pretpostavljam totalno dobre subote...
|
četvrtak, 10.02.2005.
Videoteka Kod Veselog Slaninara, Poljski Put 31, Donja Motičina-Nova izdanja samo za vas
U našoj videoteci danas su izišla neka nova izdanja. Osim starih poznatih naslova kao što su "Mačka na vručem limenom", "Djevojte iz Cockyotee Bara", "Naughty Nurses" i velikog hita "Thelma & Louise Under The Pokrivach" imamo i neke super nove naslove koje nam je poslala naša dobavljačka kuća "Zljming Film End Video" a to su ovi čije će te plakate imati priliku vidjeti upravo sada na ovom blogu :
Mlada nada svijetskog glumišta u svome prvom komercijalnom filmu i odmah rame uz rame, spolovilo uz spolovilo sa idealom ženske ljepote Charlize Theron. O njemu će se u svakom slučaju još puno čuti.
fan club glavnog glumca ovoga filma možete pronaći na http://empetri.blog.hr ili ga možete kontaktirati preko Leg-Os foruma na linku http://www.leg-os.com/phpbb
Leg-os ekipica angažirana u jednom velikom uratku još večeg Stevena Soderbergha, te su u sporednu ulogu ugurali čak jednu Oskarovku Juliu Roberts. U svakom slučaju očekivanja su velika
ovaj naslov svjedoči sve večoj popularnosti blogera, riječ je o mladiću koji nakon neuspjeha na festivalima kratkog filma nije postigao željeni uspjeh kao redatelj te se bacio na glumu i odmah se ispred Mela Gibsona izborio za ulogu u ovom povjesnom spektaklu...Ne znamo hoče li zbog slave još pisati blog, no evo ga http://deftones.blog.hr
To je za sada ovdje od novih filmova. Molimo svu cijenjeno publiku da ne naliječe u videoteku u prevelikom broju, jer filmova ima u dovoljno kopija za sve. Samo dođete i iznajmite svoj film. Očekujemo vas uskoro sa još nekim izdanjima, a do tada se vidimo u Videoteci kod Veselog Slaninara. Do novih naslova uživajte
|
utorak, 08.02.2005.
Searching For Nothing To Find
Ja zdrav. Fizički, eto što reći više. Onaj povišeni tlak i ubrzani puls su stvar adrenalina, i malo na psihičkoj bazi. Dosta stvari u malo vremena, i još k tome moja emotivnost. Dakle, dobio sam razgovor sa šrinkom, koji sam i sam htio, da malo sredim svoj emotivno-obrambeni mehanizam, jer to dosta utječe na mene. A eto, u zadnjih mjesec dana sam imao dosta emotivnih preokreta i trenutaka, a često sam to i zadržavao u sebi, jer nisam htio pustiti suzu ili slično i sam sebi olakšati. A i fucks me prilično iskarao zadnjih dana, no danas je riješeno. Riješio sam sve potpise osim jednog, iz labosa iz OETa, te ću to morati ponovno odraditi iduči semestar, i ne mogu taj ispit izači do ljeta. Fiziku imam sve ispotpisano i mogu bez beda taj ispit izači iduči četvrtak, te ga naravno položiti :), bilo bi i vrijeme, pa da budem na 6 položenih i ljeto čekam sa još 5, od kojih 3 slušam po prvi puta.
I tako eto, ja ovih danas lagano spremam taj ispit. Malo sam se izbedirao jer sam spremao OET, no nisam ga mogao izači. No eto, okrečem se fizici, i ako to uspijem bit ču vrlo hepi, a netko bi onda mogao i rundu platiti. Naravno da mislim na sebe u ovome zadnjem slučaju.
