Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
četvrtak, 10.09.2015.
Katzenpfeffer
|
Nekada sam duge jesensko-zimske noći kratila izmedju ostaloga i slaganjem puzzli. Posebno su mi dobro došle onih par mjeseci koliko sam pripremala teren da mi se dečki pridruže u Dojčlandu. Složila sam tako par komada, jedne posebno lijepe i teške sa slikom vuka (kojota nije bilo). Taman sam došla do pola, kada me moja bolja trećina obavijestila, reda radi, tek toliko da znam, kako su se, eto, odlučili nabaviti mačka, a kako znaju da sam protiv bilo kakvih dlakavaca u stanu već su ga bez pitanja i kupili i slijedeći put dolazi s njima u posjetu. Mojoj sreći nije bilo kraja, što najbolje mogu potvrditi prijatelji kojima sam se na vrh glave popela receptima za katzenpfeffer. Toliko sam bila oduševljena da sam dlakavog u mislima skuhala barem jedno pet šest puta dok je mužev ponos u snovima u više navrata završio na maloj priručnoj giljotini. Kasnije sam zaboravila na tu kulinarsku epizodu sa mačetinom dok ga jednom nisam pronašla kako se sam nudi.  No to je vec druga priča (a ima ih, ne znam gdje da počnem, jebeno je kad tri godine ne pišeš), ona o ljubavi, mržnji, skupljanju dlaka i krhotina. Naravno, prvo čega se dlakavo čudovište ulovilo u mojem tadašnjem malom stančiću bile su upravo one već spomenute vučje puzzle, skrivene ispod kauča. Sve je skupa završilo u kanti za smeće, a meni je trebalo više od godinu dana da si nadjem novu zanimaciju koja (možda) može preživjeti napade njegove preuzvišene dlakavosti, te da se naviknem na cinjenicu da nikada vise neću moći baviti se dotičnim hobijem. Osim ako ikada dobijem na lotu, kupim si vilu i jahtu i uredim posebnu radionicu u koju macji davez nece imati pristupa. A ne igram loto. Tako sam guglajući po blogovima, jubitoima i forumima otkrila šareni svijet salveta i malo pomalo obukla u njih sve što mi se našlo pod rukom. Dlakavog moj novi hobi zanima tek sa stanovišta pripreme mačje studije o čudnovatom ponašanju batlerica u slobodno vrijeme. Mačke, srećom po mene i po salvete, mrze kad im se nešto zalijepi za šape, pa tako nema boljeg penicilina za inspektora Minjau od ljepljive kutije ili kista. Malo me sve skupa podsjetilo na jedan stari crtić sa gustafom u kojemu mu kapne malo tinte na stol pa ga prefarba crnom bojom. Pritom usere zid pa mora opiturati i njega, pa kapne na pod...i da skratim..na kraju je cijeli stan prefarban u crno. Kod mene je zericu drukčije, nemam mjere sa šarenilom i mrzim sivilo pa da ima i stopedeset nijansi. Počelo je nedužno sa kutijama i tanjurima...   pridružile su im se čaše i kutije za oćala...  bozićno izdanje s Rudolfom...  kutije za papirnate maramice...   mini komodice...   nakit...   i na kraju stolice i stolići, uz budno oko njegove preuzvišene dlakavosti.     Novu sezonu otvorila sam prije par dana sa dva "šparinca" za crne dane. Jedan za roditeljce  i drugi za sina.  Čisto za probu koliko će nam dugo potrajati ovoga puta prije nego sadržaj zatreba za neki od onih stopedeset sivih dana. P.S. može li mi netko odgovoriti u kojem se kurčevom gradu po mišljenju pitalice bloghaera (živirajuce jebanje u mozak pri svakom spremanju posta) nalazi Eiffelov toranj, jer to nije ni Pariz ni Paris ni u Parizu ni u Parisu ni malim ni velikim slovima?!?!?! P.P.S. nekima su nestali postovi a meni sam nestala ja sama iliti link do bloga koji ne funkcionira. Ja ne postojim jer mene nema, ja sam greška 404. Dobri stari bloghaer i njegovi vrhunska potpora za korisnike. |
- 22:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||