Konobarica s tastature
subota, 27.02.2021.
Nataša VI
XXXXXXXXXXXXXX
Ne vjerujem da me Krapina, u kojoj smo posjetili Muzej krapinskih neandertalaca (kakvo ime za muzej!! navodno se nekad zvao Muzej evolucije...puno bolji naziv, btw) potakla da se toliko posvetim antroploško-anatomskom istraživanju, ali Ivanovo tijelo dobro sam upoznala tijekom tri sata noći, nakon povratka s gostovanja.Cjelodnevni izlet u kojem je Irenina i Eskaemina utakmica bila samo dio, odvojio me od svakodnevice i svijeta kroz koji prolazim tijekom ponedjeljak-petak ciklusa. Bilo mi je fenomenalno. Mali je poveo i četiri prijatelja i dvije prijateljice, pa smo se poput male ekspedicije s tri automobila u kasno subotnje jutro uputili na izletić i fenomenalno proveli. Irena i Eskaem su u Krapinu išle klupskim kombijem, a natrag s nama. Pobijedile su, ali u pravilu pobjede se na gostovanjima nisu slavile nekim zajedničkim izlascima. Osim kad nisu dolazile protiv izuzetno jakih protivnika...što je značilo: gotovo nikad. Ne znam šta je i koliko Eskaem napričala svom slatkom bratu, no iskreno, nije me bilo ni briga. Odlučila sam uživati u svakom trenutku, pa da se ništa i ne dogodi bilo bi u redu. No dogodilo se. Nekoliko puta. I bilo je predobro. Nikad nisam imala dečka, ili petljala s nekim tko je bio toliko mlađi. U principu jednom samo, jedan kolega s faksa, bio je mlađi od mene. Godinu. Svi su ostali imali raspon od nula do petnaest plus. Krasno. Sad imam raspon od minus osam do petnaest plus.I moram priznati da mi se ovaj minus osam svidio.I to jako.
Ivana sam dakle doslovno prerovala. U mom Fiatu Bravo. Nevjerojatno!! U autu se nisam seksala ne pamtim od kad. I kad smo negdje po putu iz Krapine skužili da bi se najrađe maznuli tu na zadnejm sjedalu auta njegovog frenda, JA sam njenu šapnula u uho: Gdje ćemo kasnije? Iako sam u tom trenu bila spremna. Gdje god. šušnuo mi je u uho i pokrenuo svoja dva prstića koja su se nalazila već preblizu onome čemu nisu još trebala biti.
XXXXXXXXXXXXXXX
-Tri sata!?!?!Aaaaaaa, odvratna si...- urliknula je Mirela kad sam joj se triumfalno pojavila na nedjeljnoj poslijepodnevnoj kavi.
-He, he..pa ti bar znaš kako dvadesetogodišnjaci imaju kondicije.Samo sam ja malo ohrđavila, čini mi se. Tri sata u autu, baby. Ej sve me boli danas. Uuuf.-pokušavala sam na Mirelinom trosjedu pronaći pozu u kojoj bi mi bilo udobno. No unatoč boli u mišićima, bila sam odvratno zadovoljna.
-A-ha, al ti malena radi plop, plop, plop...još uvijek.-zlobica moja, ona je uvijek voljela detalje i kod nje je rijetko kad bilo cenzure. Kad se ne bi radilo o njenom skoro pa bračnom seksu, naravno.
-I ne radila nakon pola godine.-rekoh.
-I mali je dobar, a?-
-Čuj, neću bit preskromna, ipak sam ja vodila, ali nije se dao omest. Nije se zbunio ni sekunde. I osim toga...četiri puta, draga.Pa ti vidi.-osmijeh mi nije silazio s lica.
-Ti si životinja! Ne sjećam se kad sam zadnji put svršila četiri puta za redom! Jel ti se javio danas?-ni njoj nije osmjeh silazio s lica.
-M-m.- niječno sam odmahnula glavom; -Al ionako ništa ne očekujem.Taman da ništa ne bude. Ovo noćas je bilo oouuff! A da mu vidiš tijelo, uuuu. Bolesno dobro. Čvrst, napet sav. Ko da mu je dvadeset.- nasmijala sam se.
-A jesi zabrijala na to dvadeset, pa boli te što ima dvadeset. Mali je bomba. Nisi ni ti za otpad. I uživala si. I dobro da ti je neko malo poskidao tu paučinu. Pa makar imao dvadeset. Nadam se samo da to nije bilo jedinih dvadeset.-isplazila je jezik.
-Nisam imala ni najmanju namjeru mjerit, al vjeruj...onako odokativno...hmmm.-zaprela sam zadovoljno.
-Maaašaalaaaa.-
-A tvoj dvadesetogodišnjak ćori još?-
-Zaćorila poslije ručka. Naporan dan jučer. Ona je još s nekom ekipom s faksa išla na cugu navečer kad smo se vratile. A baš nam je bilo dobro, a?-
-Ma super.Bez obzira što se meni predobro završio izletić, bilo mi je odlično i tijekom izleta. I stvarno je ta cijela ekipa okej.-
-Da, dobri su. Mladi i neopterećeni, a znaš šta je najbolje?-
-M-m.-zanijekala sam.
-Što se naših plus nekoliko godina ni ne osjeti. Oćeš kolač?-
-Kakav? Ma daaaaaaaj. Sad i kolače nedjeljom pečeš. Kad si se udala?-
-Nisam ja pekla. Irena je. Ja sam ručak.-
-U! Kako se možete motat obje po kuhinji istovremeno? Meni čim netko ulijeće dok kuham, odmah nervoza.-
-Pa nismo istovremeno, malo ona, malo ja.Najprije je ona pozavršavala kolač, pa sam ja pozavršavala ručak.A fini je.Neki s marelicama i sirom. Nije takav još radila.-
Pogledala sam Mirelu i osmjehnula se.Uživala sam, jednostavno sam uživala u skladu njihove veze.
-Šta?-upita ona vidjevši moj blaženi osmjeh na licu.
-Ništa.-rekoh;-Uživam vidjeti kako vam je dobro.Kako ste si kompatibilne, kako si odgovarate.Nevjerojatno.Nemaš ponekad strah da će to prestati?-
-Okej, ako sad postavljaš to pitanje opet vezano uz razliku u godinama..-prekinula sam ju
-Ne, nema to veze s tim.Nego, jel ti palo na pamet, da bi čarolija mogla nestat, ono, jednom.-
-Pa u ovih skoro godinu dana i nije. Volim ju. Voli i ona mene. I ne mogu vjerovat da sam našla tako nešto. Tu povezanost...Da mi je došla, da sam ju dobila, šta ja znam. Nikad ne znaš šta će se dogodit, ali ako ostanemo skupa mislim da nećemo ostat tu u Hrvatskoj.-
