Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

ponedjeljak, 28.09.2015.

Novi svjetski poredak

Ne plaši me novi svjetski poredak, ni teorije zavjere i gušteri iz svemira, jebe mi se što smišljaju Bildenberzi, vitezovi templari ni illuminati, ne bojim se cjepiva ni chemtrailsa. Kakvi kurčevi islamisti i teroristi, Obama, Putin ni Angela, koje ebole i nepoznate bakterije, kriva ph vrijednost u ustima, prosti radikali, zle masti, i podli ugljikohidrati. Plaše me mačke. Obične, neobične, domaće, s dvorišta i smetlišta, i one rasne, aristokratske, počešljane, raščupane i šugave. Dok se mi zamaramo pizdarijama, one leže na kaučima, stolovima, na vrh stuba, po balkonima, na komodama, na prozorskim daskama. Prave se tobože da čiste dlaku, ližu se ko fol naivno, ono, boli ih kuki... Tobože su razigrane i igraju se, kao. Ali stalno su tu... promatraju... kibiciraju... analiziraju... pamte... ne troše energiju bez potrebe... zavlače se pod kožu... manipuliraju... I ako nekoj znatiželja i uzme jedan od devet života, i opet će nas sjebati, zauzeti naše mjesto i potom vladati svijetom. A možda nekoga od nas već dresiranih zadrže za batlere ako budemo imali sreće. Mijau!

- 23:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

Razmišljanja nadrkane domaćice u ranu jesen

Ima tome već duže vremena otkako sam došla do najvećeg paradoksa zaposlenih domaćica. A sudeći po zaključku koji slijedi nezaposlenim domaćicama i penzionerima mora biti još triput gore. Inače nisam jutarnji tip i puno bolje funkcioniram navečer, štoviše tek tamo malo prije ponoći dolazim na 99,9 posto iskoristivosti potencijala. Zadnjih mjesec dana vozim sina ujutro na tramvaj kako bi izbjegao još jedno presjedanje na autobus i tako preko tjedna ustajemo oko pola šest. Cijelo vrijeme se pokušavam uvjeriti kako tako imam više od dana. Imam qrac. Jebeš sav taj dan kad navečer moram u krevet ko kokoš. Sada dolazimo do paradoksa koji me zapravo muči. Što ranije dodjem sa posla, to kasnije navečer mogu sjesti i posvetiti se čitanju knjige, gledanju neke serije ili pisanju bloga (ovo zadnje stvarno ne kužim kad sam stizala pisati skoro svaki dan par godina unatrag). Kad se god rano uputim kući, sjetim se da bi mogla na primjer skočiti do butige da ne moram sutra. Pa da sutra imam više vremena (buahahahaha). Onda sve te vreće odvučem gore. Posložim u frižider i po ormarićima. Stavim pprati robu koju ne mogu kad dodjem kasno a muž ne stigne ujutro prije nego ode na posao. Dio onog opranog ujutro stavim sušiti van, drugi dio u sušilicu. Pa razgrni robu, pa je spremi u kuću, pa pokupi iz sušilice, pa složi, pa ono iz veš mašine prebaci u sušilicu. Kad sam već na balkonu, mogla bi zaliti cvijeće i proluftati mačka. Bacim nešto u kljun i sjetim se kupaćeg od jučer sa bazena a koji treba oprati i staviti sušiti van. Potom mi padne na pamet da bi bilo zgodno skuhati za drugi dan da ne gubim sutra vrijeme (koje ću kao iskoristiti za nešto pametnije nego danas). Dok kuham nazove muževa tetka i izgubim pola sata na telefonu. Aj dobro, barem nas zove na ručak u slijedeću subotu pa ne moram taj dan kuhat. Ali moram već sad razmisliti što joj kupiti kad dodjemo, ne ide se u posjetu praznih ruku. A da ispečem tortu? Ručak za sutra