Slušam Nirvanu, album Bleach, i to na kazeti. Skontao sam da več duuuuugo nisam slušao kazete, pa sam se malo bacio na to, i tako se lagano prisječam starih dana, kada sam sa svih svojih 100tinjak kazeta znao sve pjesme napamet, i eto danas su več kroz moj kazič prošli naprimjer Lagwagon sa užasnim snimkom, ali sa jednom velikom sentimentalnom vrijednosti. Ta dva albuma s te kazete, Double Plaidinum i Trashed su mi nekako ušli pod kožu, i baš sam se super osječao slušajuči to na kazeti. Nije isto kao kada staviš mp3, tada imaš izbor i skroz vrtiš pjesme i tome slično, no ovo je ipak nešto posebno. Vratilo me 6-7 godina unazad, kada mi je ta kazeta bila svetinja, a i shvatio sam da još uvijek znam te pjesme. A nakon Nirvane ću si staviti Senza Sicura, talijanski ska punk bend koji također imam samo na kazeti, a sumnjam da se i može gdje nabaviti mp3 ili cd, imam u tome obliku samo jednu pjesmu od njih na kompilaciji Tre Venezie.
Izabran sam za predsjednika sportskoga kluba ETFOS, odnosno sportskoga kluba moga faksa, što i nije baš neki uspjeh, pošto sam se iz Studentskog zboga sam predložio, a ostali su samo prihvatili. No eto, kao sportaš i zaljubljenik u sport drago mi je što imam tu čast i što ču pratiti i zajedno na klupi sa profesorom kao voditelj i njegov prvi asistent voditi momčadi fakulteta. A i napravit ćemo malonogometni turnir na razini fakulteta. To ima da bude dobro, te očekujem za to i dosta dobru pozornost od gledatelja, barem kao na turniru što imaju na Pravu.
Za report sa Six Packa nekako stvarno nemam volje. Ne znam, Follow Me sam otvorio sa priličnim entusijazmom, no kada vidim da to čita 6-7 ljudi nije mi baš neki gušt, tako da. No jedva čekam da krenem sa reportima, kolumnama i recenzijama za Leg-Os. To ljudi barem čitaju i onda budem barem imao osječaj da nešto pišem. Jer takve stvari, za razliku od bloga gdje pišeš večinom za sebe, za svoju kreativnost i za svoju dušu, ipak trebaju publiku, jer za njih se to i radi.
Nekako se čudno osječam što se bliži Valentinovo. Zadnih nekoliko dana sam se zezao : "Ma ne želim pronači djevojku sada, strpit ću se do poslije Valentinova, nemam para za tako nešto", no što je to bliže osječam baš neku želju da nekoga imam. Ipak sam to ja, i koliko god da se zezao svoj karakter baš ne mogu promijeniti. No eto, najvjerojatnije ću još jedno Valentinovo provesti kao single, no nije to ništa strašno. Bilo ih je već 20ak, nešto manje. No svima zaljubljenima ću, kada za to bude vrijeme, bez imalo zavisti i ljubomore poželjeti sretno Valentinovo.
Sutra sam opet bez ikakvih planova. Osim učenja naravno, no još ne znam do kada ču spavati. Opet sam zapeo za igranje Heroes 3, uz Championship Manager najbolje igre svih vremena, pa sam tako i jučer sebe budnim održavao do pola 4 ujutro, i onda tek prešao u horizontalni položaj, odnosno udario paralelu gornjoj polici stola, onoj gdje stoji monitor.
Imam neki dojam da sam se danas raspisao, ali opet imam predosječaj da neće biti velik post. Eto, zaključio sam da je to specifičnost moga bloga. Čak i kada napišem puno post izgleda mal i skroman. A skromnost je vrlina...
|
nedjelja, 06.02.2005.
Shadow On The Wall
Evo i mene. Provedoh subotnje veće u HIRu i nakon dugo vremena je bilo dobro. Vlatka je bila autom, pa se nismo ni smrzli, iako je bilo najhladnija noć ove zime, osim ako se tu ne računa put od parkirališta do HIRa, no i to je bilo previše. A u HIRu kada smo stigli strašno malo ljudi, i to bi dobro. I onda još Nuspojava počela svirati, a ljudi se lagano sve više okupljali dolazivši sa koncerta Zabranjenog Pušenja. I eto tako, tamo bilo dobro, malo se rasplesali i uživali, no oboje bijasmo umorni pa smo otišli već oko pola dva. I moram reći da iako nije bio baš dugačak, ovo je bio jedan od boljih izlazaka u zadnje vrijeme. Niti sam pio, niti sam bio nešto posebno hiperaktivan kao što znam biti, no u potpunosti sam zadovoljan.
