On Twenty-Seven Street Nothing Will Keep You On

Kada smo se rodili, kada smo prvi puta izašli na svjetlost dana sa sobom smo ponijeli jednu predivnu osobinu koju nam je majka priroda darovala, a zove se osjećajnost. Osobina koja nas čini potpunima, koja uzrokuje da je osjećamo sretni, jednako kao što zbog nje znamo biti i tužni. No to je ono što nas ljude razlikuje od ostalih živih bića, više nego bilo koja druga osobina. I da nemamo osjećaja prema nekome, nečemu ili barem prema događajima koji se odvijaju oko nas mislim da bi naš život bio puno siromašniji. I tu mislim na onu osiromašenost duhom, jer sve oko nas bi bilo nevjerojatno dosadno i monotono.

Meni su osjećaji jako važni. Preko njih dolazim lakše do spoznaje svoje vlastite osobe i vrlo često puštam da vladaju sa mnom. Istina, ponekad mi to baš i ne prođe najbolje pošto me neki osjećaji znaju napustiti odnosno razočarati no to je draž svega. Možemo spominjati sreću. Mislim da i nje ne bi bilo bez osjećaja. Kako čovjek može biti sretan ako mu tu sreću ne stvaraju neke emocije, zadovoljstvo zbog nečega lijepoga što se desilo, te mu je lakše oko srca, ima dojam da se dogodilo nešto dobro, nešto pozitivno i štoviše moguća pozitivna promjena. A svega toga ne bi bilo da osoba to ne osjeti. Inače bi preko toga svako prešao kao preko nečega nevažnog, i nastavio svojim putem. Bili bi smo roboti i gotovo da bi smo radili prema nekoj unutarnjoj naredbi ili instinktu. Bez osjećaja ne bi smo poznavali sebe štoviše, niti bi smo ikad mogli biti radosni, zaljubljeni, zadovoljni niti zbunjeni. Bili bi smo potpuno jednaki, te jedva da bi smo se i međusobno razlikovali po nečemu što dolazi iznutra iz osobe, što se može nazvati duša. Jer upravo tako, ljudska duša je plod djelovanja emocija.

Osjećaji nas vode da nekog zavolimo. Da ljubav, ona nije ništa drugo nego plod nekih pojačanih osjećaja u nekom smjeru. Smjeru simpatije, odnosno dojma da ti se neka osoba toliko sviđa da s njom poželiš imati nešto više od običnog međuljudskog odnosa. Sada bila to prijateljska ljubav, ljubav između ljubavnih parova ili ona urođena ljubav između roditelja i djece, to u ovome slučaju nije važno. No ipak ovdje je glavna ona ljubav koja dolazi iz zaljubljenosti. Zaljubljenost, jedna pojava kada čovjek počne gubiti kontrolu nad tim osjećajima i to tako da ih pušta da oni gospodare njime, da pušta da ga nose preko oblaka, preko valova i preko najviših planinskih vrhova. Trenuci zaljubljenosti, to su oni trenuci kada imaš osjećaj da je cijeli svijet tvoj, da shvaćaš zašto i ovdje i da pomisliš kako svijet i sve što ima veze s njim i što da pokreće može biti lijepo i krasno. No naravno to zna donijeti i razočaranja, jer ne može svatko osjećati isto pa naravno da dolazi i do zaobilaženja osjećaja, no i to je jedan od darova, dakle taj da ne možeš nikoga natjerati da nešto osjeća prema tebi, nego da je potrebno da se pronađe ta međusobna linija između dvoje ljudi da bi to bilo potpuno i preraslo u neke veće osjećaje odnosno u ljubav.

Ne razumijem ljude koji se boje prepustiti osjećajima, koji ih suzdržavaju odnosno ostavljaju za sebe ili su jednostavno uvjereni da ih nemaju, ali to nije moguće. Svako ima osjećaje, pa makar i onaj osjećaj boli, a to je osjećaj koji se vrlo često javlja baš u slučaju kada se osoba boji pustiti osjećaje iz sebe. Pa makar to bile suze ili smijeh svejedno je. To je plod ljudske osobe i svakome je lakše kada može to izbaciti iz sebe, te napraviti prostora za nove tvorevine njihovih emocija, te otvoriti si put za nova iskustva na koja svatko mora biti spreman da se nosi sa njima i svime što ona donose. Tako osoba tek postaje potpuna, jer netko tko ostavlja sve u sebi ne može biti potpun. Potpun je ona tko se otvara prema samom sebi, svojim bližnjima, pa i prema cijelom svijetu, te otvorenog srca pušta da u njega uđe sve što zaslužuje tamo svoje mjesto, te sve što tamo želi ući a ponekada ima neki otpor koji to ne dozvoljava.

