Konobarica s tastature
ponedjeljak, 21.12.2020.
Taj dobar trenutak
Mala sala restorana Feral. Oko pet poslijepodne. Upravo odrađen Božićni cocktail party za jednu političku stranku. Ljudi se razišli i doveli smo stolove i red. U velikoj sali također je minula gužva. Nekoliko sati ranije, u vrijeme ručka restoran je pucao po šavovima. Od osam ujutro nismo stali. U međuvremenu, prva smjena ustupila je radno vrijeme drugoj. Za mene radnog vremena nema.Voditeljica sam restorana i logično je da sam tamo na raspolaganju, na svim pozicijama u svako vrijeme.
I sada je nastupio onaj slatki umor. Stolovi su, dakle, posloženi u uobičajeni red, prekriveni čistim stolnjacima. Druga će smjena dovršiti postavljanje. Zatvaramo vrata prema velikoj sali i odvajamo si vrijeme za sebe. Sanji je došao sin, Milka je tu, Mira, Jadra i ja. Nas dvije srčemo tradicionalni bakalar, Sanjin Zoran melje frigane lignje, Mira, Sanja i Milka ispijaju kave. Ide priča. Mir. Spokoj. U pet poslijepodne, nakon uspješno odrađenog posla, moje kolege, ja i neki članovi naših obitelji.Oslobađajući trenutak.
Možda je čudno da sam pod dobar trenutak ubilježila upravo ovaj. Kasnije, a dosta je vremena prošlo, taj sam trenutak prepričala gotovo svim onima koji su bili njegov dio. Mislila sam, neće shvatiti i pomalo se pribojavala njihove reakcije. Prevarila sam se. Shvatile su. Sve i jedna. Iako bi sve i jedna, vjerojatno, za dobre trenutke svog života odabrale neke druge...i njima je bilo jasno da je taj trenutak uistinu bio nešto posebno
Pamtim mnogo dobrih trenutaka. I nije da bih ovaj stavila na vrh piramide.Skloni smo u životu sjećati se onih koji su nam bili važni, veliki. Kad nam se rodlilo dijete, kad smo diplomirali, osvojili neku medalju, položili vozački, izgovarali bračne zavjete, kad smo se zaljubili, ispraćali put dobrih sjećanja drage ljude... Trenutci koje vezujemo uz bitne događaje u životu.
I imam ih, naravno.
No, volim kada u meni zažive trenutci mira i spokoja, ugode, tih malih srećica koji nisu posljedica. Već uzrok. Uzrok da se radujem svakom danu, uvijek i iznova, uzrok za forte života u punom smislu.
Oduvjek vjerujem da se život sastoji od niza malih detalja koji se, nekom nama nepoznatom energijom, isprepliću i polako i strpljivo grade nešto što prepoznajemo kada dobije na određenom pripadajućem volumenu. Ja eto ponekad, neke od tih sitnih detalja uspijem prepoznati. I onda, onda ih nastojim odživjeti, sačuvati i pohraniti tu, duboko u sebi, gdje pripadaju.
Toga dana, oko pet poslijepodne, u maloj sali restorana Feral, zatekli su se neki ljudi s kojima sam dijelila radnu svakodnevicu. U istom se sastavu nikada više nismo našli.
Čarobno vrijeme, nad zdjelicama bakalara na mornarski i šalicama kave, uz priču, unatoč napornom radnom danu, bolovima u leđima, kapljicama znoja na čelu, osjećaj neopisive ugode, mira i spokoja, taj dobar, dobar trenutak sačuvala sam u sebi zauvijek...