Rukomet neću puno komentirati. Na neki način je bolje što su sada izgubili, a i moralo se i to jednom desiti. Da su i ovo osvojili lagano bi smo počeli gubiti interes i ne bi više bilo toliko navijanje sa žarom. No sada ipet čekamo Europsko da uzvratimo i to je totalno u redu.
Sutra idem kolokvirati labose iz OETa, i ako to ne uspijem to ne bu dobro. Trebao sam mu več prije doći, no tu postoji neki iskonski strah od tog asistenta, kako kod mene tako i kod večine ostalih srudenata, pa sam još malo pričekao, malo previše, pošto prekosutra imam ispit, za koji sam spreman, no ako ne kolokviram to mi ne bude ništa vrijedilo. Zato mi držite palčeve.
U 13h je sastanak Studentskog zbora gdje najvjerojatnije budem izabran za predsjednika sportske udruge moga faksa. No to ne znam baš koliko puno znači, puno važnije mi je ono prije toga, kao što sam več spominjao.
Što se tiće ovoga posta, čak sam razmišljao da ne pišem post dok možda ne počnem nekome nedostajati, ako do toga i dođe, no eto, opet moram spomenuti Marinu koja me nagovorila da ipak napišem.
Ančice već dosta dugo nema niti na netu, a sada je nekoliko dana i bez para na mobu, ona mi dosta fali. Niti Mačak ne piše koliko bih htio. A i kada napiše rijetko kada imam nešto za komentirati, jednostavno joj je takav stil. Ali ugodno sam se iznenadio kada sam ju vidio na almost cool listi, iako je to osoba sa uistinu malo komentara i sl, no uredništvo je prepoznalo što valja. Moram priznati da bih se i ja volio tamo naći, no eto, moj stil se valjda ne sviđa ljudima, no eto.
Što se tiće sage, sutra ide drugi dio, ako nekoga uopče i interesira. I da, sutra napokon ide i Six Pack/Lude Krawe report za Follow Me. KAda sam danas htio Renata je bila na netu, pa tako da nisam, a ona koristi moju Carnet ulaznu šifru, pa kada je ona online ja ne mrem, a sada sam nekako preumoran za te posliće, pa eto, laku noć narode...
|
petak, 04.02.2005.
Ma neda mi se razbijati glavu da smislim neki naslov
Jučer sam se prebio ko' tele. I osim toga je bilo predobro. This Day dobar, Six Pack odličan, Lude Krawe savršeni. Kada budem bolje raspoložen što možete shvatiti kao sutra napisat ću report na Follow Me, za sada možete otići vidjeti slike na Leg-os. Što reći više...Počeli smo sa drinking turnejom več pod utakmicom ( VLADOOOO ŠOOOOLA!!!), i nastavilo se poslije, putem, zatim ispred, pa malo unutri i došlo je do ovoga što budete vidjeli na idučoj slici :
Bend je Lude Krawe, pjesma je Naš Svet, a višak na slici je __________... pretpostavite sami, a ne mislim na onog bradatog čiku iza...To je menadžer benda.
I tako. Zadnja dva benda sam bio u prvom redu i osječao sam se kao Vori na liniji 6m. Dobio sam prilično batina u svom naguravanju. Nabili su me nekoliko puta na rub pozornice, pa sam nekoliko puta pao na pozornicu i nabio se na monitor, pa nekoliko puta na neke stolove koje su stavili dva valjda za kurčevo zdravlje desno od pozornice odmah. Ali još jednom ponavljam isplatilo se, pa makar sam došao kući u pola 4, ujutro u pola 8 sa glavoboljom i predrigajučim stanjem išao na faks. No eto, od riganja sam se izvukao, pa došao kući oko 10, spavao do 2, glava prestala oko 5, i tako...
