Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.03.2023.
Proleteri
Sjećate se ne tako davnog dočeka vatrenih u Zagrebu nakon osvojene bronce? E. Pa sjećate se kako smo većina nas pomalo se rugali činjenici da su doček ukrale ocvale rock zvijezde koje su se pojavile na dočeku? Ja prva. Na trenutak se činilo da Prljavci, a nakon toga Stublić imaju vlastiti koncert, koliko su se zaigrali. Mlađahni nogometaši pjevali su skoro pa zaboravljene stihove. Legenda dalje kaže da su mlađahni nogometaši sami tražili te izvođače i njihove pjesme jer su ih upravo one držale i nabirjavale tijekom SPa. Ne znam koliko su upoznati činjenicom da smo pjevača u ono nesretno vrijeme početkom devedesetih svi idolizirali jer se usudio u jednu pjesmu staviti (u naslov čak) beogradskog druga. Išta što bi na Srbiju i Srbe podsjećati moglo izgovaralo se tada u pol glasa. A Jura je bio glasan i rekao je svome drugu jasno što ga ide. Idol. A onda je u jednom pointu Jura napravio Chicago. Jer moglo mu se. Kako se početkom devedesetih obračunavao sa drugom beogradskim, tako se krajem istog desetljeća obračunavao s onima koji su prdnuli na sve one koji su za ovu državu dali ono najvrijednije. I tako od Jure novovalovca koji je bacao radio kroz prozor, prozivao druga beogradskog, prozivao novokomponirane drugove da vrate vile i mercedese do Jure koji pjeva generaciji brončanih nogometaša od kojih je dobar dio rođen poslije rata, a neki bome i poslije Chicaga i teško da ti mladići znaju pozadinu Chicaga i o čemu tu Jura pjeva. Ne vjerujem ni da znaju da smo mi neki, baš kao i oni u Kataru od hotela do igrališta vozeći se, u autobusu napjevavali se na istu melodiju. Možda im nije ni poznat podatak da je pjesma neko vrijeme bila cenzurirana u vrijeme kada je nastala, i da je to bilo vrijeme nekih Kutla, Canjuga, Tuta i Štela i sličnih jahača magle... Mah! Bilo pa prošlo, zaista se ne treba opterećivati prošlošću i nije važno.
Večeras gledam prvi nastavak serije Područje bez signala. Nisam pročitala roman, i za ne vjerovat, drago mi je da nisam. Po seriji sudeći mora biti dobar, a gledati ekranizirane verzije dobrih romana izbjegavam. I tako se kroz kadrove zaboravljene rasturene tvornice, kakvih je duž zaboravljene rasturene bivše države bilo bezbroj vratim u to vrijeme. Vrijeme proletera. Uz neku davnu proletersku melodiju, koja je vjerojatno namjerno slušno nedokučiva, pred kraj epizode jasno se pročuje Konjuh planinom. Na kraju te pjesme, na vrh planine zastava se vije crvena od krvi proletera. Nostalgična? Jesam. Komunjara? Nikad.
Da pojasnim zašto. Od kraj Sutjeske hladne vode barjak časti i slobode, preko,u tunelu u sred mraka sija zvijezda petokraka, do vozio se Jura Stublić na raketi kroz Čikago na krilima iste melodije letjele su mnoge genracije. Moja je pjevala sve tri. Bez beda i srama. Isto je tako pjevala i Konjuh planinom i sve one pjesme koje su veličale tadašnja uvjerenja, čuvala bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti i tekovine revolucije. Veličali smo radnike i proletere. Bili vjerni i iskreni drugovi. Koji drže datu riječ.
Ne znam poznata li je mlađahnim nogometašima povijest melodije uz koju su oni pjevušili Chicago. Uvjerena sam da im taj podatak niti ne treba.
Uvjerena sam čvrsto još u nešto. U ovim vremenima, više no ikada nasušno nam treba karakter proletera. Ne kroz melodije i stihove, već kroz svakodnevicu u kojoj smo se svi pomalo pogubili.
Ako ne znate ili se ne sjećate što su proleteri, zaguglajte. A ako mislite da ja to nešto ideološki ili politički, ili vam se pak ne da guglati takve nebuloze, mali fun fact. Proleter je postojao i prije partizana i prije komunista.
