Konobarica s tastature
četvrtak, 18.04.2024.
Lomljenje travnja
Dan ko bombon. Kristalno čist i plav.
Posjet groblju. Laštim crni granit. Prljave kiše ostavile tragove. Dva puta perem, jednom prolazim gumom za stakla, sušim krpom vodene crtice koje ostaju. Zakoniti mi donosi čistu vodu, pali svijeće. Zatičem novo plastično, preskupo kao da je svježe, cvijeće u kamene vaze. On baca ono staro izblijedjelo.
Pristižu prvi bijeli pahuljasti oblaci.
Odlazimo s groblja.
Vozimo se na susjedno brdo. Brdo bunkera. On je kao klinac sa ekipom istraživao te utvrde sa kojih su se okupatori branili dok su osloboditelji nadirali iz pravca Grobnika, Pašca osamdeset godina unatrag. Pristižu sad već sivkasti oblaci, a mi uživamo u izletničkoj zelenoj prirodi kao da nismo u gradu. Pada nam pogled na dio kanjona Riječine, na brdašca zaleđa Rijeke, na more s druge strane i onda konačno, nakon što se nauživamo pogleda u daljinu, pada i na tlo. Šparoga. Ona tako sama ničim izazvana, bez pripadajućeg grmića stoji na putu. I krećemo, jer lako se navučeš na branje kad ta prva padne. Pa sve i da ih samo pet ubereš - radost je. Tražimo, ubiremo, grmića je mnogo, neki su već obrani, ali izrasle su nove. U nepunih pola sata sakupimo dva lijepa maca. Bit će za barem dvije fritaje i jedan rižoto. Odlično!
Na nebu se izmjenjuje, plavo, bijelo i sivo. Zadovoljni, laganim korakom idemo prema automobilu ne prestajući se čuditi kako nikada nismo sa Juniorkom, dok je bila manja, pohodili znamenito brdo bunkera iznad Grada.
Kratko do Plodina. Pa do mame. Doniramo joj dio ulova, ona presretna. U zamjenu uzimamo već ranije dogovoreni lonac graha (mamina kuhanja su uvijek mamina kuhanja, kako god okreneš).
Stajemo na izbornom mjestu.
Dolazimo doma.
Pada blanširanje, kuhanje tvrdih dijelova za temeljac rižota i kooooonačno fritaja. Fina, slasna. Grah ćemo drugi dan. Ionako je najbolji kad odstoji.
Nebo se već totalno zatvorilo, preuzela ga sivulja i krenule su prve kapi.
Kava.
Tuširanje.
Kuma dolazi po mene, krećemo na rođendansku feštu frendici.
Odlično druženje u kućnom ambijentu.
Pola dvanaest je i stižem na zadnja dva penala.
I na fešte u svim izbornim stožerima.
I dok se pitam zašto pobogu SVI slave, pjevaju, plješću, euforija kao da su SVI pobijedili kroz glavu mi kao zaključak jednog fenomenalnog dana prolazi misao.
Đaba se krečilo. Opet.