Ja sam prije bio drugačija osoba nego sada. Odmah od početka osnovne škole nisam se baš znao postaviti tako da nikad nisam bio nešto što sam mogao i za što sam imao mogućnosti. Ustvari, nije da sam baš imao i neku želju, ali ipak nije bilo dobro i biti osoba za sebe. Može se reći da sam na nekim mentalnim dijelovima odrastao brže od svojih vršnjaka, pa je tako rasla i moja emotivnost te lako primanje na srce sve što se dešavalo. Naravno, svatko kao dijete ima nekih simpatija, kao što bude onda i kada se sazna ili barem posumnja pošprdavanja od ostale djece, a to vrlo često zna teško pasti. Posebno ako takvo pošprdavanja kod druge osobe odmah počne uzrokovati odbojnost. No ipak su to samo dječja posla, no mene je to već tada počelo pogađati. U srednjoj je već bilo bolje, no naravno to je i doba kada počinju prva prava zaljubljivanja i prave simpatije, a tako i prva odbijanja, a ja kao ja, teško sam to prihvaćao i često sam znao sjediti u svojoj sobi uz neku glazbu, gristi jastuk i takoreći patiti. I tako ne prolazilo vrijeme, svaki poraz me je bolio sve više i lagano sam gubio kontrolu nad svojim osjećajima i počinjao ih mrziti.

No onda se dogodila jedna prekretnica. Vječno ću pamtiti kraj trećeg razreda srednje škole i slušanja savjeta Doktora Darka Novosela iz Varaždina, gdje sam bio na logopedskoj terapiji zbog nekih svojih govornih mana, o samopouzdanju i samokontroli. To je čovjek koji za razliku od ostalih logopeda problem pronalazi u ljudskoj psihi i tih 12 dana je bilo jedno predivno razdoblje. Od stalnog druženja nas 20ak koji smo bili u grupi, do toga da sam tamo upoznao i svoju najbolju prijateljicu. I tada sam odlučio da moram početi raditi na sebi. Prestao sam dozvoljavati padati previše pod utjecaj svojih osjećaja i naučio da trebam malo i sam vladati s njima i promijeniti se na bolje. I to je upravo i bilo tako. Govorni problemi, koji su zbog padanja u bed znali postajati katastrofalni, od tada su nešto što ljudi primjećuju tek nakon intenzivnog druženja sa mnom, a i došao sam do više samopoštovanja, te tako i do većeg poštovanja prema meni od strane okoline. Naučio sam da su osjećaji vrlo važni i da je potrebno uvijek slušati što ti oni govore, no i kada te razočaraju da je potrebno ići dalje. I od tada sam uistinu druga osoba. Puno otvoreniji, pristupačniji, zanimljiviji te u krajnjem slučaju bolji prema sebi prema drugima. A što je najbolje, osjećaji su ovdje i ne prepuštam ih nikome drugome, jer sada me napokon mogu činiti sretnim, a i kada me razočaraju spreman sam im oprostiti jer znam da je sve što su uradili samo za moje dobro.

Što reći na kraju. Pa nisam baš ovdje u nekom položaju da pametujem ili nešto tome slično, no imam neki osjećaj da vam mogu reći da sve što trebati činiti je da pratite osjećaje, ali ih i držite pod kontrolom. Nešto kao da vodite psa na povodcu, ali njemu puštate prednost, ali ste u mogućnosti vratiti da nazad odnosno zaustaviti kada skrene na krivu livadu ili prema krivom predmetu. Budite sretni što imate taj dar koji imamo mi ljudi, i nemojte poticati osjećaje u neke duboke rupe u svome srcu, nego i kada vam je zbog njih teško na srcu, pustite ih van. Olakšat će te srce i stvoriti prostor za neka nova iskustva, te što je najvažnije, trebate znati da su emocije odnosno osjećaji vaša zvijezda vodilja i svjetlo na kraju tunela, te biti svjesni da ih imate, te da su oni najljepši dar koji nam je majka priroda dala. Osjećaji su duša, pustite ih da plove na valovima iskustva i ne dajte da potonu pod utjecajem visoke plime. Čuvajte ih i oni će čuvati vas…