Sve ti vjerujem... Nemam vremena za ulaziti u detalje. Ljudi mogu biti zvijeri,bi jesu zvijeri koje u ratnom kaosu dobiju odriješene ruke da budu zvijeri i ništa više od toga. Žao mi je Lili, za sve te brutalno mučene i ubijene, za horor koji je proživjela tvoja vlastita obitelj... Uh...
08.05.2024. (13:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neću ponoviti što sam već rekla u razgovoru, nego ono o čemu sam razmišljala nakon njega.
U tom cijelom pokušaju spašavanja života ni baka ni djed nisu uspjeli sačuvati svoje živote iako su te konkretne događaje preživjeli. :((
Ne, nije čudo da se djed propio, a baka ubila. Nije, jer normalan um ne može procesuirati takve strahote i nastaviti voditi "normalan" život.
Kad te zvijer istinski zgrabi iz tog stiska nema van. Nitko nikada nije odgovara i nikada neće za to što su tvoji preci doživjeli. Ni krivi ni dužni, izabrani jer su imali kola.
Samo ubijanje ljudi je horor, a povrh toga mučenje je neshvatljiv postupak. Čemu? Ono što mene užasava iako je ovo priča iz sad daleke prošlosti što zvijeri, neke druge, žive i dalje, tu oko nas.
Žalim za balonom u kojem sam živjela nekada.
08.05.2024. (14:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
'U podrumu obiju kuća bilo je mučilište.' na katu iznad moja baka,od koji 25 godina sa sinom od pet godina koji je upravo ostao bez oka, uz zvuke mučenja mjesec dana ili više...... i ljude koji su dovođeni na naše dvorište.... da ih do jutra više nije bilo.....
...............
08.05.2024. (20:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moja mama ostala je u proljeće četrdesetipete bez zaručnika, devetnaestogodišnjaka, maturanta, odvedenog ravno iz razreda na to povlačenje; nakon valjda deset godina saznala je da je tamo nestao na putu natrag i da se nikada ništa o tome nije saznalo. Prvo je dobila tbc, pa je liječena na Brestovcu, gdje je javna tajna bila ta jama sa zakopanim žrtvama iz sanatorija; poslije je od sve muke dobila i dijabetes; stigle su igle, cjepiva, inzulin i tako je spašena; kao da je iznova rođena, tako mi je to pričala; zato ja vjerujem doktorima, tako sam naučen. Pričala mi je da su u gimnazijama ukidana muška odjeljenja, toliko je te djece u ratu i nakon njega bilo izbrisano s lica zemlje, to su te naše pobjede i ta naša povijest; krv i patnja i zlo. Otkad pamtim naučen sam da ne vjerujem vlastima; ni otac koji je s nama živio do moje treće godine nikada se baš ničime nije oduševljavao; kada je Brežnjev dolazio u Zg pritvorili bi ga na jednu noć preventivno. Djed je pak četrdesetčetvrte skoro završio u Jasenovcu jer se zamjerio šefu u radioni, po kazni je umjesto toga srećom poslan u Sarajevo; pješke je stigao doma na Kruškovac ujesen kada su ga baka i kćeri već oplakale. Učili su me svojim primjerima tome da bez razlike ne mrzim nikoga i ne poklanjam vjeru politici. Pobjednici su uvijek do danas, pa i u nas bivali opijeni osvetom i pretvarali se u zvijeri vjerujući da je plemenito bez suđenja ubijati pobijeđene protivnike, koristeći nerijetko vlast i posebno prevrate kao sredstvo postizanja najnižih ciljeva. Ništa se tu u ljudima nije promijenilo, ne zavaravajmo se; da danas dobiju priliku radili bi isto bez obzira na političku orijentaciju, nalazeći za to sjajna opravdanja koja zovemo ideologijama. Komunisti su upravo šutnjom o ovakvim stravičnim zločinima iz vlastitih redova sami sebi iskopali rupu u koju su propali i tako uništili sav kapital kojeg su u početku stekli pravednom borbom za jednakost ljudi. Od crnih rijetko je tko što očekivao osim isključivosti, favoriziranja vlastita plemena, uskogrudnosti; zato znadem pisati o tome da su mi crveni strašniji; nada iz prve polovine dvadesetog stoljeća koju su oni prokockali jednostavno nikada više neće biti vraćena u ljude u budućnosti. Uništen je osjećaj solidarnosti i brige za drugoga; ljudi su ponajvećma postali ljenguze i sebični sanjari o lagodnom životu, makar i na teret drugoga. Nema se što bilo gdje slaviti; Andrić je davno još, 1920. pisao o pobjedama koje su u stvari tek obični porazi ljudskosti: "Ti pobjednici su blijedi sa velikim ružnim ustima, a krv im je nasjela na oči, ali će ih postidjeti jednog jutra more svojim mirom i njive svojom svetom tišinom... Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek." Čitao sam nedavno Šnajderova Anđela nestajanja; njegova davna partizanka prepušta se devedesetih jedne ledene noći smrzavanju kao starica na grobovima onih nepoznatih partizana tamo iznad Lašćinske, na stražnjem dijelu Mirogoja. U ratu je i sama doživjela idealizam Koče Popovića, Titovu prijetvornost i bestijalnost osvete nakon pobjede, odlazeći u posjetu svome oslijepljenom učitelju na Brestovac usred tog kaosa. Na koncu priznaje da su jedini pobjednici bili i ostali smrt i nestajanje. Efektna mi je tu bila ponajviše usporedba Dežmanova nacrta sanatorija i Luburićeva nacrta logora; to su dvije Hrvatske; dva svemira; dvije vrste ljudi i dva koncepta društva i svijeta. Jedni žive za život, izgradnju, pomaganje; drugi za smrt, porugu, mržnju, radovanje tuđoj nevolji. Takvo što možemo inače vidjeti na svakom koraku oko sebe. Što drugi sruše u trenu prvi će potom graditi desetljećima, i tako u krug; do konca vremena.