se u medjuvremenu skuhao, ali opazim dlake na tepihu pa to posisam na brzinu, razmišljajući kao i uvijek u takvim prilikama o receptu za katzenpfeffer. Dok razmišljam posere se mačak, pa sina uputim da malo pospremi za njim, dok razmišljam ima li možda smisla zamijesiti tijesto i ispeći nešto na brzinu da ne propadne onaj sir kojem istječe datum. Na kraju pogledam na sat, skontam da sam preskočila ne seriju u sedam, nego i onu u devet a roba u sušilici već se zgužvala jer je nisam na vrijeme izvadila. Tražim peglu. Kako mi je ionako propala večer napravim još i sendviče za sutra za marendu i nakon toga počesljam mačka koji pobjegne na krov. U medjuvremenu se muž vrati sa posla i jebe mi mater da koji kurac mačak radi na krovu i da koji klinac stalno luftam. Svi skupa lovimo ga do pola dva ujutro jebući usput jedni drugima kojekakve stvari i osobe. U pola tri ujutro gledajući u strop zaključim kako sutra dolazim u sedam, možda bolje u osam, zapravo, najbolje da prespavam na poslu. Vikendom nije puno bolje, samo na drugi način. Muž radi u uslužnoj djelatnosti pa se preko tjedna malo vidimo i onda treba iskoristiti slobodni petak navečer i cijelu subotu, dok je nedjelja dan kada imam vremena ko u priči. Nedjelje obično počinju mijaukanjem pred vratima naše spavaće sobe. Čim dlakavi skonta da smo budni počinje ranojutarnji koncert. Slijedi demonstrativno stupanje po stubama koje zvuči otprilike kao kada hoda zločesta lutka Chucky sa namjerama nekome otkinuti glavu, a onda "BUM!". Ili više uzastopnih BUM-ova. Iz nekog samo njemu znanog razloga dlakavo čudovište ne može nacrtano vidjeti bambus kojeg jadnog selim po cijeloj kući pokušavajući ga spasiti. Bezuspješno. Uvijek ga ponovno pronadjem na podu bez vode. Kad smo se već probudili, bolje rečeno probudila nas je njegova dlakavost, odlučimo imati što više od prijepodneva, prije no što bolja trećina mora na posao. Bacamo na brzaka jedan pojačani doručak i već smo spremni za "wanderung" po Königstuhlu iznad Heidelberga. Divimo se pogledu šumskome putu, originalnim klupama i prvim požutjelim listovima (taman dosta romantike i divljenja za cijeli dan). And as I'm looking at the colour of the leaves, in your hand As we're listening to Chet Baker on the beach, in the sand When the leaves come falling down, Woe in September, when the leaves come falling down Oh when the leaves come falling down Yeah in September when the leaves come falling down (Van Morison : When The Leaves Come Falling Down) Iza ručka ponovno imam priliku razmišljati o paradoksu "kako od toliko slobodnog vremena na kraju ne stignuti odmoriti se". Bacanje u kadu, pedikura, manikura, borba sa svim mogućim prostim radikalima pilingom lica, stopala i ruku. Objava rata suhoj koži listova i tvrdoj koži na petama. Feniranje, peglanje kose, lakiranje noktiju (dobro da su izmislili sprej za brzo sušenje laka). Dok se niti ne okrenem već je osam sati a još se nisam ulovila ni knjige koju sam naumila konačno pročitati (vuče mi se još od zadnjeg tjedna godišnjeg). Sutra dolazim doma u osam i petnaest. Možda bolje u devet? A da ostanem na poslu? Summer has come and passed The innocent can never last Wake me up when September ends (Green Day : Wake me up wenn September ends)

