Visiting The Shrink

Eto, bijah.

Prvo da onima koji nisu znali zašto sam išao da objasnim koji je bio povod. Pa ovako, ja sam vam inače jedna jako emotivna osoba i stvari dosta lako primam srcu. I to ne valja. Podiže mi se adrenalin, ili spušta u prevelikim količinama, zatim često me to totalno sjebe tako da se izgubim u osječajima, a neke i zadržavam pa imam neku unutarnju napetost i tako to. Pa eto, moja me doktorica, zbog meni ipak nerazumljivog razloga poslala kod njega na razgovor. Da uredim svoj psihički obrambeni mehanizam, tj da postanem jači. Nisam niti mislio da nešto on može srediti, no eto mislih ajde otiči ću.

I tako dođoh ja tamo i kao prva stvar uđoh zadnji naravno, iako sam stigao prije nekoliko ljudi koji su ušli prije mene, te naravno to se dogodilo nakon sat vremena čekanja. I tako, sjednem ja preko puta njega, stol između nas, i počnem ja pričati s njim, ponajviše o svojim "problemima" ako to uopče tako i možemo zvati, a on večinu vremena šutio. Prvo što mi se nije svidjelo kod njega je njegov stav. Naime Dr. Slobodan Mrđenović ( za prijatelje sigurno "Ustaša" :)))) ) je jedan jako ozbiljan lik, kakav po mome mišljenju liječnik čija je glavna zanimacija razgovor sa ljudima ne smije biti. Mislim da bi se čovjek pored šrinka preko puta morao osječati opušteno i da taj lik u njemu stvori neko povjerenje te da mu se ovaj može povjeriti. A u ovom slučaju u pitanju je čovjek kojem se ne bih povjerio koju sam paštetu kupio, a kamoli neke svoje osobne stvari. Prilično je "kameno" postavljen prema pacijentu i pita sve same gluposti.

No ostavimo njegov opis sa strane, nego da vam ja kažem što onda bilo. Ja tako pričam s njim, spomenem smrt bake, napetost oko faksa, razočaranje oko jedne djevojke i tako neke stvari, te kako sam zbog adrenalina imao nekih problema sa povišenim tlakom i pulsom, zbog čega sam i poslan kod njega, no to je prošlo. I kada ja mislio on če meni nešto reći, on samo počeo pisati nalaz. I to nalaz bez ikakve dijagnoze nego u nalazu sve ono što sam mu ja rekao, u riječ, i još na kraju mi počne pisati lijekove, Normabele. E tada sam zamračio i rekao mu baš ovako : " Bezveze trošite tintu, mene samo dragi Bog može natjerati da pijem nešto tako ". No svejedno mi je napisao i rekao da ipak probam, te da je bezopasno i ne možeš se navuči. E j**** ti volio bih vidjeti da svome sinu napišeš nešto tako.

I koji je krajnji zaključak? Pa upravo taj da su kod nas svi psihiči isti, odnosno da te nekako preko qrca poslušaju što im imaš za reći i da ti napišu neki antidepresiv ili nešto slično, a one fore iz filmova i serija gdje priča s tobom pokušavajuči pronači neko rješenje su valjda znanstvena fantastika.
Meni samo nije jasno zašto sam išao kod njega. Valjda sam se nadao jednom opuštenom uljudnom čovjeku s kime će mi razgovor goditi, i bio sam spreman poslušati pozorno svaku njegovu riječ, no toga nije bilo. A i moja doktorica je isto naivna kada je ona mislila da će biti nešto tako. I eto, da netko nije jebeno jak karakter kao ja, a normalan, može se zbog nečeg takvog i takvih ljudi navuči na lijekove koji će ga jebati cijeli život. A doktore boli ona stvar, oni su obavili svoje i primaju plaču, a za pacijente ih i nije baš neka velika briga.

Eto toliko, moja je poruka da izbjegavate psihijatre osim ako baš totalno ne puknete, jer oni vam ne mogu donijeti ništa dobro. Svako u ovim godinama ima nekih problema, koje može riješiti običnim radom na sebi. Ja sam iskušao i ovo iskustvo i mislim da mi to ne može pomoči ni na koji način, nego samo odmoči jer ako ču i nekako puknuti onda ču puknuti zbog njega i njegovih terapija. Ovako sam puno bolje i nadam se da se sa dotičnim gospodinom i ostalima iz njegovo struke neću još duuuuuugoooo čuti, nadam se nikad više, a nadam se da ču živjeti duuuuuugooooooo...