Konobarica s tastature
četvrtak, 16.03.2023.
More
U moru tema, ja ne znam o čemu bih.
Najradije bih o onom drugom, prvom moru. Iskonskom moru koje se danas prostrlo zaljevom u punoj modrini presječenoj srebrnom brazdom u kojoj se ljeskalo sunce. Pred tom ljepotom sve teme i dileme padaju u vodu. Čak i ona o moru i vodi. Je li ili nije.
Mala šetnja danas plažom Ploče ispod bazena i sve brige postanu manje.
Živjela sam jedan period u životu u gradu koji nije počivao na morskoj obali. I nedjeljom bježala na obližnje mu jezero. Ponekad šetala, češće sjedila na obali i zurila u vodu.
Ne sjećam se više jesam li pri tom bila samo nostalgična ili sam jednostavno htjela samo umiriti um. Znam da sam bila sretna jer je voda.
Da živim na obali i da mi je more ne nekoliko minuta autom, da cesta kojom vozim na posao ide uz more, da mi pogled i iz stana i sa radnog mjesta puca na zaljev, da mogu svakodnevno uživati u pogledu na more koje boje mijenja ovisno o nebu iznad njega, smatram blagoslovom i privilegijom.
Da bih mogla sve o njemu reći ne bi stala pisati sedam dana. I još ne bih sve rekla.
Nije ni važno.
More je sve.
Sol, voda, miris, pjena, šum, mir, mreškanje, inspiracija, zima, ljeto, sjeta, veselje, bol, ljubav. Život.
U nekim ranijim godinama nisam shvaćala koliko mi je more važno. Bilo je tu i to je bilo to.
U ovim godinama znam. More mi je neophodno. Za život.
Svaki dan.
Volim ga bezuvjetno, bezgranično.
I zauvijek.