09.05.2024. (00:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I na selu je bilo krvavo. Znala sam da su djeda tražile sve vojske jer je bio po zakonu domobran. Selo su pljačkali, palili i kažnjavali ubojstvima čerkezi, četnici, partizani kako je koja kroz selo prolazila. A u ZG saznam da je svekar (advokat) imao puku sreću pa je preživio ali u Staroj Gradiški 5 godina (44.-49.) u zatvoru. O tome se nije smjelo govoriti kako nam roditelji ne bi završili u zatvoru ili na Golom. Sve dok istina negira nema pravog mira niti napretka. Veliki ti pozdrav.
09.05.2024. (16:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oslobođenje il okupacija? Kad vidim HR ' sad! bemti dođe mi se rigati! Iskeno i bez fige u đepu' ono povrać! Moj veteran' 30% HRVI - odbili ga za mirovinu! Ono' aleluja. Vjerojatno ' jednan' jedini u " povjesti" Živila HR! Bljak i povrać! Tebi' topli pozzz @
09.05.2024. (18:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne bih pljuvala jer nisu Hrvati zaslužili da se po domovini jedinoj nama koji smo ipak ostali jer tko bi ju čuvao i sve uspomene i dobre i loše da se loše što manje ponavlja. Određen soj ljudi je kvaran pa eto o njima treba govoriti, ali otvoreno bez bolesne mržnje. Mržnja nikada nikome nije donijela dobro.
09.05.2024. (20:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Demetra, da, upravo smo kćer i ja zaključile, nikad u nijednom trenutku nitko nije bio siguran. Nepravedno vrijeme u kojem je čovječanstvo raspustilo svoju ljudskost u korist ideja.
Naročito je odiozan taj moment u kojem ne smiješ reći, da si vido , osjetio, doživio... življenje u strahu. Ne smiješ niti pričati da tvoji negdje slučajno nešto ne kažu i sami ne dožive nevolju ili opasnost. Sve je stalno bilo pst, pst, i nemoj pred djecom, ona ne znaju šutjeti........
Kaže mi mama popodne da se pod betonom dvorišta učiteljske škole u Savskoj, onaj Pedagoški faks, i dan danas nalaze pokopani ljudi bačeni skupa na hrpu - tada pobijeni ljudi iz zatvora koji je bio nedaleko u Savskoj. Moj pokojni tetak je bio direktor osnovne škole (ne znam u kakvoj svezi s tom lokacijom,da ne izmišljam, ali nekakvom definitivno da) jer je tamo negdje pedesetih bio tražio da se te ljude iskopa od tamo, sa idejom da ih se dostojno pokopa. Rekli su mu da slobodno može tražiti iskapanje. Slobodno. Samo onda ne može biti direktor više. Ono, da... usudi se pitati dalje.
Ali, ovo da ti ustoliče mučilište u tvojoj bijednoj seoskoj kući, protiv čega ti ništa ne možeš, i ti si prisiljen pod istim krovom pod kojim si sa svojim djetetom slušati preko mjesec dana kričanje iz podruma, također u strahu za vlastiti život, prislijen jer nemaš ni kud ni kamoni kako... gledati kako ti istovaruju hrpe mrtvih po dvorištu... i onda poslije praviti se da ništa nije bilo,...jednostavno, to je bilo normalno,smrt fašizmu, sloboda naraodu, plava kapa i crvena marama..... mora biti da im se povraćalo, svakog živog dana do kraja života.......
uopće nije pitanje da li koga mrziš poslije,. Više te svi psihijatri ovog svijeta ne mogu sastaviti u normalnu cjelinu.
09.05.2024. (22:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@križar; okupacija, dvojbe nema. Nikad niti nije bilo neke dvojbe, neke strane su uvijek osjećale Jugoslaviju kao prisilu. Protiv te pomisli se Jugoslavofili bore rukama i nogama, ali nema dvojbe da nema te jedne neke strane (u drugom svjetskom ratu,konkretno) koja je bila prema svima dobra i pravedna.
To je tako naivna, djetinja pomisao.
Nitko nije tu bio plemenit, nitko nikoga nije oslobodio, samo je pitanje tko je bio jači u divljaštvu, sili i tko je europskim i svjetskim silama više odgovarao kao pobjednik.
To je sve. Nije drug Tito bio glavni Drug radi svojih supermenskih sposobnosti bacanja bombi iz grmlja i sijevanja očima dok jaše Konjuh planinom, nego je tako odgovaralo vanjskim silama. pa je plesao kako su svirali, kao to uostalom biva...interesi, ruke ruku miju i NE POSTOJI DRUGAČIJI PROTOKOL.
Ovo drugo što spominješ, nije direktno vezano za temu posta, ali je prežalosno.
Nema pravde.
09.05.2024. (22:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jas sam izrazito antifašističkih uvjerenja. Međutim, u tim godinama kad su jedni oslobađali od drugih, bilo je nažalost svega... Da ne kažem skoro pa izjednačavanja. Ove ploče treba obnoviti i komemorirati žrtve. Narod uvijek nastrada, kako god se okrene... Slava im i počivali u miru.
