Konobarica s tastature
ponedjeljak, 31.01.2022.
Nedjelja, šetnica
Obalnim šetalištem Franje Josipa I, poznatijim kao Lungo Mare, prošetali smo jučer Zakoniti i ja jedno tri i pol kilometra. Ukupno. Sa tim šetanjima i mojim koljenom sve je uvijek kocka. Nekad reagira odlično. Nekad, kao recimo 2 godine unatrag par kilometara šetnje (uz bazen i kuglanje, moram priznati), ubilo ga je, a meni izbrisalo lijepih godinu i pol normalnog života. Okej, mnogima se barem pola godine izgubilo u pandemijskim okolnostima, pa mi tu i nije puno jadikovati iako, nije nimalo zabavno konstantno hodati sa kvrgom iznad patele, ne moći niz stepenice normalno ili ući i izići iz auta bez potpore rukama. A to te opet, postara za koju godinu. Jer tako, jedva, u auto ulaze oni baš stari ljudi.
Uglavnom, čini se da su tri i pol kilometra prihvatljiva. Danas smo svi okej. Onako fizički. Lijepa šetnjica. I promijenilo se naše obalno šetalište otkako smo zadnji put Zakoniti i ja kročili nepravilnim, kvrgavim kamenim popločjem. Dok smo bili mlađi, gotovo svakodnevno. Vikend obavezno. Zadnjih nekoliko godina, skoro nikako. Imperijal, Milenij, Slatina, Pančera, Admiral, Istra, Domino, Adriatic, ex D'or, Villa Ariston. Tu pogled na plažicu koju sam davne ’88. učinila svojim kultnim mjestom i kao na kakvu zavjetnu točku inicijacije u svijet odraslih vraćala joj se narednih pet godina. Dok nisam odlučila kupiti kartu za van granica i krenuti dalje. Gledamo odozgo plažu iskrojenu čeličnim nosačima za drveni podest. Dijelovi podesta čame tamo u kutu, još nekoliko mjeseci i montirat će ih. Plaža je premala za sunčalište. Ovako, uz svu silu konstrukcije i drvene tavalone došla je na taman. Smiješnim mi se učini kako kopam po sebi i tražim trunku barem neke nostalgije svog nekad kultnog mjesta. Ne nalazim ništa.
Pa ni dok prolazimo pokraj terase nekad (opće)kultnog D'ora. Trasa šetnice razdvaja terasu od kafića. Terasa je zarobljena u staklo. Zatvorena. Kafić je, vidi se izvana, obnovljen. I isto tako zatvoren. Iznad kafića zgrada, nekada milicijski dom za smještaj, danas na njoj natpis „Stanovi za prodaju“. Na samom je moru, uz šetnicu južna joj strana. Sjeverna se naslanja na glavnu prometnicu. Mora da je kvadrat stana za prodaju papren. D'or odavno ne nosi to ime. Sada je La Terazza. Od zlata do terase. Od milicije do stanova za prodaju. U meni ravnodušnost. Kako se vraćamo, mislim nešto ću posebno uočiti, iznenaditi se, nešto…
Gnjurac. Eto meni nešto. Pratimo uron ne nalazimo mu izron. Mogu gnjurci dugo pod vodom. Fora je. Ubirem nekoliko listova lovora. Uvijek za gulaš dobro dođe, a gotovo nikad ga nemam jer se ne sjetim ubrati ga kad sam u prilici. Među nagriženim listovima uspijevam pronaći sedam zdravih i trpam ih u džep.
Dalje. Bivši kolega šef, sada direktor objekta nema pametnija posla nedjeljom nego sa suprugom prošetavati po terasi objekta. I već ga vidim kako zanovijeta, pa okrećem glavu na drugu stranu. Nekad bih iz poštovanja stala i pozdravila, popričala. No nikad veliki radnik, uvijek debeli teoretičar, a kako se čini i veliki sretnik, jednostavno ne pobuđuje moje zanimanje i zaključujem da mi je zanimljiviji zeleni grmić koji se spušta niz zid. Ne zavidim ni malo onom mladcu koji trčkara po terasi. Direktor će mu svakako naći nešto za reći. Ja kad bih govorila rekla bih da je on jedini konobar kojeg uspijem vidjeti u normalnoj radnoj odori tijekom prošetavanja. Kada li je postalo normalno da konobari rade u trenerkama, duksama, da im oko koljena tarlaha neuredna reklamna pregača, da cure za šankovima mrcvare žvakaću gumu dok glasno izvikuju narudžbu za vanjskog, da radna obuća bude bilo koje boje…?? Vjerojatno onda kad je postalo normalno da vanjske terase budu prepune puka krajem januarske nedjelje.
I dok se mislima redaju sekvence iz mladosti, jer svaki je korak po šetnici sjećanje na nešto bivše i prohujalo, istovremeno mi pažnju zaokuplja masa koja je popunila sve i jednu terasu. U nedjelji januara. Na pola terase sjede oni što zadovoljno pijuckaju, na drugoj polovici oni glava zakrenutih u smjeru šanka ili prostora oz kojeg bi trebao naići konobar. Kao tako će brže doći. Ako usmjere svu koncentraciju, misli i poglede u tom smjeru. A možda i hoće. Kvantna fizika je čudo. I slabo poznaje demografske promjene u promašenih sustava.
I za kraj, kolega M, generacija. Uvijek zabavan. Dvije godine stariji. Većina cura iz našeg razreda bila je zaljubljena u dečke iz njegovog muškog IVU4. Ja u Roberta, sjećam se. Pozdravimo se šakicom i krene priča nas dvoje dinosaura. Ja koljeno, on leđa. Ja najistočniji hotel u Opatiji, on među zapadnijima. Različite firme, ista promišljanja. Radim od ’85 i vjeruj, nikad se nisam naradio ko u dvanajstom prošle godine. Satrali smo se. Nema ko, jebote. Crne cipele, crne hlače, bijela košulja, tamnoplava majica, pločica s imenom, crna maskica, obrijan, divota. Po peesu sve. Na šanku je, ne da mu se letat po terasi. Godine. Glavni im je F&B menadžer u firmi moj bivši naučnik. I stvarno je okej. Malo, mrvičak se uzdignem. Izmijenimo još nekoliko informacija o uvjetima rada i podijelimo nadu da će nešto ići na bolje. Pet i pol do mirovine, križa dane, kaže. Nasmijem se, pozdravim ga i izađem u januarsku nedjelju.
Ja još do mirovine nisam počela brojati. Brojim ovo slomljeno bogalj ugostiteljstvo u kojem naiđem na dva pristojna konobara. U Opatiji.
