Konobarica s tastature
četvrtak, 11.09.2025.
Protesti i blokade
"Eh da barem ne moram sutra na posao."
Mokri san većine nas kojima je još ponešto cipelariti do mirovine. Staža se ima, godina života fali, a šesto je već desetljeće u tijeku. Osjećaš se odlično, ali ne za posao, stigle su neke godine kada bi se uživati htjelo. Radiš od svojih dvadesetih i stvarno ti se više ne da. Onda odeš malo provjeriti ma kako bi to bilo da se sad sa tim prvim uvjetom, tim silnim odrađenim godinama ipak iskamči neka mirovina. Pa ti izračun pokaže nekih četiristotinjak eura. Divota!
Sjetiš se svojih roditelja koji su u tim godinama već bili u mirovini. U onom dakako nevaljalom sistemu. Na radnim mjestima sa dovoljno radne snage, plaćom na vrijeme, daleko manje izraubani no današnji budući penzioneri kojima se mirovina smiješi za desetak godina kasnije no njima.
Pa odeš u dublji mazohizam pa se sjetiš povlaštenih nekih koji su imali uvjete za mirovinu u punoj snazi u četrdesetima već. Možda i ranije. A iznos u nekih koji mjesečno sjeda na račun u nekih i do četiri puta veći od četiristotinjak eura.
Blago si ga njima.
Ili ne.
Jer pretjerana dokolica je gadna stvar.
Takvi doduše ne moraju na posao ni sutra ni nikada više. I uglavnom ne rade ništa.
Pa im na pamet pada svašta.
Uzimanje stijegova u ruke, arlaukanje na pojave koje ne razumiju, nizanje besmislenih rečenica u objavama i proglasima, dok pokušavaju objasniti narodu što ih sad to smeta.
I razumio bi taj narod, stvarno bi. Razumio bi potrebu za pet minuta pažnje. Nemaju ljudi pametnija posla pa ih eto malo u protestima. Protiv nekih tamo kulturnih događanja.
Što je brod pun azbesta uplovio u luku drugog po veličini grada u zemlji za koju su se (većina njih zaista) borili, nema veze.
Što su inspiracija navijačima koji vandaliziraju stadion najdražeg im kluba, nema veze.
Što ima ljudi koji moraju u pučke kuhinje, žena koje nema tko voziti na kemoterapije, poput njih umirovljenika koji kopaju po kontejnerima i kantama za smeće, što ima ljudi u tolikoj potrebi da vape za pomoći, što ima mjesta gdje se može volontirati i biti koristan, sve to nema nikakve veze. Ne zanima ih.
Oni protestiraju protiv Frljića. Koji i ne živi u ovoj državi. Jer su negdje čuli da on radi neke lijeve kazališne predstave.
Kino. Cirkus.
Prosuta energija koja se, da je zrnca razuma, može na milijun korisnih načina utrošiti. Za sto realnih nepravdi protestirati.
U onoj za koju se boriše.
"Eh da barem ne moram sutra na posao."
U šestom desetljeću života.
