Konobarica s tastature
četvrtak, 17.08.2023.
Hladni IsoSport
Spušta nekoliko kovanica u škrabicu.
-Izvolite.- Ni ne pogledava u plastificirani papir koji bilježi svjedočanstvo svih muka zašto ta stolica na kotače u kojoj sjedi, u kojoj živi.
Otključava auto. Rasporedi kupljeno po sjedalima, zatakne štogod u police. Bunker je kao i auto mali i u njemu su u ovom dijelu godine rekviziti za plažu. Sjedne i istog se momenta sjeti se da je zaboravila mlijeko. Zadnja dva ukiseljena decilitra iz hladnjaka jučer je usula u zahodsku školjku. Ispušta psovku, otkapča već učvršćeni pojas, vadi ključ iz bravice i novčanik iz torbe. Vani je plus trideset i četiri i baš joj nije napeto vraćati se u supermarket.
Ona je još tamo. Sjedi. Škrabica joj ispred nogu, plastificirani papir u rukama. Mrmlja nešto. Ovaj put malo podrobnije pogleda i nju i papir. Na papiru slika neke djevojčice. Muko moja.
Ulazi u supermarket. Grabi tri tetrapaka i staje u red za blagajnu. Ošine ju misao. Ženi obučenoj u, tko zna iz kojeg razloga, duge nogavice i rukave na plus trideset i četiri dobro će doći neko osvježenje. A i djevojčicu bi nešto moglo obradovati. Izlazi iz reda i odlazi do bezalkoholnih pića. Uzima bočicu soka sa motivima nekog crtanog lika. Kreće prema rashladnoj vitrini i grabi Cedevitu u bočici. Prekomplicirano. Vraća Cedevitu i uzima negazirani IsoSport. Tako. To će biti super. Ponovno staje u red. Plaća mlijeko i sokove i izlazi.
Prilazi ženi, pruža joj najprije bočicu soka.
-Ovo je za curicu.- I upire prstom prema plastificiranom papiru balansirajući sa ona tri tetrapaka u drugoj ruci.
Žena mrmlja nešto kao:
-Djakujem, djakujem. – i stavlja bočicu u torbu pokraj desnog kotača svoje mobilne stolice.
Potom joj pruža hladni IsoSport.
-A ovo je za vas. – sad upire prstom u nju.
Opet:
-Djakujem, djakujem.
Osmjehuju se istovremeno.
Okreće se da ne vidi kako će i hladna bočica IsoSporta završiti u torbi. Okreće se da joj ne provale suze pred tom ženom, dok se kao i svaki put u sličnoj situaciji pita koliko li je samo hrabrosti potrebno za stati ispred vrata supermarketa sa škrabicom o kojoj ti ovisi egzistencija. I ne samo tvoja u ovom slučaju. Koliko je tu spoznaje o srušenom dostojanstvu. Koliko tuge.
Otključava auto. Ubacuje tri tetrapaka u torbu na stražnjem sjedalu pa sjeda za volan. Okreće ključ u bravici, pali klimu. Prevruće je.
Kreće.