10.05.2024. (10:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mogu bez problema zamisliti ljudske zvijeri na svim stranama. Mučenja su mi naprosto neshvatljiva; teška patologija. Pretpostavljam da ljude u ludilu rata obuzme neka ideja kako je sada sve dozvoljeno i kako nije važno što god da naprave, ubiju, siluju, muče. Vjerojatno nemaju ideju kako će i sutra doći i itekako će biti važno. Mislim da je uzrok u kratkoj pameti, primitivizmu i bijednom nivou svijesti.
10.05.2024. (11:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kod mene u starom domu je živjela starica koja je svoju kćer rodila u progonstvu u Italiji, a muž joj je ostavio kosti tko zna gdje, čija svekrva je bila Židovka koja je pobjegla iz Zg-a i sakrila se s mužem u naš mali zaseok, znam priču o muževoj baki koja je bila zatvorena u logoru na Molatu, ili pradjedu koji nije htio preuzeti vlast u selu jer su ga Talijani smatrali dužnim, zbog talijanskog porijekla, preuzeti vlast, postati cappo di villa ili kako već, pa su ga primorali da sam iskopa vlastiti grob. Moj djed, jedan u partizanima, drugi u domobranima. Ovog u domobranima su u koloni vodili na strijeljanje partizani, a da oni to nisu znali, mislili su da imaju nekakav premještaj. Netko ga je povukao za rukav iza nekog ugla u Benkovcu i samo mu rekao bjezi. On je poslije noćima bježao kroz šumu, sam, doma. Sve te užase tko je i preživio, nijd mogao ostati normalan, ni za sebe ni za okolinu. Meni nije jasno kako ljudi ne shvaćaju užasne razmjere rata i njegove posljedice na sve i na generacije koje tada nisu bile ni rođene.
10.05.2024. (11:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala @vam na svim vašim komentarima. Naročito na sućuti. Nisu bitne strane,jer sve strane su se borile, narod je bio narod, kao i uvijek,svatko je ovisio o svojoj snalažljivosti, eventualno financijskim sredstvima kojih ili je ili nije bilo i, kao i apsolutno uvijek,sreći. Sudbini, usudu, onom što ti je suđeno...kako god to zvali..
Smatram da predstavljanje povijesnih događaja valja korjenito izmjeniti,i prestati pisati povijets iz pera pobjednika. Iz pera najjačeg, najsilovitijeg koji je uspio doći na vlast.
Nema strane čistih ruku, to ne postoji. čak niti čišćih i manje čistih.......
Mučenja su apsolutna patologija, slažem se....
Također, zaključujem da se svijest čovjeka nije ni malo pomakla - i danas pol kugle zemaljske ratuje, i to se smatra normalnim. Da se ne smatra, ne bi dolazilo u obzir. Ovako imamo napadače po x pitanju, branitelje od napadača, istu kovanicu od dva lica -kroz takav način gledanja ne može se iznaći rješenje za obustavu postojanja ideje da je ratovanje u ikojem trenutku opravdano.
.............
Da, ploče bi trebalo obnoviti, a žrtve na neki javni način oplakati.... Okej , za one koji su vjernici, postoje mise koje se daju diljem Zagreba kroz svibanj, za svibanjske žrtve partizanskih zločina...
naravno, to niti je, niti možebiti rješenje za sve.
Ja sam tek , dakle,prekjučer postala svjesna dubine grozomornosti koje su se događale u kući u kojoj sam rođena, na tlu na kojem sam prohodala, ali doslovno.
Smatram, iz svog kuta, da je potrebno neko čišćenje prostora u energetskom smislu, neke molitve za opraštanje svima, za blagoslov svima koji su bili prisutni i upleteni u te događaje....
Osjećam se pozvanom za to svoje...dvorište... da budem iskrena.
Rasvjetlilo mi se cjeloživotno stanje moje bake, njezina rigidnost, zakočenost, zatvorenost, stisnuta čeljust, oporost, lice bez osmjeha... i deda koji je stalno cugao............ i tamnost i sjenovitost svega, u fizičkom smislu i energetskom, kako je bilo tamo biti dok se nismo preselili.....
... Hvala vam svima.
10.05.2024. (11:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti si praktički saznala za ovo prije pet minuta, nakon što se dogodilo prije 80ak godina. To je i meni potresno, a koliko je onda tebi. Nevjerojatne su mi krajnosti za što su ljudi sposobni. S jedne strane netko će riskirati život da nekog spasi, s druge, netko će se iživljavat na nekome. Što je najgore, to nije davna prošlost nego se negdje događa i dalje, sada. Ponekad si poslušam od Balaševića, Krivi smo mi. Mislim da je pogodio bit. Zadnjih par dana mi se mota po glavi Dylanova "The Groom's Still Waiting At The Altar", i dio na početku "seen the massacre of the innocent" me baš asocirao na tvoju priču.
11.05.2024. (09:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Art, da,za ovaj apsolutno mučan detalj ,(doslovce mi je bilo zlo kad sam saznala), sam doznala prije 3 dana..........
Baka je pričala, zapravo više tata, o mrtvima, ali sve je to bilo u dvije tri informacije,i nikada ovaj detalj...grozno je to da je šutnja postala princip normale,progutaj sranje i idi dalje, prvo radi zaštite sebe i drugih tada kada se nije smjelo govoriti, a poslije, jer je to apsolutno monstruaozno i zašto bi drugima gadio život..... prošlost ne možeš popraviti, pomiriti, barem ne samim osvješćivanjem, kako ja to vidim... mora postojati i neki svjkesni čin preokretanja energije, neka misa,neki obred,neka ceremonija,nešto... ..
Znaš kako kad osjećaš neke stvari, vidiših kakve su, ali ne znaš zašto, vidiš ljude kako su drugačiji od prosjeka ali uzimaš ih jednostavno takvima, a onda ti odjednom, u nekom sasvim neočekivanom, na prvi pogled nepovezanom trenutku, dođe informacija koja objasni SVE, sve postavi na mjesto, svemu da razlog, . E, tako sam ja todoživjela.
