Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.08.2024.
HAZU 2
Htjela sam malo opširnije o tom HAZU fenomenu danas. No shvatih da je u konačnici to i nebitno za mnoge stvari i pojave iz onog dnevnog društva i života. Osim što, ako je to institucija koja je isfinancirana našim novcem, trebala bi se držati vlastitog Statuta i slijediti neka pravila.
Ako je neki znanstvenik svjetski priznat što on pobogu ne bi bio dovoljno dobar da bude član Akademije znanosti u svojoj matičnoj državi. Jer je ta država bolja od (ostatka) svijeta možda?
Ako je neka znanstvenica stupila u brak sa akademikom, zašto ju se priječi da ide u izbor za stalnu članicu Akademije u istom razredu kao i njen zakoniti. Osobito jer je u statusu suradnika bila prije ikakvog braka, i isključivo svojm zaslugom?
Zašto su iz zatvorenih krugova Akademije u kojoj sjede uglednici iz područja umjetnosti i znanosti nesposobni daaaanima, pa i godinama dati neko objašnjenje za išta što se u tim mističnim znanstveno umjetničkim krugovima događa.
U hipu smo spremni pričati svakakve bajke o Masonima i njihovim ložama iz jednostavnog razloga što nismo dovoljno upućeni u sistem funkcioniranja jednog takvog sustava i sve vezano uz Masone i njihovo zidarenje po ložama suspektno nam je dočim netko zucne tu intrigantnu riječ. Mason.
Slično se prijeti dogoditi i sa ovom velevaženom zajednicom. Akademija.
Ugodno li je svima koji tamo sjede šutjeti? Ostavljati nas smrtnike u neznanju. Možda smo podkapacitirani razumjeti sve sisteme po kojima zidare akademici pa nas ostavljaju u neznanju.
Neznanje, kao što znamo, rađa strah. Strah vodi netoleranciji. Predrasudama. Stereotipima...
Možda jednostavno to, kao neki krajnji cilj i imaju akademici. Njih cijelih 160 (koliko prema njihovu Statutu može biti članova, mada se priča da broj ide i duplo od toga), creme de la creme ovog društva.
Ima nekih društava čije svrhe je teško shvatiti. Promoviraju se kao društva čije članstvo nije lako zaslužiti, treba ispunjavati određene norme. No rijetko se koje od tih društava ne bavi humanitarnim radom. Gotovo ga i nema.
Za potrebe ovog teksta otišla sam na stranice Akademije. Kasno je, a ujutro je budilica nas terenaca sa prosječnim hrvatskim plaćama nemilosrdna, pa prolistah samo prvih pet, a povijest novosti ide do svibnja ove godine. Nikakva humanitarnog rada u posljednja tri mjeseca u tog uvaženog društva. Okej, jasno mi je. Sezona je godišnjih odmora, kiselih krastavaca i tek ponekog odbijanja primanja u članstvo.
No ne mogu reći da ipak nema određene dinamike. Između ostaloga čitam i sljedeće:
Djelatnici HAZU osvojili dva zlatna trofeja na 24. Sportskim igrama članova Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja
Trofeje su momci osvojili u disciplinama boćanje i veslanje na dasci.
Evala!
Čestitke!