- 21:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2015.

Muke po Telekomu

- 20:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2015.

Prilozi za upis u Priručnicu o b(l)ogojavljanju (vol.3) : Mišljenja poznatih o blogu

- 23:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.09.2015.

Ča ćemo jutra kuhat?

Kad sam bila mala, sićam se kako bi baba saku večer pitala "Ča ćemo jutra kuhat ?". Tata bi bubnul standardno : Bilo ča. Mama bi isto rekla : Bilo ča. Bratić bi potvdil : Bilo ča. Tad još nismo imeli mašku ali da smo, mislin da bi mjauknula samo: Minjau minju. (na mačjen : Bilo ča!) Baba bi dala predlog : Skuhat cu onda kompirov gulaš! Na to bi ja zinula : Super! jer sam odvavik volela „kompir“ više od sega. Sestra je bila mala i ni komentirala. Va to vrime jedina va kući ni prigovarala. Javil bi se stari : U kurac, od toga je gori samo jašmik i fažol. Stara bi zagrintala : Radi tebe nikad ne kuhamo jašmik i fažol jer ti to ne jiš! Bratić bi promrmljal : Vavik ista pizdarija od toga ča ćemo jutra kuhat! Onda bi nan baba rekla da jebal nam pas mater i vrag nan sriću zel i skuhala bi ništo deseto bez da nas pita. Do jutra večer. *** Onda sam jednog dana počela živjeti sa tadašnjim dečom, a sadašnjim mužem, sa njegovim starcima. Najgora dva mjeseca moga života. Svekrva bi pitala : Šta ćemo sutra kuhat? I tako je počeo rat u njenoj kuhinji… *** Danas nikada ne pitam ni ča ni šta ćemo jutra/sutra kuhat, stavljam ih pred gotov čin. Na taj način poštedim se razmišljanja pokriva li "rechstschutzversicherung" troškove eventualnog razvoda, može li se preko novina stvarno odreći djeteta i kako se ono kuha katzenpfeffer. Domaćicama koje danas muku muče s pitanjem iz naslova slijedi jedan od prijedloga iz kuhinje nadrkane domaćice od prošlog vikenda, kada nam je u posjeti bio mužev frend, kuhar po zanimanju, koji se ulovio kuhače, dok sam ja samo asistirala i fotografirala. Ne volim pisati recepte jer sve kuham od djuture i na osnovu iskustva ali pokušat ću. Unaprijed se ogradjujem od nuspojava i nezeljenih učinaka pokušaja kuhanja po mojim receptima. Na početku u jednoj većoj posudi (najbolje mikserom) umiješati jedan paket svježeg sira, dva vrhnja, malo soli i dva režnja česnjaka (procijedjena kroz presu). Ova smjesa treba nam dva puta, jednom kao preljev za enchilade, drugi put kao umak na fajitas. 1. Pileća enchilada Potrebno vam je : - par komada gotovih tortilja (ovisno o broju ukućana/gostiju) - pileća prsa - ribani sir - vrhnje za kuhanje - začini po želji. Priprema: Pirjati piletinu narezanu na trake popržiti na malo ulja desetak minuta. Dodati vrhnje za kuhanje i narezani sir, posoliti. Tortilje podgrijati u mikrovalnoj ili jednu po jednu u tavi, pa tople puniti filom, zarolati, posložiti u posudu za pečenje (mi tu posudu zovemo "kaštrola", a kako se reče knjizevno nemam pojma), po zarolanim tortiljama rasporediti dio smjese od svježeg sira koju smo na pripremili na početku. Sve posuti sa puno puno ribanog sira. Zapeći u pećnici na 180 stupnjeva kod ne porumeni. 2. Fajitas Potrebno vam je : - par komada gotovih tortilja (šta ostane kad zamotate enchilade) - biftek - tri paprike (različite boje radi izgleda) - luk - gotova smjesa začina za fajitas/enchiladas (ovisno o ukusu, ja ne volim jako ljute ili paprene nego blage) - pola glavice zelene salate (razrezati na rezance) - 1 limenka crvenog graha - 1 limenka kukuruza. U tavi popržiti luk i na tanke šnite narezan biftek, nakon par minuta dodati narezanu papriku i sve skupa pirjati. Dodati smjesu začina. Gotovu smjesu poslužiti, pustiti svakome neka sam složi svoje fajitas po želji (salata, kukuruz, crveni grah i pripremljena smjesa bifteka i paprika, sve preliti umakom od svježeg sira i vrhnja i/ili umakom/salsom od pomidora sa chilijem ili bez (gotovi umaci kupljeni na odjelu meksičke kuhinje).

- 22:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2015.

Izgubljeni

Prije godinu i nešto dana, oko deset navečer... Likovi : K - Kojotica, DH - debeli hobit (muž), P - Peppers (sin). Epizoda : A House is not a Home without a Cat K: (dolazi u dnevni nakon tuširanja) : Gdje je mačak? DH : Nemam pojma, pa bio je kod tebe... K : Perverznjak me gledao dok se tuširam, ali je nestao nakon toga. Ajme, otvorila sam prozor u spavaćoj, nije se valjda tamo sakrio, pa zbrisao van?! DH : Pizda ti materina, koji klinac stalno luftaš!! Sad je jadna životinjica radi tebe pobjegla! K (traži mačka po kuhinji i mrmlja) : Vidiš da ti mozak ne radi kad si mačka izgubio u pet minuta koliko mene nije bilo! DH (dere se) : Sine, jel´ mačak kod tebe? P : Koji kurac bi radio kod mene? DH: Provjeri jel ´ negdje u sobi! Donesi lampu da posvijetlimo krov! Ova tvoja mama je ovo sigurno namjerno napravila, znaš da ne voli mačka, sad je sretna da ga se riješila... K (kontrolira ormare): Ma ote vrit i vi i mačak! (DH odlazi niz stube šuškajuci mačjim grickalicama i nestaje u nepoznatom pravcu, pretpostavljam da ga traži po podrumu jer nije siguran da li je otvarao vrata od stana u medjuvremenu) K (kontrolira za svaki slučaj pećnicu i mašinu za sudje) : Di je to govno dlakavo?! Peppers : Evo stoke jedne prefrigane, sakrio se u ormaru iza kutije od cipela! K (mačku) : Jebo ti pas mater! P (gleda oko sebe) : Sranje, našli smo mačka, a sad se tata izgubio... (vani u daljini se čuje šuškanje grickalicama i dozivanje mic-mic-mic....) Mačak : minju, minju, minjau, mrnjauuuuu…* *jedan, dva, tri, četiri, izgubljeni, ima ih još…

- 22:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.09.2015.

Priručnik za preživljavanje apokalipse (vol. 1)

- 23:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2015.

