Konobarica s tastature
četvrtak, 29.04.2021.
Šugamani, šalabahteri
Neizmjerno cijenim učitelje, profesore, edukatore. Jedna od onih koju zaista cijenim, a bivša je Juniorkina profesorica prije koji dan izbacila je status na fejsu, meni nerazumljiv. Inače su joj postovi britki, kratki i uglavnom komentari svakodnevice. Samo da spomenem da smo na fejsu postale frendice onog dana kad je Juniorka, (inače u nje jedna od boljih učenica), u svakom pogledu prestala biti njena učenica. Takav je ona tip učitelja. Uglavnom, preskočim ja post o šugamanu, bilježnici i olovci, jer kao što rekoh pojma nemam o čemu ona to.
Danas, pročitam post, ustvari mišljenje o šugaman situaciji, jedne žene koju poznajem kao novinarku, ali da se iščitati da je i sama profesorica. I zainteresiram se.
Radi se dakako o slučaju profesorice fizike koja je svojim učenicima naložila da za vrijeme testa imaju preko glave staviti ručnik da ne bi varali na testu kojeg su rješavali putem online nastave.
Najprije sam se slatko nasmijala. Pomislih, žena je ubila, svaka joj čast. Komentara svakakvih. Od duševnih boli djece sa šugamanima na glavi, do pamfleta bivših učenika kako je to jedna odlična profesorica koja je uvijek tražila da se nauči, ali i beskrajno davala šansu za bolju ocjenu.
Komentari većinom od onih koji nisu nikada uronili u čari online nastave.
Jedna sam od dinosaurica koja je u školu išla u vrijeme kad je Blakeov telefon u autu bio osmo svjetsko čudo za koje sam vjerovala da će uvijek i samo postojati u Americi, u mega popularnoj seriji i da je nemoguće da se igdje drugdje dogodi. Već drugu godinu za redom, moja kći nastavu prati i rješava putem mobitela. Laptop koristi rijetko. Kaže lakše joj je preko mobitela, navikla je. Od Blakea do pandemije i prisilne nastave na daljinu skoro je četrdesetak godina razlike. Imam li pravo uopće išta pametno reći na temu "ručnik preko glave"?
Prevencija prepisivanja i varanja na ispitu uvijek je bila disciplina kojoj su se učitelji, profesori dovijali na svoj način. Mašti učenika kada je prepisivanje i varanje u pitanju malo je toga moglo stati na put. Uvijek.
Grupa A i grupa B. Razmještaj sjedenja. Neprekidno šetanje između klupa. Pitanja vješto postavljena da ni knjiga kojom se možeš služiti pri testu ne pomaže, ako nije prije pomno proučena.
Ispisivanje formula ili fraza na klupi. Šalabahter u rukavu. Šalabahter na dlanu. Šalabahter gdje god se mislilo da će ga biti lako iščitati.
Također, znalo se kod kojeg se profesora ne isplati uopće riskirati sa prepisivanjem, jer bi imao ovlasti da i na najmanju sumnju u prepisivanje oduzme test, zakelji na licu mjesta jedinicu, pa ako je dobre volje da šansu da se jedinica ispravi. Kod takvih se učilo i UVIJEK naučilo za dvojku.
U prvom razredu srednje ugostiteljske škole završila sam na produžnoj nastavi iz matematike i pazi sad - LIKOVNE UMJETNOSTI. I dok sam matematiku, koju zaista nisam voljela i gdje sam se zadovoljavala uvijek niskim ocjenama, prošla na prvom roku, LIKOVNU sam UMJETNOST uspjela prolongirati na drugi rok. Moji doma znali su samo za matematiku. Cijelo sam ljeto umjesto ičeg drugog iščitavala knjigu iz likovne umjetnosti. Trauma. Znala sam ju napamet. Na drugom roku ne da sam položila, nego mi je profesor V za zavidno znanje upisao zaključno ODLIČAN. Da rezimiram, cijelu školsku godinu ja znam likovnu umjetnost za jedan, ne ispravim tu jedinicu na prvom roku produžne nastave, a onda, nekim čudom, pred sam početak naredne školske godine znam za pet. I čudaka profesora V nitko nije preispitivao radi ovoga i sličnih slučajeva koje je imao. Uspješno je predavao dva predmeta u školi. Godinama.
Vrlo je jednostavno. U nekim drugim vremenima učitelji su imali mjesto u društvu. Njihove se metode nije toliko preispitivalo, niti dovodilo u sumnju. Ne kažem da nije trebalo. Ali da smo u današnjem sistemu pretjerane političke korektnosti i gotovo bolesne brige za duševne boli djeteta kojem nerijetko ne usadimo prave vrijednosti odgajajući ga, skloni od svake buhice napraviti nilskog konja - jesmo.
Prvi sam razred srednje završila sa dovoljnim uspjehom. Na kraju sam jedina u generaciji maturirala sa odličnim. I tu nije bio kraj mog obrazovanja.
Roditelji su mi išli u školu na informacije i roditeljske sastanke.
Sve ostalo rješavali smo doma.
P.S. A u kojim prilikama ona koristi laptop kod online nastave, stvarno ne bi bilo pametno ovdje napisati.
