Konobarica s tastature
ponedjeljak, 22.09.2025.
Što to ima...
Početak stiha jedne tamburaške uspješnice. Vjerujem da mnogi znamo i stih i uspješnicu. Danas sam gledala kako su tamburaši ispratili svog kolegu koji ih je iznenada napustio. Kamen bi proplakao slušajući sinhronizirane tamburaše, na desetine njih, kako kao vođeni nekim maestralnim dirigentom, do u ton, do u glas čisto izvode Kad u san mi dođu tambure.
Jedan tamburaški sastav je na svom profilu opraštajući se između ostalog napisao:
Mirka se ubraja u kategoriju ljudi kojima je mjerna jedinica čestitost i dobrota...
A Mirko, samo nekoliko sati prije svog vječnog odlaska, nastupao je, svirao, pjevao na Vinkovačkim jesenima.
Koliko je malo potrebno od pjesme do tuge. Baš jako, jako malo.
I zaista onda što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote? Nemojmo biti ti ljudi što vječno prekapaju po tuđim postupcima, životima, navikama. Jer sad smo tu, možda sutra već ne.
Neka iza nas ostanu lijepa spominjanja. Dobar trag čijim se stopama oni koji ostaju iza nas neće sramiti koračati.
Budimo si bolji ljudi.
Koliko god možemo.
Jer tužno nas je gledati zločeste i jalne, a jedino se dobrotom spasiti možemo.
Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure
i vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani
jure kao nekada, meni više nikada