'U kući Drageca i Nikole, dva brata, bilo je mučilište...Zatvor kod Bešića...' doslovce nam baca zlu sjenu na obiteljsko ime......... možda netko drugi misli da dramatiziram, i da, oni nisu odgovorni da je to tako bilo, ali ipak je zatvor kod njih, a nije drugdje.... Ta sjena i dan danas nije rasplinuta. Još. Ta sjena i dan danas može djelovati, ako je se svjesno ne raščisti, blagoslovi, i otpusti SVE i SVAKOG iz zamršenog čvora tih događaja. Sve strane, sve sudionike, ne samo oštećene, nego i one koji jesu zlo činili.....
Ja sam inače od osoba koje ne mogu ići razgledati logore, oružje i slično.kad sam imala prilike ići u Aušvic, nisam išla. U Muzeju grada Zagreba mi se smučilo na onom djelu gdje su bile sprave za mučenje žena/vještica... morala sam otrčati dalje.... itd...ne mogu ni informativno togledati.
Ova pomisao, mučilište u mojoj rodnoj kući, to osjećam tako oskvrnjujućim, jednostavno, , odvratnim do povraćanja.
Sa starim se ne može višegovoriti o tome, on je zaboravio te djelove...alzheimer djeluje, jedva i ponekad nešto govori, nije više vrijeme prizivati mu te stvari u svijest sadašnjeg trenutka; ta je ionako za njega brutalna sama po sebi.......
Ne znam ovu Dylanovu pjesmu, pa mogla bih je poslušati,hvala!
Hvala ti što si ponio dio mog tereta. :)* A sad, odlučno ga odbaci, i idi dalje lak i slobodan :) Hvala!!
11.05.2024. (12:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Art; '. Što je najgore, to nije davna prošlost nego se negdje događa i dalje, sada.......' Da, to je također ono nevjerojatno, još, uporno, danas dok ovo pišem, ljudi pronalaze razlog da gledaju u rat kao opravdano sredstvo za postiizanje određenih ciljeva. To je situacija u kojoj je do krajnje točke dovedeno da ideja preuzima vodstvo nad čovječnošću....
11.05.2024. (12:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I meni je zapelo za oko ovo 'U kući Drageca i Nikole, dva brata, bilo je mučilište..' Kad je to tamo nečija kuća, a ajde, bilo je u nekoj kući. Ali kad shvatiš da je to zapravo tvoja kuća, onda se stvari malo drukčije dožive.
Ja nekako i ne nosim terete za sobom, ali ovakve stvari stvarno zamisle čovjeka.
11.05.2024. (14:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zapravo, krivo sam ispisala,jer na ploči piše točno;to je bilo jedno dvorište s istom adresom, u njemu dvije kuće, od dva brata i u oba podruma, jelte. Poslije je to dvorište podijeljenjo po dužini, a tamo na njegovom dalekom drugom kraju starci su si izgradili kuću... to izlazi na suprotnu ulicu... No, kad su se vjenčali, moji starci su skupa sa bakom i djedom tamo živjeli, i ja sam prvih sigurno 3-4 godine života tamo živjela.
Možeš si misliti kako je to kad ti u prostorije ispod tebe (jer to je bio podrum i gore kat iznad par prostorija - nevelika kuća) sustavno dovode ljude i muče ih, ti sa djetetom živiš iznad, moraš biti lud od brige.... od odvratnosti i straha za sebe... i onda ti mrtvi po dvorištu.....koje su dovozili i odvozili.....kao da je to normalno..ko da su nekakve stvari, a ne pokojnici.................. ...
Mora se nekako to sve razriješiti, samo još ne znam kako.Ali znat ću,pa ću učiniti. kako mi je došla ova informacija što je zapravo bilo, znam da isto tako dolazi i informacija što s tim u vezi poduzeti, da se to mjesto, i taj događaj , i ti ljudi, sve u kompletu, iscijeli jednom zauvijek.
Pozdrav, @Art! :)
11.05.2024. (16:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Za sve ovo, saznala sam na fakultetu. Nikad mira. Nikad nedužnih. Nitko čist. S nijedne strane. Pročitam sve ove komentare na ovom postu navečer je r me veoma zanima što ste pisali. Hvala Lili na brizi! :*
12.05.2024. (16:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sad sam sve pročitala. Istina je, tužna i tragična, sve što navodite. Također, za masovnu grobnicu kod Učiteljske akademije. Sve smo učili na studiju odmah na prvoj godini. Gračani su bili seminar od 2 sata, a sanatorij također. Profesor je veoma detaljno analizirao što se događalo diljem ZG. A zamislite na razini cijele Hrvatske. I kosti mog pradjeda su negdje na nekoj od tih lokacija.
Ustaše ista bolest.
Sve je to jedno zlo.
12.05.2024. (23:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da,eto...netko treba te neke rane zacijeliti...problem je,kad ni ne znaš koliko su duboke, kad se toliko skrivalo da je zamalo prešlo u dubine zaborava, gdje je još teže dosegljivo, još teže iscjeljivo.... :***
14.05.2024. (10:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
e,da..................
08.05.2024. (12:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri riči...
Sve ti vjerujem...
Nemam vremena za ulaziti u detalje. Ljudi mogu biti zvijeri,bi jesu zvijeri koje u ratnom kaosu dobiju odriješene ruke da budu zvijeri i ništa više od toga.
Žao mi je Lili, za sve te brutalno mučene i ubijene, za horor koji je proživjela tvoja vlastita obitelj...