Van nisam išao. Učinio sam zadovoljstvo mojoj Vlatki i otišao s njom do novootvorene trgovine odječom na trgu, pa nakon toga u kino. Meet The Fockers, odličan film. Jedino što je bilo tamo sve puno love couplesa, a ja i Vlatka samo super prijatelji. Uz našu internu spiku da ćemo jednom biti supružnici :). I tako, sreo neke ljude sa fucksa, i bilo baš dobar osječaj uz ptivlačnu curu kap što je Vlatka biti tamo. Hehe, *evil smile*. No bilo nice. Sutra budem s njom i na koncert Zabranjenog Pušenja. Nekako sam bez volje za neke prave izlaske, a i ne bi mi bilo good nači curu prije Valentinova. Slab sam sa parama i zadnje što mi treba je kupovanje poklona *more evil smile*...:))))
Sutra je opet feštica kod mene, pod polufinalom, a nadam se da bude još veća nakon polufinala.
Eto, to je to od mene za danas, ostajte mi mladi, lijepi i spaljeni.
|
četvrtak, 03.02.2005.
Push The Button
Kao što vidite, imam novi naslov bloga, a i saga je počela. Dakle, ne štedite kritike i pohvale. Imam več napisana 4 poglavlja, no objavljivat ću po jedno svakih dan-dva, ako mi dođe spisateljska blokada da imam što stavljati dok se ne vratim u pravo ruho.
np Lude Krawe - Naš Svet
Eto, danas je koncerat. One Lude Krawe su mi totalno predobar bend, i može se reći da se trenutno njima veselim više nego Six Packu. A zna se i zašto, zato što Six Pack svira uživo užasno malo stvari s meni najboljeg albuma "Minut Čutanja". No volim ja i one stare stvari, no to me toliko iziritira da ih prestanem voliti. No bude dobro, mora biti dobro. Mislim da ću ipak piti, nisam bio siguran pošto sam se nekidan malo previše "rastavio" te sam imao puls 125 kada sam došao kući i jebeno visok tlak, te nisam zaspao 3 sata, no pošto to nije bilo od alkohola, onda danas budem u elementu. Nisam dugo kvalitetno popio, pa budem morao danas.
U pola 7 je utakmica. Nisam inaće neki nacionalist, niti mrzim Srbe, ali uvijek utakmica protiv njih ima neki poseban naboj, kao protiv svakih susjeda, no ovdje ima i nekih emocija, koje se ne mogu kriti. No eto, ja bih baš volio gledati tekmu u istoj prostoriji sa Six Packom i Ludim Krawama, da dokažem da je moguče da Srbi i Hrvati zajedno gledaju međusobno utakmicu, da dokažu da je moguče. Na moru je bilo totalno zakon gledati finale olimpijade u kafu od bratiča, a pola ljudi koji su gledali bili su Njemci. Bilo je baš zakon, posebno kada smo ih dobili. Nadam se pobjedi, tako da mogu sretniji otiči na koncert, i popiti i u to ime. Ma nitko ne zna slaviti kao mi, to je stara stvar. Sječam se fešte na trgu nakon postajanja Svjetskim prvacima. Ja bih to opet. Opet je isto vrijeme, opet ima snijega, i tako...
np Six Pack - Vreme Samoče
Što se tiće faksa, tu sam malo u kurcu, tj saznat ču sve danas kada odem kod Asistenta da me ispita labose. Ako ne prođem to ne bude dobro, a posebno ako mu se još zamjerim. No eto, nisam mogao doći prije, bio sam bolestan i to je jače od mene. Pa makar sam mu trebao doći još u petak. No nadam se da ću pristojnim ponašanjem i isprikom uspjeti pridobiti da me pita. Ako ispitivanje bude objektivno, tj da mu se nisam zamjerio, onda mislim da ne bi trebalo biti beda i da ću dobiti taj potpis.
Pozdrav Marini, s kojom je chatanje razlog da nisam sinoč poslao ovaj post, no ne zamjeram joj. Bilo je ugodno. E da, i moram promjeniti neke stvari na svojoj ShitList, ima ljudi koje više ne čitam, a nakupilo se onih koje čitam, pa ono...Evo idem sada to obaviti...Uživajte...Nadam se da ću i ja...