Dlaka

Ima tako nekih uzrečica kojima se svi koriste i uzimaju ih zdravo za gotovo. Na primjer ona o slici koja govori više od riječi. Upravo sam tu izreku uspjela spojiti sa još nekim drevnim mudrostima, a sve zahvaljujuci dlakavom čudovištu. Čudo jedno sto ti dlakavi smradovi učine od čovjeka. A nekad i od žene. Da parafraziramo onu sa jamom koju neki kopaju pod drugima: Tko drugome čips ukrade, sam u njega pada. Ulovili ga s prstima u pekmezu. A neke druge sa šapama u tjestenini. Tko rano rani dvije sreće grabi. I cijeli je dan umoran. Tko se nije skrio magarac je bio. Sve pet ali sakrij i rep! Gdje god nadješ zgodno mjesto ti drvo posadi. Pa legni uz njega. Znatiželja je ubila mačku. A poneku i sušilica. Pred sam kraj još samo nešto za one koji će u ovom postu tražiti dlaku u jaju... See these eyes so green I can stare for a thousand years Just be still with me You wouldn't believe what I've been thru (David Bowie : Cat people(Putting on fire))

- 20:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2015.

Prilozi za upis u Priručnicu o b(l)ogojavljanju (vol.2) : Facebook - Smrtni neprijatelj bloga

FACEBOOK, širim masama poznat i kao FEJSBUK (po Vuku) ili od milja FEJS - paralelni svijet, koji uporno prijeti uništiti blog. Sastoji se mahom od kisića, smajlića i zagrljajčića koje ti šalju "prijatelji" uz to što te stalno netko zove da sadiš tikve na virtualnoj farmi ili pak da mu budeš ribica u akvariju. Ponekad i ne znajući mjesecima izigravaš bijelo roblje u nečijem haremu (prodao te frend za 1500 poker chipova). Na to mjesto čovjek/žena ode tražiti prve ljubavi iz osnovne škole , a kad ih nadje shvati koliko su omatorili, pobezveznili se i za par dana nemaš više o čemu pričati s njima. Oni ti svejedno uporno šalju kisiće, buketiće i slatke male mucice blentavog pogleda sa masu srčeka oko glave, dok jednog dana ne popizdiš i izbrišeš ih sa spiska. On se dela po nekom programe Stopetputi na leto dva put va šetimane I dok sam noći nadvijen zgora svoje gitare Na njegovem vrati se kambjuju kravate I ne znaš kega volet od nas dva Al život je jedan i brzo pasa I on je voda i led a ja oganj i dim On je postal direktor A ja nisam Morrison Jim Osim spomenutog, navedena mreža služi i za lijepljenje fotografija umjesto u albume, kakve u današnje vrijeme još povremeno još znamo izvući iz naftalina i njima gnjaviti goste u toplini doma svoga. Na svojem si profilu tako lijepo napraviš virtualne albume u koje posložiš slike sa putovanja i tuluma. Namjera ovog prikazivanja u javnosti je, naravno, da se prijatelji grizu od zavisti kako se dobro zabavljaš dok oni trunu za ekranom. No, oni vam to nikad ne žele pokazati ili priznati, već će vaše slike licemjerno i sladunjavo komentirati : "Joj, draga, kak dobro izgledaš, kisi-kisi...", a udavile bi te u čašici rakije da mogu. :P I ti njih, ofkors. Dok ima prijatelja, ne trebaju ti neprijatelji - kaže stara narodna mudrost. Posebna vrsta fejsbuk frikova skuplja prijatelje svih boja, oblika i dimenzija, naravno zbog prestiža. Slično skupljanju sličica Životinjsko carstvo (ajde, fale mi u zbirci još čudnovati kljunaš, borneanski orangutan i divovska lignja, izaberi koji ćeš od njih bit i potvrdi me za frenda). Za nagradu ne dobiješ brdo čokolade ali barem si siguran da će ti rodjendan čestitati mali milijon ljudi od kojih se većine niti ne sjećaš zašto i kojim povodom si ih uopće potvrdio i što zapravo žele od tebe. Najteža i najneoprostivija kletva koju možete uputiti frendu navučenom na fejs svakako je :"Izbrisati ću te iz prijatelja! koja po težini otprilike odgovara blogerskoj : "Neću više kod tebe komentirati i pozvati ću ostale u mom klanu da učine isto!" P.S. Dodatne napomene, pouke o pravnom lijeku i nuspojave : Jebeš fejs, odi na pivo!

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.09.2015.