Uh...
08.05.2024. (13:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pal MOOD
- da nije ovakvih priča, selektivna kultura sjećanja potpomognuta manipulacijama povijesnim događajima bi izbrisala ljudsku memoriju;
08.05.2024. (14:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Neću ponoviti što sam već rekla u razgovoru, nego ono o čemu sam razmišljala nakon njega.
U tom cijelom pokušaju spašavanja života ni baka ni djed nisu uspjeli sačuvati svoje živote iako su te konkretne događaje preživjeli. :((
Ne, nije čudo da se djed propio, a baka ubila. Nije, jer normalan um ne može procesuirati takve strahote i nastaviti voditi "normalan" život.
Kad te zvijer istinski zgrabi iz tog stiska nema van. Nitko nikada nije odgovara i nikada neće za to što su tvoji preci doživjeli. Ni krivi ni dužni, izabrani jer su imali kola.
Samo ubijanje ljudi je horor, a povrh toga mučenje je neshvatljiv postupak. Čemu? Ono što mene užasava iako je ovo priča iz sad daleke prošlosti što zvijeri, neke druge, žive i dalje, tu oko nas.
Žalim za balonom u kojem sam živjela nekada.
08.05.2024. (14:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AnnaBonni
Dobro da ti je balon pukao------bolje ikad nego nikad
08.05.2024. (15:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
'U podrumu obiju kuća bilo je mučilište.'
na katu iznad moja baka,od koji 25 godina sa sinom od pet godina koji je upravo ostao bez oka, uz zvuke mučenja mjesec dana ili više......
i ljude koji su dovođeni na naše dvorište.... da ih do jutra više nije bilo.....
...............
08.05.2024. (20:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j
Moja mama ostala je u proljeće četrdesetipete bez zaručnika, devetnaestogodišnjaka, maturanta, odvedenog ravno iz razreda na to povlačenje; nakon valjda deset godina saznala je da je tamo nestao na putu natrag i da se nikada ništa o tome nije saznalo. Prvo je dobila tbc, pa je liječena na Brestovcu, gdje je javna tajna bila ta jama sa zakopanim žrtvama iz sanatorija; poslije je od sve muke dobila i dijabetes; stigle su igle, cjepiva, inzulin i tako je spašena; kao da je iznova rođena, tako mi je to pričala; zato ja vjerujem doktorima, tako sam naučen. Pričala mi je da su u gimnazijama ukidana muška odjeljenja, toliko je te djece u ratu i nakon njega bilo izbrisano s lica zemlje, to su te naše pobjede i ta naša povijest; krv i patnja i zlo. Otkad pamtim naučen sam da ne vjerujem vlastima; ni otac koji je s nama živio do moje treće godine nikada se baš ničime nije oduševljavao; kada je Brežnjev dolazio u Zg pritvorili bi ga na jednu noć preventivno. Djed je pak četrdesetčetvrte skoro završio u Jasenovcu jer se zamjerio šefu u radioni, po kazni je umjesto toga srećom poslan u Sarajevo; pješke je stigao doma na Kruškovac ujesen kada su ga baka i kćeri već oplakale. Učili su me svojim primjerima tome da bez razlike ne mrzim nikoga i ne poklanjam vjeru politici.
Pobjednici su uvijek do danas, pa i u nas bivali opijeni osvetom i pretvarali se u zvijeri vjerujući da je plemenito bez suđenja ubijati pobijeđene protivnike, koristeći nerijetko vlast i posebno prevrate kao sredstvo postizanja najnižih ciljeva. Ništa se tu u ljudima nije promijenilo, ne zavaravajmo se; da danas dobiju priliku radili bi isto bez obzira na političku orijentaciju, nalazeći za to sjajna opravdanja koja zovemo ideologijama.
Komunisti su upravo šutnjom o ovakvim stravičnim zločinima iz vlastitih redova sami sebi iskopali rupu u koju su propali i tako uništili sav kapital kojeg su u početku stekli pravednom borbom za jednakost ljudi. Od crnih rijetko je tko što očekivao osim isključivosti, favoriziranja vlastita plemena, uskogrudnosti; zato znadem pisati o tome da su mi crveni strašniji; nada iz prve polovine dvadesetog stoljeća koju su oni prokockali jednostavno nikada više neće biti vraćena u ljude u budućnosti. Uništen je osjećaj solidarnosti i brige za drugoga; ljudi su ponajvećma postali ljenguze i sebični sanjari o lagodnom životu, makar i na teret drugoga.
Nema se što bilo gdje slaviti; Andrić je davno još, 1920. pisao o pobjedama koje su u stvari tek obični porazi ljudskosti: "Ti pobjednici su blijedi sa velikim ružnim ustima, a krv im je nasjela na oči, ali će ih postidjeti jednog jutra more svojim mirom i njive svojom svetom tišinom... Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama. Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek."
Čitao sam nedavno Šnajderova Anđela nestajanja; njegova davna partizanka prepušta se devedesetih jedne ledene noći smrzavanju kao starica na grobovima onih nepoznatih partizana tamo iznad Lašćinske, na stražnjem dijelu Mirogoja. U ratu je i sama doživjela idealizam Koče Popovića, Titovu prijetvornost i bestijalnost osvete nakon pobjede, odlazeći u posjetu svome oslijepljenom učitelju na Brestovac usred tog kaosa. Na koncu priznaje da su jedini pobjednici bili i ostali smrt i nestajanje.