P.S. Slika je iz nabavke za Novu godinu...Eh, bila je lijepa ova nova, i alkoholna štoviše...
|
srijeda, 02.02.2005.
1. poglavlje : Zrela i punašna
Sheek je ustao sa svoje stolice i krenuo prema WCu sa erotskim časopisom sa razlogom da svoju najdražu igračku baci u nesvijest. Lagano je ušao, gotovo na vršcima prstiju, te izvadio igračku sa svjetlost i svježi zrak. Prvo je razmišljao da li bi zbog ovoga mogao požaliti, da li je to ustvari moralno i da li je ovo pravi trenutak za to. Njemu je bilo stalo do očuvanja časti svoje igračke, no sada je došlo vrijeme odluke. Znao je, ako to ne učini sada, ne zna kada će ponovno moći. Bilo je to jače od njega, te je počeo. Uhvatio je tog Action Mana za glavu, smotao časopis i počeo ga udarati. Toliko je stenjao da su mu suze išle, ali u tom trenutku je znao da je to ono što mu treba. Koliko god da je svjestan bio da je taj Action Man igračka, najobičnija plastična tvorevina, njega je uvijek plašilo nešto, i zato ga je sada odlučio riješiti na ovaj način. Oči su mu sjajile neki pozitivan bijes i bio je sretan, toliko sretan da je u trenutku najvećeg uzbuđenja ejakulirao. I tada mu je bilo još bolje. Bio je siguran da je zadovoljen na sve načine, a igračka je napokon bila poslana u nesvijest. Barem je on tako mislio...
Za to isto vrijeme Weeseekeeta je gledao film u svojoj kabini. Razmišljao je. Niti sam nije bio svjestan o čemu, ali glavno da je razmišljao. Što u njegovom slučaju nije baš česta situacija, mada je časnički savjetnik na Spejšipu. No kada su njega pronalazili nije bilo lako pronaći savjetnika, posebno u BangCocku gdje su morali prinudno sletjeti. Bilo je to čudno vrijeme feminističko-šovinističkih ratova, i rijetko tko je htio doći među mješovitu posadu. No Weeseekeeta, u to vrijeme konobar u birtiji na prvoj liniji speeda, jer bio je nesposoban za vojsku, ovo je vidio kao jedinstvenu priliku za bijeg, i uspio je. To smatra svojom najboljom odlukom u životu. U jednom trenutku iz razmišljanja ga je prenula Peach K, koja je laganim korakom ušla u njegovu kabinu. Bila je prilično izazovno obučena, čak i previše za jednu poručnicu. Onako kako niti jednog muškarca ne bi ostavila ravnodušnog. Kožna suknja tek nešto više iznad koljena, čipkaste hulahopke koje su odavale svu njenu žudnju, dekoltirana majica, iz kojih su malčice virile njene bujne grudi, te raspuštena crvena kosa. A na grudima koje su malo izvirile, nazirala se tek izišla vimlica. I ta vimlica, je u cijeloj svojoj svježini i mladosti upala Weeseekeeti u oko. On se počeo lagano znojiti i misliti o tome kako bi rado istiskao cijeli srž iz te vimlice. Bio je fasciniran njenim oblikom, koji nije bio oubičajem za jednu vimlicu. Na vrhu je imala točkicu koja je podsjećala na veoma malo zrno graška, a kako je išla prema svom mjestu nastanka tako je njena boja bila sve crvenija. Weeseekeeta je smatrao da je vidio nešto predivno, nešto nadljudski, i nije bio daleko od toga. Ta "čvimba" mu je zaludila mozak. Shvatio je da Peach Ku nikad nije gledao na taj način, i bilo mu je žao zbog toga. On je vidio jednu drugu ljepotu na njoj i poželio da joj se trajno preda u njena njedra. No iz tih misli ga je prenuo nježan glasić poručnice koji je rekao : "Weeseekeeta, Chesh Nyak te obaviještava da je tvoj ručak gotov". Kako je Peach K tada lagano izlazila iz prostorije Weeseekeeta je osječao neku čudnu nelagodu. Počeo je razmišljati o tome kako su kod kuće ljudi uspjeli zaratovati među spolovima, kada se i na ženskom tijelu može stvoriti nešto tako divno i fascinantno. U tom trenutku je prenuo sam sebe i rekao si da ne misli na gluposti, te lagano krenuo prema blagovaonici.
