Konobarica s tastature
ponedjeljak, 01.03.2021.
Petra Jurčića 7
Svakodnevno se zadnjih tjedana spuštam nizbrdicom do parkinga ispod zgrade broj sedam. Parking na kojem smo sredinom sedamdesetih, tek doselivši u novogradnju, mi klinci igrali nogomet, ponekad graničara. Bilo je tek nekoliko automobila i svaki je vlasnik parkirao na otprilike istom mjestu, po rubu parkinga, tako da nam je sredine bilo dovoljno. Kredom, to jest tako smo zvali velike porozne grumene kojih je bilo u izobilju a po asfaltu su ostavljali bijeli trag, iscrtali bi granice igrališta, montirali po dva kamena sa svake strane i udri! Mali je nogomet imao nekoliko varijanti. Igramo do šest ili do dvanaest. Tri kornera-penal. Sa i bez golmana. Timovi su mogli biti i brojčano nejednaki, jer ako bi u jednom timu igrao virtuoz V pripojili bi mu još jednog, dok bi u sprotnom timu bilo troje igrača, na primjer...Ponekad bi nekog barbu molili da dođe pomaknuti svoj auto, ako bi smetalo. Nikako ne svakog, jer znalo se tko će to napraviti, a koga ni u ludilu ne smijemo pitati.
I danas ih zovem barba i teta, pa dodam ime. Kao u djetinjstvu. Neki su nas tjerali da im idemo u dućan, neki su vikali sa balkona na svih i sve, neki samo na nas klince...Ali svi su oni bili nečiji mama ili tata, i svih smo poštivali.
Najprije se parking popunjavao svake nedjelje. Rodbina, prijatelji, kolege. Posjete. Napolitanke, Franck ciglice i Kiki bonboni u kesama. Selili bi svoje igralište na nizbrdicu. Nije nam bilo teško, niti nemoguće. Lopta je bila svojeglavija no po ravnom, al nije bilo bitno. Vani, slobodni, nesputani...
Godinama smo igralište sve više selili na nizbrdicu, a onda i sasvim preselili na ono košarkaško preko puta ceste, koje sada, vidim ga s prozora, zjapi prazno.
Mama neki dan krene brojati koliko "ženskih" a koliko "muških" više među susjedima nema. Pa broji i one koji su odselili iz zgrade u međuvremenu, ali su bili prvouseljeni u nju. Od dvadeset i sedam stanova, sedam ih je, ako izuzmemo garsonjere gdje se uvijek netko rotirao, trajno promijenilo vlasnike. Zgrada za kvalitetan život. Sagrađena još 1976. kada pojam kvalitetan život nije postojao. Postojao je samo život, svakodnevna borba, sreća radi useljenja u novogradnju.
Barbe i tete koji su ostali, smežurali su se. Tako bih u jednoj riječi opisala moje bivše susjede. Ostarili, izgubili na snazi, mnoge je pojela bolest, jedva hodaju, glave se okružile bijelim kosama, lica usivila...Neki se, doduše, još uvijek dobro drže. Ponovno ih srećem svaki dan. Nakon što je mama rekuperaciju nakon operacije junački odradila i otrpila kod nas, vratili smo ju doma. I ne bi još, nego ona navalila...A ti starci zaista imaju suptilne načine da prisile na nešto. S druge pak strane, da je ostala još malo duže u stanu, iako dvadeset kvadrata manjem od njenog, no južne orijentacije i mnogih povoljnijih osobina za njeno stanje - utekla bi sama. U svoj hladni stan, sjeveroapadne orijentacije, na prvom katu s kojeg samostalno ne može, ali u kojem je DOMA.
I među svojim susjedima.
Ali...
Danas je teta C donijela dva kolača.
Pred nekoliko dana je teta Z došla u posjetu, a ja sam provela najboljih sat i pol u zadnjih nekoliko mjeseci, jer bilo je kao nekad.
Teta C i njen sin su prekjučer dežurali kod tete Z kojoj nije bilo dobro, dok dežurstvo nije došla preuzeti njena kći.
Mama i hodalica polako i po dva puta dnevno odu obići tetu Z, da provjeri kako je.
Teta R je došla provjeriti kako je mama.
Svaki barba i teta susjed pozdrave, zastanu, popričaju, pitaju za mamu pod obavezno. Svakog pitam za djecu, moje frendove iz djetinjstva, jer rijetki su ostali u roditeljskom stanu. S onima koji jesu, zajebancija kao nekad, kao da nije vrijeme prošlo i kao da ćemo sad "van".
Mjesta na parkingu za igralište odavno nema.
Ponekad se i za moj C1 jedva nađe...
Lopta...
...ne čuje se.
