Konobarica s tastature
četvrtak, 11.01.2024.
Sivo
Nije se nadala da će je sustići, no osjet je bio tu. Jači od onog kave bez šećera. A ako išta nije mogla, nije mogla kavu bez šećera i juhu bez soli. I nije mogla ovo, a morat će.
Gorko i bljutavo. Jadno i ponižavajuće.
Još je jučer Mirnu uvjeravala kako je život lijep i neka samo pogleda oko sebe. Mirna se osvrnula lijevo pa desno i jedino što je ugledala bila je hrpa njihovih kolegica u bijelim košuljama sa otisnutim logom banke po kragnama.
-Ma predivan je, ne znam koja mi je od nas ljepša.- frknula je rezignirana Mirna, zagrizla drugu polovicu banane i dodala; - Sve iscijeđene od života.
Nasmijala se. Mirnin je sarkazam nerijetko bio ona mala slamčica za koju bi se hvatala kad joj i samoj nije išlo. U posljednje vrijeme sve je nekako bilo okej i u nirvani, a puzle života slagale su se baš kako je zamišljala. Zanesena tim tijekom pokušavala je Mirni usaditi svijest o fluidnosti dobroga sipajući mudrolije kako samo treba pogledati oko sebe i pronaći ljepotu.
-A Roman the zgodni? Jel' ti i on iscijeđen od života? – upitala je.
Mirna je od ovojnice zubima odstranila posljednji komadić banane i predano ga krenula mljeti. Žućkastosmeđu je koru sistematski zarolala i odložila na papirnati ubrus na stolu.
-Roman theVladko Šaretić. Neka, fala.
-Ha?
-Kažem, Roman theVladko Šaretić.
Još joj je manje bilo jasno, i taman je zaustila pitati o čemu ona to, kad se Mirna opet oglasila.
-Ne znaš tko je Vladko Šaretić?
Kratko je razmislila. Roman se prezivao Petrović. Vlatko Šaretić nije mogao biti nego netko od klijenata.
-Pojma. Klijent?
Sreća pa je Mirna dovršila bananu. Nasmijala se iz dna pluća. Pričekala je da Mirna završi sa privatnom zabavicom.
-Okej, ko je?
-Pa nisi daleko. Lik je ustvari sličan mnogim našim klijentima.
-Danas, Mirna. Za sedam minuta otvaramo. – uprla je ne bi li saznala tko je taj lik.
-Jes, a ja moram još po kasu.
-Hej curke! Spremne? – upao je Roman u njihov dijalog prolazeći pokraj njih. Morao je biti uvijek prvi na poziciji. Prvi je dolazio u buksu, kako su zvali ovaj prostor za break, prvi sjedao na šalter, prvi uskakao šefici, prvi kupio Garmin sat, prvi završio edukaciju za osobnog bankara prvi …sve je on prvi bio.
Što bi dala da se može vratiti u jučer. Zalediti se u tom jutru u kojem je Mirni prosipala zen fore i nije saznala identitet gospodina Šaretića. No u samo tridesetak sati njen flow razbio se poput vjetrobranskog stakla u milijun komadića. Cjelina njena vjetrobrana sada je mozaik otkrhnutih djelića koje ni Bog sastaviti ne može.
Tusta južina lijepi zrak. Krpe etera udiše polako. Sjeća se bure koja bi silinom lomila valove o ove tu stijene, čistila nebo i blještala suncem po nemirnom moru. Tamo u daljini sasvim bi bistro u tim igrama pročišćene svjetlosti gledala oštre obrise otoka i onaj mali prostor kojim se more slilo u zaljev. Danas gleda sivilo. Isto onakvo koje pluta njenim plućima i prsima.
Ne pomaže puno ni činjenica da ga je poslala u nepovrat.
Jedan bi bi-bip, jedan pogled na zaslon, jedna znatiželja i sve je otišlo kvragu. Rođendani, godišnjice, zajednički stan, renovacije, krediti, vrtići i škole, ljetovanja.
Srče kavu, traži u daljini linije koje označavaju more, otok i nebo i osjeća se tupo. A ne bi trebala. Nije ona primila poruku u pet ujutro. Nije ona sinoć išla na koncert sa frendom i kumom i vratila se izjutra praćena lirikom sa zaslona mobitela. Nije ona bila ta koja je sve zanijekala, dokazima usprkos. Pa zašto se onda osjeća krivom. Poraženom. Zašto se taj vražji osjećaj mora uvijek javiti njima. Nama. Određen li nam je uistinu zajedno sa skrivenim parom reproduktivnih organa kojima ne možemo klatiti kao oni svojima, taj prokleti osjećaj da smo iskrivljene do te mjere da posumnjamo u svaku ćeliju sebe. Moglo li je drugačije? Gdje sam pogriješila? Što je moja krivnja?
------
-Pokupi stvari i idi. Kamo god, nije me briga.
-Slušaj, znam da si ljuta, ali daj da ti objasnim.
-Nemaš mi što objašnjavati, samo idi.
-Ali kako ćemo…
-Nekako hoćemo, nemoj više ništa govoriti, pitati, nemoj se uopće truditi. Gotovo je.
-Molim te…
-Kasno je za molitve. Samo idi.
Tišina, pauza, pogled. Poželjela je da se rastvore pločice i beton ispod njih i da propadne u najcrnju rupu koja u svemiru postoji. Skupio je ramena, sporo ustao sa stolice i krenuo prema sobi. Nakon dvadesetak minuta pogledom će ispratiti njegova leđa koja se pod teretom krcate sportske torbe blago naginju u desno.
-----
Ljuta?
Nije čak ni ljuta. Kad se samo sjeti da se toliko puta ljutinom služila za pošalice koje ostalima i nisu padale ekstra dobro. Mislila je da će biti smiješno nekome tko se osjeća ljuto baciti foru kao papričica ili kao kajenski. Nije bilo Ustvari nije ona kriva. Glupo je što se za osjećaj ljuto izražavaš isto kao za čili. Nisu li jezičari mogli izmisliti neki drugi izričaj za to stanje duha kada si – ljut. Negdje je pročitala da postoje četiri osnovna okusa. Slano, slatko, kiselo i gorko. O ljutini nitko ne priča u toj gastronomskoj klasifikaciji. Iako, bilo bi joj nemjerljivo lakše u ovoj situaciji biti čili papričica. Kajenski papar. Tabasco. Jalapeńo. Nešto.
Dobro je ovako malo kroz misli pustiti gluparije dok ti se život urušava. Surfati gastro terminima ne bi li definirala svoju ljutinu. Na koju bi imala puno pravo. Ustvari, da. Ni ne može biti ljuta, već ljutita. Razlika je. Mogla bi biti očajna, rezignirana, kriviti njega, život, krivo posložene karte ili pobacana zrna graha. Mogla bi ovdje na ovom hladnom kamenju sjediti, naginjati mlačnu kavu iz kartonske čašice sa plastičnim poklopčićem, prebirati po mozgu i prsima, tražiti uzroke… Vjerovala je da su njih dvoje odabrani. Godinama. Davno je pročitala u romanu svoje omiljene autorice da ima vječne ljubavi, ali da je ona za odabrane. Voljela ga je baš.
Kako god…
Nit' je ljuta kao papričica, nit' je ljutita.
Samo je, kao i ovo more i nebo iznad njega, i kao ona crta koje nema na obzoru – siva. I urušena.
Jesi dobro? zabipala je Mirna porukom.
Aha. Nego, Vlatko Šaretić? Trebalo joj je nešto van sivila i krivo posloženih karata.
Vladko. Guglaj. Isti Roman.