U blagovaonici je već bila gužva. Većina posade je požurila kada je čula da je Chesh Nyak pripremio palačinke sa nožnim gljivicama u umaku od friško pesticiranog kelja. Rijetko kada su imali priliku imati nešto u tom stilu pa su svi zadovoljni došli jesti. Seasay je plesala na svom stolu, kao i uvijek te tako uveseljavala posadu. I njena je priča bila vrlo kompleksna, no pošto je riječ o brodskoj drolji ne namjeravam trošiti redove ovoga prvoga poglavlja na nju.
Weeseekeeta je sjeo i počeo jesti. No tek što je bacio prvi zalogaj sav uspaničen Booraz R je uletio u prostoriju i počeo se derati : "Nestao je tranzistematorator"...U blagovaonici je nastala grobna tišina i svi su sa čuđenjem i gorčinom gledaju u prazne daljine. Shvatili su da je ovo početak nečega što neće tako brzo završiti. I s tom spoznajom su od tog trenutka morali početi živjeti.
|
utorak, 01.02.2005.
Jel' netko vidio moj Tranzistematorator?!
Eto, moram vas obavijestiti da ovaj blog na neko vrijeme gubi svrhu koju je imao do sada, a to je moje sranje po svemu i svačemu, i postaje blog na kojem će se objavljivati poglavlja "Satirično-Književno-Kritičke umjetničke sajns fikšn tvorevine" imena "JEL' NETKO VIDIO MOJ TRANZISTEMATORATOR" koja bude išla iz pera vama svima poznatog autora, odnosno mene...No naravno neću vas poštediti standardnih postova...
Evo, za one koji će imati živaca to čitati ovdje budem napisao o čemu se radi u toj veoma zanimljivoj i štoviše poučnoj i korisnoj umjetnini :
Svemirski brod imena Spejšip putuje sa cijelom svojom posadom svemirskim prostranstvima, koja se nalaze po cijelom svemiru, i u skrivenim kutevima upravo tog istog svemira pronalaze neke njima nejasne stvari i osobe. Glavni likovi su kapetan Sheek, brodska drolja Seasay, mladi narednik Booraz R, kuhar crnac Chesh Nyak, glavni pilot Luck Naguzee, poručnica Peach K, te savjetnik Weeseekeeta, kao i još mnogi epizodni likovi koji će svoje važne uloge imati u pojedinim epizodama...
Kao što naslov kaže glavni kapetanov problem je taj što on ne uspjeva pronači svoj Tranzistematorator, makar je za njega spreman žrtvovati i Jukikitermal, no to nije ključ cijele priče. Priča je mnogo kompleksnija i napetija, kao što će te moći i vidjeti, prateći dogodovštine naših junaka
Dakle, pripremite svoje oči, jer saga počinje večeras...Nadam se stvaranju nove kulturne ovisnosti u Hrvata, još otkad se prestao prikazivati Gradić Peyton...
Za prethodnih tjedana dana ne budem ništa pisao jer se nije dogodilo gotovo ništa važno, pa tako da ostajemo na standardnom. Niti sam radio nešto korisno po zajednicu, niti sam se oženio, niti postigao nešto vrijedno spomena, tako da...Možda zato i počinjem sa ovim, no pod prvi cilj toga stavljam to da vas probam nasmijati, jer eto, ljudi mi kažu da mi to ide...Barem u dijalozima, dok za tekstove nisam siguran, nisam pisao. Pa evo, budemo probali ovim putem, a ja se nadam da će publika biti zadovoljna i zadovoljena...
Ponavljam još jednom : SAGA POČINJE VEČERAS
|
|