Efektna mi je tu bila ponajviše usporedba Dežmanova nacrta sanatorija i Luburićeva nacrta logora; to su dvije Hrvatske; dva svemira; dvije vrste ljudi i dva koncepta društva i svijeta. Jedni žive za život, izgradnju, pomaganje; drugi za smrt, porugu, mržnju, radovanje tuđoj nevolji. Takvo što možemo inače vidjeti na svakom koraku oko sebe. Što drugi sruše u trenu prvi će potom graditi desetljećima, i tako u krug; do konca vremena.
09.05.2024. (00:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Hvala @svima na vašim komentarima!
09.05.2024. (10:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Demetra
I na selu je bilo krvavo. Znala sam da su djeda tražile sve vojske jer je bio po zakonu domobran. Selo su pljačkali, palili i kažnjavali ubojstvima čerkezi, četnici, partizani kako je koja kroz selo prolazila.
A u ZG saznam da je svekar (advokat) imao puku sreću pa je preživio ali u Staroj Gradiški 5 godina (44.-49.) u zatvoru. O tome se nije smjelo govoriti kako nam roditelji ne bi završili u zatvoru ili na Golom.
Sve dok istina negira nema pravog mira niti napretka.
Veliki ti pozdrav.
09.05.2024. (16:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
križar
Oslobođenje il okupacija? Kad vidim HR ' sad! bemti dođe mi se rigati! Iskeno i bez fige u đepu' ono povrać! Moj veteran' 30% HRVI - odbili ga za mirovinu! Ono' aleluja. Vjerojatno ' jednan' jedini u " povjesti" Živila HR! Bljak i povrać! Tebi' topli pozzz @
09.05.2024. (18:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Demetra
Ne bih pljuvala jer nisu Hrvati zaslužili da se po domovini jedinoj nama koji smo ipak ostali jer tko bi ju čuvao i sve uspomene i dobre i loše da se loše što manje ponavlja. Određen soj ljudi je kvaran pa eto o njima treba govoriti, ali otvoreno bez bolesne mržnje. Mržnja nikada nikome nije donijela dobro.
09.05.2024. (20:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Demetra, da, upravo smo kćer i ja zaključile, nikad u nijednom trenutku nitko nije bio siguran. Nepravedno vrijeme u kojem je čovječanstvo raspustilo svoju ljudskost u korist ideja.
Naročito je odiozan taj moment u kojem ne smiješ reći, da si vido , osjetio, doživio... življenje u strahu.
Ne smiješ niti pričati da tvoji negdje slučajno nešto ne kažu i sami ne dožive nevolju ili opasnost.
Sve je stalno bilo pst, pst, i nemoj pred djecom, ona ne znaju šutjeti........
Kaže mi mama popodne da se pod betonom dvorišta učiteljske škole u Savskoj, onaj Pedagoški faks, i dan danas nalaze pokopani ljudi bačeni skupa na hrpu - tada pobijeni ljudi iz zatvora koji je bio nedaleko u Savskoj.
Moj pokojni tetak je bio direktor osnovne škole (ne znam u kakvoj svezi s tom lokacijom,da ne izmišljam, ali nekakvom definitivno da) jer je tamo negdje pedesetih bio tražio da se te ljude iskopa od tamo, sa idejom da ih se dostojno pokopa. Rekli su mu da slobodno može tražiti iskapanje. Slobodno. Samo onda ne može biti direktor više. Ono, da... usudi se pitati dalje.
Ali, ovo da ti ustoliče mučilište u tvojoj bijednoj seoskoj kući, protiv čega ti ništa ne možeš, i ti si prisiljen pod istim krovom pod kojim si sa svojim djetetom slušati preko mjesec dana kričanje iz podruma, također u strahu za vlastiti život, prislijen jer nemaš ni kud ni kamoni kako... gledati kako ti istovaruju hrpe mrtvih po dvorištu... i onda poslije praviti se da ništa nije bilo,...jednostavno, to je bilo normalno,smrt fašizmu, sloboda naraodu, plava kapa i crvena marama..... mora biti da im se povraćalo, svakog živog dana do kraja života.......
uopće nije pitanje da li koga mrziš poslije,.
Više te svi psihijatri ovog svijeta ne mogu sastaviti u normalnu cjelinu.
09.05.2024. (22:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@križar;
okupacija, dvojbe nema.
Nikad niti nije bilo neke dvojbe, neke strane su uvijek osjećale Jugoslaviju kao prisilu. Protiv te pomisli se Jugoslavofili bore rukama i nogama, ali nema dvojbe da nema te jedne neke strane (u drugom svjetskom ratu,konkretno) koja je bila prema svima dobra i pravedna.
To je tako naivna, djetinja pomisao.
Nitko nije tu bio plemenit, nitko nikoga nije oslobodio, samo je pitanje tko je bio jači u divljaštvu, sili i tko je europskim i svjetskim silama više odgovarao kao pobjednik.
To je sve.
Nije drug Tito bio glavni Drug radi svojih supermenskih sposobnosti bacanja bombi iz grmlja i sijevanja očima dok jaše Konjuh planinom, nego je tako odgovaralo vanjskim silama. pa je plesao kako su svirali, kao to uostalom biva...interesi, ruke ruku miju i NE POSTOJI DRUGAČIJI PROTOKOL.
Ovo drugo što spominješ, nije direktno vezano za temu posta, ali je prežalosno.
Nema pravde.
09.05.2024. (22:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
konobarica
Jas sam izrazito antifašističkih uvjerenja. Međutim, u tim godinama kad su jedni oslobađali od drugih, bilo je nažalost svega... Da ne kažem skoro pa izjednačavanja.
Ove ploče treba obnoviti i komemorirati žrtve.
Narod uvijek nastrada, kako god se okrene...
Slava im i počivali u miru.
