Konobarica s tastature
ponedjeljak, 15.09.2025.
Stoji nam red
Imala bih još pisati na temu kojom sam se bavila kroz četiri posljednje objave.
Mislim, moglo bi se o nelogičnostima ovog našeg Apsurdistana i nenormalnosti kaljuže u koju smo upali do u nedogled...
Zato danas o plaštu ljepote koji me jučer ogrnuo.
U mom najdražem gradu trenutno traje vRIsak, riječki sajam knjiga i festival autora.
A moja najdraža autorica, usudim se reći sada već i prijateljica Julijana sinoć je u sklopu festivala predstavila svoj roman Stoji ti put.
Nas smo dvije tu divnu riječku večer započele u kasnopopodnevnim satima uz kafu. Ona je imala nekih još obaveza pred promociju, a onda...
Pa ne znam kako to opisati.
Julijana nije u Rijeci bila četiri godine. Ta 2021. bila je još covidom ovijena i sve je bilo kao u nekom bluru. U trsatskom ogranku Gkr-a gostovali su ona i njen Pavao, a Zakoniti i ja, ne znajući kako nas je uopće to potrefilo, jer njemu je pak Pavao već desetljećima najdraži autor, sat vremena prije njihova gostovanja sjedili smo s njima na kavi. Sjećam se, kako smo se vraćajući se kući u autu jedno drugome upadali u riječ, sve onako ushićeni. Čuj, sjedili na kavi sa Julijanom i Pavlom. Eeeejjjjj.
Prošle su dakle četiri godine.
Vezano uz nas divije, priču više - manje znate. Od svibnja 2019. gdje je, što se mene tiče priča, također na vRIsku, započela zajedničkom fotografijom, preko kolovoza 2020. kad sam se na prvi Julijanin komentar ispod mog teksta na fb onesvijestila do tri čak ukoričenja u njenim zbornicima i nje (ni u najluđim snovima) urednice mog prvijenca. Filmski baš. Kad nešto jako želiš, svemir se baš potrudi, energija zakovitla i dobre se stvari ne mogu izbjeći.
No ovaj tekst uopće nije o tome svemu.
Jučer je Julijana doslovno rasturila u prekrasnoj VBZ knjižari na Korzu. Stolica više se bezuspješno tražila, sjedilo se gdje se stiglo, a kad se više nije nigdje stiglo, neki su stajali. Poželjela se Rijeka Julijane.
Stoji ti put kratak je, moćan, slojevit roman koji udari u pleksus i presavije u struku. Stilski izuzetan. Mislim realno, svaki je njen tekst stilski izuzetan, no ovdje ide još stepenicu više. Nisam toliko književno potkovana, govorim iz pozicije čitateljice i možda malo subjektivno, da bih mogla dočarati sve ono što taj roman jest. Teško da će netko uspjeti pročitati to štivo bez gropa u grlu i suhog oka kao i ne prepoznati u ponekoj situaciji, nažalost, sebi blisku osobu. Nije to roman samo, kako u posveti piše o trpljivim ženama njene obitelji. Knjiga je to o četama takvih žena koje drugačije nisu znale, smjele, mogle...
No nije se sinoć na predstavljanju slušalo samo o romanu.
Slušali smo o mnogim vrijednostima koje smo u ovim vremenima putem negdje izgubili, o trpljenju žena kroz generacije, o tome koliko je žena ženi vuk, i kako uistinu pružiti podršku - ako se može.
Ja Julijanu mogu slušati 0-24. Nekome bi nje bilo dovoljno dvadesetak minuta. I iako je i jedno i drugo u redu, ovog drugog nekoga - bilo bi mi uistinu žao.
Jer od ove se dobre, mudre i književnosti nepopravljivo odane žene, samo dobroti osoba može naučiti.
Nakon četrdeset i pet minuta čistog užitka književne večeri, dug i veseo je bio red u kojem smo strpljivo stajale (no bio je tu i pokoji dečko, hajd) čekajući vrijedan potpis uz posvetu datiran sa Rijeka, 14. 9.2025. Različite generacije, poznate i nepoznate, u tom smo redu, čekajući bez ikakve nervoze, u ovim vremenima kad nam je sekunda na nekom čekanju kao sto godina dugačka, pričale, šalile se, smijale, fotografirale jedna drugu, a da se uopće ne poznajemo.
Jer za topao, iskren osmjeh koji uz potpis ide, za usput izmijenjenih nekoliko riječi s njom tako velikom i na peru i u životu - sekunda može potrajati i nekoliko godina.
Uistinu.