Ča samo

Prvi puta u tri godine uspjeli smo baciti jedan dugački, trotjedni godišnji. Ljeto 2012 prekinuo nam je odlazak u Heidelberg i čekanje na radnu dozvolu, koja Rvatima sada više ne treba da bi sretni i veseli živjeli, radili i kmečili u Njemačkoj. Ljeta 2013 pridružili su mi se dečki, oni dlakavi i oni s manje dlaka i godišnji je protekao u selidbi, upisu sina u novi razred u novoj državi, početku školske godine, sastavljanju komoda, ormara, stolova, trčanju po salonima namještaja i čekanju na stolice koje su stigle devet tjedana prekasno. Toliko o germanskoj pedanteriji. Ni Njemačka nije što je nekad bila i što zemljaci u domov`ni još uvijek misle da je. Kako smo se u medjuvremenu snašli i udomaćili, lani smo se veselili dugom odmoru no zakompliciralo se najprije muževim obavezama na poslu a potom i sinovom školskom praksom koja je počinjala točno 1. rujna i nije se mogla preseliti na neki drugi termin. I onda je još tih jadnih desetak dana i vrijeme bilo zakurac. Ove nam je godine konačno uspjelo močiti se i sunčati tri puna tjedna. Vratili smo se dobro zagoreni i susjedi nas ne bi ni prepoznali da nemamo mačka. Po njemu smo u širem susjedstvu poznati kao "oni sa velikom mačkom" ili "oni čija ogromna mačka se par puta šetala po krovu" (a cijela se ulica zabavljala dok smo neuspješno pokušavali vratiti ga nazad u stan). Drugog tjedna ljetovanja došlo je, hvala qrcu, do kraćeg pogoršanja vremena par sekundi prije no što bi se počeli topiti na temperaturi od skoro četrdeset stupnjeva. Kao pravi turisti potrudili smo se taj prekid iskoristiti za dva manja izleta (o onome u Vrbnik u drugom nastavku) na mjesta koja su nam cijeloga života toliko blizu da nam nikada nije palo na pamet tamo i otići. Nesto kao Karlovac u kojemu, barem sudeći po pjesmi, nitko nikada nije stao onako bez dobranog razloga. Uputili smo se putem Lokvi i Lokvarskog jezera u kojima sam stala jednom u trećem ili četvrtom razredu kada smo upoznavali bližu domovinu da bi je više voljeli (osim što smo bili tamo da Lokve ne bi ostale Karlovac). U restoranu na samom jezeru zaustavili smo se kako bi šokirali vegane i vegetarijance na blogu naručivši žablje krakove. Krenula je rasprava o tome tko je kada, ikada i zašto tu već bio, te tako došli do vec spomenutog izleta iz osnovne u kojem smo upoznavali primorsko-goranski kraj. Tada sam se sjetila i obližnje Matić poljane i smrznutih partizana. Nikako se nismo uspjeli dogovoriti koliko ih je bilo, meni je u glavi bilo desetak, svekrvi dvjestotinjak (neću sada o tome kako smo došli do ovog family bundy funday monday izleta sa svekrvom u glavnoj sporednoj ulozi. Just shoot me!). Na kraju je sveki odlučila napraviti se pametna pa pitati konobaricu: "Dajte nan recite malo, koliko se je ono partizanih smrznulo na Matić poljani? Jel ih bilo dvisto?" "26. Bilo ih je 26." dobili smo odgovor na koji je sveki bubnula legendarno : "Ča samo?" i skoro nas sve ubila zabljim batkom zaglavljenim u grlu od posljedica histeričnog smijeha. Moram li uopće napominjati koje je boje svekrvina kosa i da sam baš tog dana zaboravila na izlet uzeti škarnicl koji obično imam pri ruci za ovakve prigode? Krenuli smo dalje do spilje Vrelo, još jednog od mjesta uz koja smo često prolazili a nikada tamo stali. Nisam imala jebenog pojma da mala Postojnska jama postoji tek kakvih pedesetak kilometara od mojeg malog mista. Otkrivena tek nakon drugog svjetskog rata i očito ni partizani nisu znali za nju. Da jesu, možda se ne bi smrzli i tako svekrvinog bisera nikada ne bi bilo. Jebate, kako mali detalji mogu promijeniti povijest. I matematiku. Cijelo nas je vrijeme na izletu pratila šogorica, Njemica, kojoj smo na povratku doma poučeni saznanjima iz filma o muškarcima bez brkova objasnili kako su Hrvati zapravo najprije bili Indijanci, a Vinetu je naše gore list. No dobro, jel baš naš nisam sigurna ali barem mu je šator sada tamo gdje su nekada prije Švabe trčali za partizanima, a sada kauboji love Indijance koji govore njemački. Sve ti je to po našim brdima snimano, ćerce moja.

- 22:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2015.