10.05.2024. (10:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
The Art Of Being Yourself
Mogu bez problema zamisliti ljudske zvijeri na svim stranama. Mučenja su mi naprosto neshvatljiva; teška patologija. Pretpostavljam da ljude u ludilu rata obuzme neka ideja kako je sada sve dozvoljeno i kako nije važno što god da naprave, ubiju, siluju, muče. Vjerojatno nemaju ideju kako će i sutra doći i itekako će biti važno. Mislim da je uzrok u kratkoj pameti, primitivizmu i bijednom nivou svijesti.
10.05.2024. (11:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri riči...
Kod mene u starom domu je živjela starica koja je svoju kćer rodila u progonstvu u Italiji, a muž joj je ostavio kosti tko zna gdje, čija svekrva je bila Židovka koja je pobjegla iz Zg-a i sakrila se s mužem u naš mali zaseok, znam priču o muževoj baki koja je bila zatvorena u logoru na Molatu, ili pradjedu koji nije htio preuzeti vlast u selu jer su ga Talijani smatrali dužnim, zbog talijanskog porijekla, preuzeti vlast, postati cappo di villa ili kako već, pa su ga primorali da sam iskopa vlastiti grob.
Moj djed, jedan u partizanima, drugi u domobranima.
Ovog u domobranima su u koloni vodili na strijeljanje partizani, a da oni to nisu znali, mislili su da imaju nekakav premještaj. Netko ga je povukao za rukav iza nekog ugla u Benkovcu i samo mu rekao bjezi. On je poslije noćima bježao kroz šumu, sam, doma.
Sve te užase tko je i preživio, nijd mogao ostati normalan, ni za sebe ni za okolinu.
Meni nije jasno kako ljudi ne shvaćaju užasne razmjere rata i njegove posljedice na sve i na generacije koje tada nisu bile ni rođene.
10.05.2024. (11:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Hvala @vam na svim vašim komentarima. Naročito na sućuti.
Nisu bitne strane,jer sve strane su se borile, narod je bio narod, kao i uvijek,svatko je ovisio o svojoj snalažljivosti, eventualno financijskim sredstvima kojih ili je ili nije bilo i, kao i apsolutno uvijek,sreći. Sudbini, usudu, onom što ti je suđeno...kako god to zvali..
Smatram da predstavljanje povijesnih događaja valja korjenito izmjeniti,i prestati pisati povijets iz pera pobjednika.
Iz pera najjačeg, najsilovitijeg koji je uspio doći na vlast.
Nema strane čistih ruku, to ne postoji.
čak niti čišćih i manje čistih.......
Mučenja su apsolutna patologija, slažem se....
Također, zaključujem da se svijest čovjeka nije ni malo pomakla - i danas pol kugle zemaljske ratuje, i to se smatra normalnim.
Da se ne smatra, ne bi dolazilo u obzir.
Ovako imamo napadače po x pitanju, branitelje od napadača, istu kovanicu od dva lica -kroz takav način gledanja ne može se iznaći rješenje za obustavu postojanja ideje da je ratovanje u ikojem trenutku opravdano.
.............
Da, ploče bi trebalo obnoviti, a žrtve na neki javni način oplakati....
Okej , za one koji su vjernici, postoje mise koje se daju diljem Zagreba kroz svibanj, za svibanjske žrtve partizanskih zločina...
naravno, to niti je, niti možebiti rješenje za sve.
Ja sam tek , dakle,prekjučer postala svjesna dubine grozomornosti koje su se događale u kući u kojoj sam rođena, na tlu na kojem sam prohodala, ali doslovno.
Smatram, iz svog kuta, da je potrebno neko čišćenje prostora u energetskom smislu, neke molitve za opraštanje svima, za blagoslov svima koji su bili prisutni i upleteni u te događaje....
Osjećam se pozvanom za to svoje...dvorište... da budem iskrena.
Rasvjetlilo mi se cjeloživotno stanje moje bake, njezina rigidnost, zakočenost, zatvorenost, stisnuta čeljust, oporost, lice bez osmjeha... i deda koji je stalno cugao............ i tamnost i sjenovitost svega, u fizičkom smislu i energetskom, kako je bilo tamo biti dok se nismo preselili.....
...
Hvala vam svima.
10.05.2024. (11:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
The Art Of Being Yourself
Ti si praktički saznala za ovo prije pet minuta, nakon što se dogodilo prije 80ak godina. To je i meni potresno, a koliko je onda tebi.
Nevjerojatne su mi krajnosti za što su ljudi sposobni. S jedne strane netko će riskirati život da nekog spasi, s druge, netko će se iživljavat na nekome. Što je najgore, to nije davna prošlost nego se negdje događa i dalje, sada. Ponekad si poslušam od Balaševića, Krivi smo mi. Mislim da je pogodio bit. Zadnjih par dana mi se mota po glavi Dylanova "The Groom's Still Waiting At The Altar", i dio na početku "seen the massacre of the innocent" me baš asocirao na tvoju priču.
11.05.2024. (09:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Art, da,za ovaj apsolutno mučan detalj ,(doslovce mi je bilo zlo kad sam saznala), sam doznala prije 3 dana..........
Baka je pričala, zapravo više tata, o mrtvima, ali sve je to bilo u dvije tri informacije,i nikada ovaj detalj...grozno je to da je šutnja postala princip normale,progutaj sranje i idi dalje, prvo radi zaštite sebe i drugih tada kada se nije smjelo govoriti, a poslije, jer je to apsolutno monstruaozno i zašto bi drugima gadio život.....
prošlost ne možeš popraviti, pomiriti, barem ne samim osvješćivanjem, kako ja to vidim... mora postojati i neki svjkesni čin preokretanja energije, neka misa,neki obred,neka ceremonija,nešto... ..
