Konobarica s tastature
četvrtak, 22.10.2020.
Nespremni
Ispili su nebrojeno čaša zajedno. I sad ga gleda peko ruba jedne. Iz nje se sramežljivo, al smiono probija miris drveta i višanja. Znalcima poznat, laicima za sprdnju.
-Jesi svjestan šta nam se događa?
-Mislim da jesam.
-Pa kako jebote?
-Pa eto ne znam. Nije baš da sam to planirao.
-Gle, smiješno je. Znamo se sedam godina. Kolege, frendovi, zajebancija...Kako sad?
Reagirala je odmah kod prvih znakova. Znala ih je prepoznati, jer zadnji put kad joj se dogodilo nije, a onda kad je postala svjesna, negirala je i ignorirala. Pa je potrajalo jedno sedam – osam godina. Zaljubljenosti, ljubavi, mržnje, predbacivanja. Melting pot. Ples po rubu. Ništa fizički, nikakav seks, nijednog elementa klasične nevjere. Čežnja, žudnja i potrošnja živaca bespotrebna.
-Nemam pojma. - slegnuo je ramenima, zavrtio čašu, polagano ispio iz nje.
-Jel ti se ovo kad dogodilo otkad si u braku?
-Mislim da ne.
-Misliš ili znaš? - rešetala ga je obuzeta ljutnjom. Kao da je on bio kriv. Dogodilo se.
-Ne znam. Šta si sad tako navalila? Nije kraj svijeta.
Znala je ona da nije. Ali je kraj karijere u toj firmi. Jednom od njih dvoje. I to je znala.
-Nije. Imaš pravo. Otkud si mi samo izronio...I ja tebi.
-Pa i nije teško. 8 sati dnevno, rame uz rame, puta tolike godine u firmi, u ovom našem poslu...Na istoj valnoj dužini. Uz iste čaše novih i starih berbi..-.-osmjehnuo se tužno. I on bi bio najsretniji da nije osjetio ljubomoru kad je ona u pitanju. Da nije u jednom slučajnom pregledavanju fotografija iz datoteke Firma primjetio da upravo njih dvoje na većini njih uporno stoje jedno uz drugog. Nasmiješeni, otkačeni, zagrljeni ili ne.
-Da.
Šutke su gledali svaki u svoju čašu crnog pinota. Nespremni za klik koji im se desio. Za prijeteću zaljubljenost kojoj nitko od njih nije kriv. Koja je došla nepozvana.
Dovoljno zreli da ju prepoznaju i o njoj progovore.
Nemoćni.