Katzenpfeffer

Nekada sam duge jesensko-zimske noći kratila izmedju ostaloga i slaganjem puzzli. Posebno su mi dobro došle onih par mjeseci koliko sam pripremala teren da mi se dečki pridruže u Dojčlandu. Složila sam tako par komada, jedne posebno lijepe i teške sa slikom vuka (kojota nije bilo). Taman sam došla do pola, kada me moja bolja trećina obavijestila, reda radi, tek toliko da znam, kako su se, eto, odlučili nabaviti mačka, a kako znaju da sam protiv bilo kakvih dlakavaca u stanu već su ga bez pitanja i kupili i slijedeći put dolazi s njima u posjetu. Mojoj sreći nije bilo kraja, što najbolje mogu potvrditi prijatelji kojima sam se na vrh glave popela receptima za katzenpfeffer. Toliko sam bila oduševljena da sam dlakavog u mislima skuhala barem jedno pet šest puta dok je mužev ponos u snovima u više navrata završio na maloj priručnoj giljotini. Kasnije sam zaboravila na tu kulinarsku epizodu sa mačetinom dok ga jednom nisam pronašla kako se sam nudi. No to je vec druga priča (a ima ih, ne znam gdje da počnem, jebeno je kad tri godine ne pišeš), ona o ljubavi, mržnji, skupljanju dlaka i krhotina. Naravno, prvo čega se dlakavo čudovište ulovilo u mojem tadašnjem malom stančiću bile su upravo one već spomenute vučje puzzle, skrivene ispod kauča. Sve je skupa završilo u kanti za smeće, a meni je trebalo više od godinu dana da si nadjem novu zanimaciju koja (možda) može preživjeti napade njegove preuzvišene dlakavosti, te da se naviknem na cinjenicu da nikada vise neću moći baviti se dotičnim hobijem. Osim ako ikada dobijem na lotu, kupim si vilu i jahtu i uredim posebnu radionicu u koju macji davez nece imati pristupa. A ne igram loto. Tako sam guglajući po blogovima, jubitoima i forumima otkrila šareni svijet salveta i malo pomalo obukla u njih sve što mi se našlo pod rukom. Dlakavog moj novi hobi zanima tek sa stanovišta pripreme mačje studije o čudnovatom ponašanju batlerica u slobodno vrijeme. Mačke, srećom po mene i po salvete, mrze kad im se nešto zalijepi za šape, pa tako nema boljeg penicilina za inspektora Minjau od ljepljive kutije ili kista. Malo me sve skupa podsjetilo na jedan stari crtić sa gustafom u kojemu mu kapne malo tinte na stol pa ga prefarba crnom bojom. Pritom usere zid pa mora opiturati i njega, pa kapne na pod...i da skratim..na kraju je cijeli stan prefarban u crno. Kod mene je zericu drukčije, nemam mjere sa šarenilom i mrzim sivilo pa da ima i stopedeset nijansi. Počelo je nedužno sa kutijama i tanjurima... pridružile su im se čaše i kutije za oćala... bozićno izdanje s Rudolfom... kutije za papirnate maramice... mini komodice... nakit... i na kraju stolice i stolići, uz budno oko njegove preuzvišene dlakavosti. Novu sezonu otvorila sam prije par dana sa dva "šparinca" za crne dane. Jedan za roditeljce i drugi za sina. Čisto za probu koliko će nam dugo potrajati ovoga puta prije nego sadržaj zatreba za neki od onih stopedeset sivih dana. P.S. može li mi netko odgovoriti u kojem se kurčevom gradu po mišljenju pitalice bloghaera (živirajuce jebanje u mozak pri svakom spremanju posta) nalazi Eiffelov toranj, jer to nije ni Pariz ni Paris ni u Parizu ni u Parisu ni malim ni velikim slovima?!?!?! P.P.S. nekima su nestali postovi a meni sam nestala ja sama iliti link do bloga koji ne funkcionira. Ja ne postojim jer mene nema, ja sam greška 404. Dobri stari bloghaer i njegovi vrhunska potpora za korisnike.

- 22:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.09.2015.

