Konobarica s tastature
četvrtak, 13.01.2022.
Silvanac
Čizme mu upadaju u tanko blato. Dobro je. Kiša je pala taman koliko treba. A sunce koje uvijek dođe nakon, promolilo se najprije stidljivo iza mekih oblaka, potom nešto hrabrije. Danas skroz. Još koji sat i sasušit će se tanko blato. Pogleda prema dolini. Proštepani zeleni prekrivač. Žućkaste i smeđe kocke nesimetrično prekidaju zelenilo i svaki bi dizajner momentalno obolio od jala što se nije dosjetio kreirati ovakvu harmoniju na nekom vlastitom uratku.
Saginje se lagano i grabi grudu mekog blata. Smiješak.
-Oćemo sad u kupine?
-Oćemo, oćemo junače moj. Evo samo da dedo pokupi još ovo.
Istočile se godine. Dedo je na susjednom brdu, odmara pod čempresom. Kupine su opet urodile. Kao i vinograd.
Vinograd. Dedina zadužbina. U štepu doline ima nekih hektara zelenila koje mu pripadaju. Ne mari puno za njih. Godinama su u arendi. Nudiše mu za vinograd dobre novce. I u vremenima kad nije bilo grozdova ni berbi. Dolazili do njegova broja nakupci, vinari, iznajmljivači. Mnogi. Ni na kraj pameti.
Skupljao je radni staž, brusio i krpao automobilske limove, sastavljao i ravnao branike i blatobrane dugih dvadeset i pet godina u dalekom Wolfsburgu. O godišnjem odmoru vozio bi danonoćno do rodnog sela, verao se na brdo, gledao zeleno smeđe štepove dolje u dolini, skidao kupine sa bodljikavih grmuljaka i kao nekad trpao ih u usta po silasku sa brda. Zatim bi se verao na susjedno brdo i iz godine u godinu dedi obećavao kako nije zaboravio.
-Ima da se uvijek sjetiš, boljeg silvanca nema od ovog, ali niđe.
Sjeća se da se uvijek čudio zašto dedo uporno krivo izgovara ime grožđa.
-Vid'. Probaj. Sladak, mekan, sav svilen. Odlučno bi škarama za lozu sa čokota precvikao jednu peteljku i pružao mu nabubreni grozd iz svog hrapavog dlana. Zelenkasto žute bobice natiskane jedna na drugu u naboranoj koži dedine velike šake činile su se tako zaštićene da im je zavidio. Znao je da taj isti dlan najviše voli dodir s njegovom plavom razbarušenom čupom na glavi, pa ipak na sladak, mekan, sav svilen grozd silvanca bio je ljubomoran. I uostalom, ako je sav svilen, zašto ga dedo ne zove tim pravim imenom. Svilanac.
Dijete. Prkosno bi pozobao tri-četiri bobice ljubomoran na grozd i jedva čekao da krenu natrag. Niz brdo bi kupili kupine, a njih je stvarno volio. Više od tog glupog grožđa.
Imao je osamnaest kad su dedu odvezli na susjedno brdo. Bila je rana jesen. Mirna, topla i sunčana. Činilo mu se da se grmovi ogoljeni od kupina sklanjaju s puta dok kola sa dedinim umornim tijelom polako prolaze stazom širokom, za kola taman. Na prvom brdu stajao je obrani vinograd. Od teških će ga čokota ponovno obrati tek trideset i četiri godine kasnije. Mnogi su govorili da silvanac ne može bit dogodine, a on je toga dana otprativši dedu po prvi put probao dedin prošlogodišnji silvanac. Karmine su trajale duboko u noć. Boca mu je potrajala, taman.
Tada je shvatio. Može.
Na pragu je šezdesetih. Ispušta grudu blata iz hrapavog dlana. Smiješak mu ne silazi s lica. Sutra je berba.
Godinama već, nitko ne uspijeva napraviti bolji silvanac.
Sladak, mekan...
...sav svilen.