Znaš kako kad osjećaš neke stvari, vidiših kakve su, ali ne znaš zašto, vidiš ljude kako su drugačiji od prosjeka ali uzimaš ih jednostavno takvima, a onda ti odjednom, u nekom sasvim neočekivanom, na prvi pogled nepovezanom trenutku, dođe informacija koja objasni SVE, sve postavi na mjesto, svemu da razlog, . E, tako sam ja todoživjela.
'U kući Drageca i Nikole, dva brata, bilo je mučilište...Zatvor kod Bešića...'
doslovce nam baca zlu sjenu na obiteljsko ime.........
možda netko drugi misli da dramatiziram, i da, oni nisu odgovorni da je to tako bilo, ali ipak je zatvor kod njih, a nije drugdje....
Ta sjena i dan danas nije rasplinuta. Još. Ta sjena i dan danas može djelovati, ako je se svjesno ne raščisti, blagoslovi, i otpusti SVE i SVAKOG iz zamršenog čvora tih događaja. Sve strane, sve sudionike, ne samo oštećene, nego i one koji jesu zlo činili.....
Ja sam inače od osoba koje ne mogu ići razgledati logore, oružje i slično.kad sam imala prilike ići u Aušvic, nisam išla. U Muzeju grada Zagreba mi se smučilo na onom djelu gdje su bile sprave za mučenje žena/vještica... morala sam otrčati dalje.... itd...ne mogu ni informativno togledati.
Ova pomisao, mučilište u mojoj rodnoj kući, to osjećam tako oskvrnjujućim, jednostavno, , odvratnim do povraćanja.
Sa starim se ne može višegovoriti o tome, on je zaboravio te djelove...alzheimer djeluje, jedva i ponekad nešto govori, nije više vrijeme prizivati mu te stvari u svijest sadašnjeg trenutka; ta je ionako za njega brutalna sama po sebi.......
Ne znam ovu Dylanovu pjesmu, pa mogla bih je poslušati,hvala!
Hvala ti što si ponio dio mog tereta. :)*
A sad, odlučno ga odbaci, i idi dalje lak i slobodan :)
Hvala!!
11.05.2024. (12:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Art;
'. Što je najgore, to nije davna prošlost nego se negdje događa i dalje, sada.......' Da, to je također ono nevjerojatno, još, uporno, danas dok ovo pišem, ljudi pronalaze razlog da gledaju u rat kao opravdano sredstvo za postiizanje određenih ciljeva.
To je situacija u kojoj je do krajnje točke dovedeno da ideja preuzima vodstvo nad čovječnošću....
11.05.2024. (12:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
The Art Of Being Yourself
I meni je zapelo za oko ovo 'U kući Drageca i Nikole, dva brata, bilo je mučilište..' Kad je to tamo nečija kuća, a ajde, bilo je u nekoj kući. Ali kad shvatiš da je to zapravo tvoja kuća, onda se stvari malo drukčije dožive.
Ja nekako i ne nosim terete za sobom, ali ovakve stvari stvarno zamisle čovjeka.
11.05.2024. (14:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Zapravo, krivo sam ispisala,jer na ploči piše točno;to je bilo jedno dvorište s istom adresom, u njemu dvije kuće, od dva brata i u oba podruma, jelte.
Poslije je to dvorište podijeljenjo po dužini, a tamo na njegovom dalekom drugom kraju starci su si izgradili kuću... to izlazi na suprotnu ulicu... No, kad su se vjenčali, moji starci su skupa sa bakom i djedom tamo živjeli, i ja sam prvih sigurno 3-4 godine života tamo živjela.
Možeš si misliti kako je to kad ti u prostorije ispod tebe (jer to je bio podrum i gore kat iznad par prostorija - nevelika kuća) sustavno dovode ljude i muče ih, ti sa djetetom živiš iznad, moraš biti lud od brige.... od odvratnosti i straha za sebe... i onda ti mrtvi po dvorištu.....koje su dovozili i odvozili.....kao da je to normalno..ko da su nekakve stvari, a ne pokojnici.................. ...
Mora se nekako to sve razriješiti, samo još ne znam kako.Ali znat ću,pa ću učiniti. kako mi je došla ova informacija što je zapravo bilo, znam da isto tako dolazi i informacija što s tim u vezi poduzeti, da se to mjesto, i taj događaj , i ti ljudi, sve u kompletu, iscijeli jednom zauvijek.
Pozdrav, @Art! :)
11.05.2024. (16:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Za sve ovo, saznala sam na fakultetu. Nikad mira. Nikad nedužnih. Nitko čist. S nijedne strane.
Pročitam sve ove komentare na ovom postu navečer je r me veoma zanima što ste pisali.
Hvala Lili na brizi! :*
12.05.2024. (16:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Sad sam sve pročitala.
Istina je, tužna i tragična, sve što navodite.
Također, za masovnu grobnicu kod Učiteljske akademije.
Sve smo učili na studiju odmah na prvoj godini.
Gračani su bili seminar od 2 sata, a sanatorij također.
Profesor je veoma detaljno analizirao što se događalo diljem ZG.
A zamislite na razini cijele Hrvatske.
I kosti mog pradjeda su negdje na nekoj od tih lokacija.
Ustaše ista bolest.
Sve je to jedno zlo.
12.05.2024. (23:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Galaktična,bokić, hvala ti na javljanju!
Da,eto...netko treba te neke rane zacijeliti...problem je,kad ni ne znaš koliko su duboke, kad se toliko skrivalo da je zamalo prešlo u dubine zaborava, gdje je još teže dosegljivo, još teže iscjeljivo....
:***
14.05.2024. (10:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...