Moja nova ljubav

Koliko puta kažemo samima sebi : nikad više? Točno onoliko puta koliko upravo baš to učinimo ponovno. Uvijek sam se rugala blogerima kako su vječito zbog nečega zgroženi. Nekada je naime upravo taj pridjev korišten u svakoj drugoj (ako ne i češće) objavi na naslovnici. Blogerica 1 zgrožena je postupkom službenika na šalteru. Bloger 2 zgrožen je ponašanjem susjeda. Nekoliko blogera zgroženo je komentarima blogera broj 3. Na primjer. I tako u nedogled. A sad sam zgrožena sama nad sobom iz nekoliko razloga. Prvo, popišala sam se samoj sebi na tipkovnicu time što sam propisala nakon skoro tri godine apstinencije uz tek poneki komentar na tudjim blogovima. Ali teško je istjerati blogera iz sebe, nema tog sredstva koje bi umirilo prste kada ih zasvrbi. Drugo, stotinu sam puta rekla samoj sebi da nema šanse da mi ikada neki novi muškarac udje u život ili nedaj blože u stan sa četkicom za zube i tamo ostane, pod uvjetom da recimo muž odseli nekom mladjem modelu ili se ikada rastanemo zbog bilo kakvog drugog razloga. Treće, ako bi se neki novi muškarac na bilo koji način i pojavio u obzir ne dolaze ćelavi, dlakavi niti oni sa zelenim ili plavim očima. Što naravno, drastično smanjuje izbor i mogućnost da mi neka takva smetnja nepotrebno zakomplicira život koji ionako nije baš jednostavan (a uz to je dlakav). Četvrto, kada bi se novi muškarac nekako i pojavio (pod uvjetom da nije ćelav, dlakav, ne namjerava se useliti u stan sa zubnom četkicom) nema šanse da bi mu dopustila da mi se uvuče pod kožu ili da se ne daj blože zaljubim u njega. Peto, kada bi se nekim slučajem i zaljubila u muškarca bez četkice za zube i namjere da se za stalno doseli u moj stan (pod uvjetom da nije ćelav ili dlakav) nema šanse da bi mu bila cijeli dan na raspolaganju kao robinja Isaura dok on smradi po stanu i ni ne trudi se potraziti posao. I onda sam bila slaba i popustila. Prišunjao se tako pokvareno i prefrigano u moj život iako sam se opirala svim silama. Ušao je na prevaru u moj stan a da mu ni muž ni sin nisu zasmetali. Bez četkice za zube (barem u nečemu da sam dosljedna). Dlakav da dlakaviji ne može biti (ajde, dobro, barem nije ćelav). Zelenih očiju. Pun zahtjeva. Leži i smradi po cijeli dan, dok trčim za njim s metlom i usisavačem. I svejedno ga mazohistički obožavam, iako nema šanse da mu to ikada priznam jer bi to poljuljalo image snježne kraljice koji pokušavam izgraditi godinama. Jebiga. Ovdje moja nova ljubav sa svojim "gnjilim" pogledom koji mi govori : ti si u mojoj moći, ti si u mojoj moći, ti si u mojoj moći... P.S. i naravno, pod šest, sve mi se ovo dogadja samo zato jer sam se cijeli život rugala ljudima koji pričaju o svojim mačkama, psima, dijele njihove slike po blogovima i fejsbucima. Jezik pregrizla.

- 15:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 04.09.2015.

Prilozi za upis u Priručnicu o b(l)ogojavljanju (vol.1) : Blog selebritis

U namjeri da se ne obustavi rad na Priručnici o blogojavljanju (ideja cijenjene kolegice Zlatne djeve) zbog nekog Janka koji se pravi mutav (ih nihc visen, ih auslender), početi ću ovaj skromni prilog samozvanog vanjskog suradnika jednom definicijom objavljenom na wikipediji. A celebrity (sometimes referred to as a celeb in popular culture) is easily recognized in a society or culture. Generally speaking, a celebrity is someone who gets media attention and shows an extroverted personality. There is a wide range of ways by which people may become celebrities: from their profession, appearances in the mass media, or even by complete accident or infamy. Instant celebrity is the term that is used when someone becomes a celebrity in a very short period of time. In some places, someone that somehow achieves a small amount of transient fame, through hype or mass media, is stereotyped as a B-grade celebrity. Often the stereotype extends to someone that falls short of mainstream or persistent fame but seeks to extend or exploit it. In the 21st century, the insatiable public fascination for celebrities and demand for celebrity gossip has seen the rise of the gossip columnist, tabloid, paparazzi and celebrity blogging. Ovdje prijedlog za upis u Priručnicu: Blog selebritis - (naziv dobiven kombinacijom riječi blog i nazivom od milja za celebrity) nekad više, a nekad manje izražen poremećaj u ponašanju pojedinca, ograničen na dio populacije koja sebe naziva blogerima (gledaj pod blog, blogging). Šačica egzibicionista koji javno objavljuju neke vrste osobni dnevnik, razmišljanja, vlastite pjesme i/ili takozvane literarne uradke u nadi da će netko opaziti njihov ogroman potencijal, talent i genijalnost. Po vlastitom mišljenju nakon Velikog Otkrića postati će zvijezde čije je mišljenje uvaženo i cijenjeno, te će kao takvi ostaviti dubok trag i promijeniti svijet. Poremećaj je najlakše prepoznati uočite li tipičnu rečenicu izgovorenu iz usta (zapravo ispod prstiju svakog blogera) : "Nimalo mi nije stalo do raznih lista na kojima ću osvanuti, pišem iz hobija i na svoje vlastito zadovoljstvo. Ali...(slijedi duga priča o shvaćanju, neshvaćanju, vlastitoj genijalnosti i tudjoj zlobi i pokvarenosti...bla, bla, truć, truć...)"* Objašnjenje prijedloga za upis u wikipediju: * Zvijezde (celebrity, celeb, seleb) ne mogu normalno živjeti od paparrazza, koji po cijele dane trče za njima, ma gdje se god pojavili. Gledano u tom konteksu, postoji li na području bivše države uopće prava zvijezda? Slobodno se usudim tvrditi da ne. I ljudi zaposleni u takozvanom show biznisu podosta lako mogu otići na kavu u centar Ljubljane ili Zagreba, bez pretjerane brige da će ludi obožavatelji trčati za njima, pokušavati im se približiti pod svaku cijenu sa tekicom punom autograma, istih takvih velikih zvijezda i zvjezdica. Eventualno mogu u slučaju medijske eksponiranosti (koju obično sami izazivaju javljajući ženskim časopisima telefonski ili mailom gdje će se pojaviti slijedećeg puta - tipično za par domaćih posvuduša) očekivati dvoje novinara Starsa i po jednog fotografa Glorije te Story-ja. Zvijezde zaradjuju brdo para. No, po tom principu dalo bi se naći par zvijezdi s područja sporta i glazbe. Filmskih zvijezda nemamo, što ne čudi, budući je jedini hrvatski film vrijedan spomena "Tko pjeva, zlo ne misli", svaki drugi zaboravljen je već prije no što je osvojio Zlatnu arenu u Puli ili nagradu u Motovunu. Zvijezde tih filmova prisiljene su nastupati u nizu blentavih serija i sapunica zbog čistog preživljavanja. Kao što mi odlazimo na posao (dok ga još imamo), tako oni odlaze na set ne bi li platiti struju, vodu i internetski priključak. Neki od njih postigli su, doduše, velik svjetski ugled, glumeći svemirce i ruske kriminalce u američkim filmovima i serijama, mahom B produkcije. Zvijezde žive na nobl lokacijama. Možda bi se u tom segmentu takodjer našlo par zvjezdica, koje su na tristosedamdeset obroka kredita kupile kakav precijenjeni stan u takozvanim urbanim vilama (zapravo lošim novogradnjama, u kojima će im najkasnije za pet godina žbuka početi padati na glavu, ako već sada nemaju gljivice u stanu zbog loše izolacije), ukoliko su banke došle do zaključka da su kreditno sposobni (većinom nisu, a osnovne životne potrebe, čitaj hranu i piće, konzumiraju kao termiti na raznih "eventima", na kojima se pojavljuju kao mahniti, budući im frižider doma služi kao ormar za krpice koje nekako uspijevaju ižicati od sponzora). Vratimo se sada takozvanoj "blogerskoj sceni". Pokažite mi blogera na području naše ili susjednih država, koji godišnje zaradi barem peterocifrenu brojku u eurima pišući blog? Brutto ili netto, svejedno. Pazite, samo pisanjem bloga. Ovdje ne računam one koji su počeli pisati kada su već bili "poznati" (starlete, posvuduše, loši pjevači, nazovi glumci i scenaristi domaćih sapunica). Koliko je anonimnih blogera uspjelo nekome upasti u oko, pa je neka renomirana firma odlučila postaviti na njihov blog reklame, dok bloger mlati pare na istima? Koliko je anonimnih blogera napisalo knjige, od prodaje kojih su uspjeli kupiti barem manji automobil za vožnju po gradu? Koliko je anonimaca dobilo kolumnu u nekom časopisu na osnovu činjenice da njihov blog dnevno posjeti 500-tinjak čitalaca, na primjer? Čak kada mu to i uspije (ako se da bez veza i poznanstava - buahahaha) zaradjenim novcem mogu si mjesečno priuštiti možda jednu večeru u dvoje u malo boljem restoranu. Sve dok se na gornja pitanje može odgovoriti samo nekakvim mikrobrojčicama, nema nikakvog smisla umišljati da blogovi utječu na bilo koga, osim na blogere same. A ti predstavljaju, skupa sa čitateljima blogova oko 2% populacije (podatak nekih istraživanja bloga u Sloveniji - 2% ljudi uopće zna što je blog, piše ga ili čita). U smislu gore napisanog potpuno je iluzorno govoriti o utjecaju bloga na društveni život, a zvijezde ne postoje, pa kome to bilo pravo ili ne (pa da se nalazite na 500 kul i almost kul niste nikakva zvijezda, osim u skupini vama sličnih čudaka). (objavljeno u Blogošinjcu davne 2010 by Coyote) Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne. Kod nuspojava i nezeljenih učinaka konzumiranja domaćih specijaliteta nadrkane domaćice obratiti se svom liječniku, apotekaru, putem mail-a na nuspojaveinezeljeniucincibloga@odjeb.net ili povratakzmajauzmajevognijezdo@pripizdina.com P.S. Voli vas vas zver

- 17:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.