Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
utorak, 20.11.2012.
Šal od svile (zadnji nastavak)
|
Reći ću vam nešto o povijesnom trenutku : nabijem ga na kurac. Pa ne samo ovaj, nego bilo koji. Koje sreće da sam se rodila u nekoj zemlji čija je povijest tanja od neprepisanog dijela doktorata Ante Djapića. Ili barem stotinjak kilometara zapadnije. To je bilo ono što ste od mene mogli i očekivati – pičkaranje. Pnnk, a žnkt (Let 3 : PNNK) A sad, ekskluzivno za vas, kratki opis mog osobnog povijesnog trenutka, koji se, eto, nekako (ne)sretno poklopio sa ostalim pravednim, povijesnim i inim odlukama nekih tamo sudova i sudaca. Kada sam bila mala imala sam neke vizije kako bih voljela da izgleda moj život. Nikakvih nebuloznih želja, nikakvih dvora Matanovih. Cilj mi je bio završiti fakultet (promocija je bila nešto što mi se činilo tako važnim i lijepim, a kraju je ispalo tako da na vlastitoj promociji nisam bila prisutna. To dodje nekako na isto kao da te nema na vlastitom vjenčanju. Zapravo gore, barem za pojmove cure koja nikada nije sanjala o vjenčanju, a udala se u srijedu u zelenoj haljini.), postati inženjer (jebat ga, kad ti djed da blanjat dasku u radionici, da ima malo mira od tebe, ne možeš postat manekenka ni da dubiš na glavi. A i mrzila sam da me mama oblači kao mladog majmuna u dindrlice i marinerice, sa frizurom Helge iz Allo-allo, pa je moja manekenska karijera završila sa tri i pol godine, kod fotografa kojem sam se beljila, nakon čega me mama skoro pa vriknjakala do doma. Dobro sad, ako ćemo biti iskreni, ni krive noge nisu mi baš išle u prilog manekenskoj karijeri.), naći posao na koji ću rado odlaziti, imati dvoje djece (uvijek sam željela sinove, jer su mi barbike išle na jetra), eventualno se udati, imati svoju kućicu (stan), putovati po svijetu i naravno, najvažnije od svega – živjeti na moru, tamo gdje sam se rodila. Niš nima lipjeg od mog zavičaja, I tega mesta kade san se rodil, Od moga kršnega primorskog kraja, Kade sam mići va školu ja hodil. (Klapa Nevera : Mome zavičaju) Mnogo se od toga nije ostvarilo, no blentava Ajvi to tada nije mogla niti sanjati. I tako je marljivo učila i radila i bila vjeran, iskren drug koji drži danu riječ (za kurac). Diplomirala sa 23. godine, na jesen 1991. Dok sam spremala diplomski, počeo je rat. Moj je stari tada rekao mom sadašnjem mužu, a tadašnjem dečku, i meni : „Ne jebite sad time da se nećete moći vratiti, odete li sada van. Moj je otac poginuo u partizanima, cijeli sam život (kad ga već nisam nikada upoznao) bio barem ponosan na to da se borio na pravoj strani i za pravu stvar. I onda su došli oni koji su iza rata pobjegli u Argentinu i Kanadu i skinuli ono zadnje što mi je od oca ostalo – tablu sa imenima palih boraca, medju kojima je bio i Ivan Martin (eto, jedini na toj tabli kojemu nije pisalo ime oca kao posvojni pridjev, već ime majke, što, btw, govori o tome koliko su žene u našoj obitelji zajebane) i spremili je u muzej, kako je ne bi razbila neka od ovih novokomponovanih budala, kojima nema šanse dokazati da se moj otac borio za istu tu Hrvatsku, da danas ne budemo Talijani. Kad sve ovo završi, tko je živ, biti će živ, a tko ne, tome će napraviti tablu, koju će jednom opet netko skinuti. Nema smisla poginuti ni za što, osim za svoju obitelj. I zato, idite!“. dragi moji ljudi pa vrijeme je da se krene neće više metke da ispucavam za sumljive pretke neću cijeli život da živim početke mamu vam jebem gdje god da krenem u Evropu ljevo desno naprijed iza treba mi viza i naša je glupost, strah i neodlučnost većinska želja da smo u mentalitetu sela taman dobro krenemo pa u mržnju skrenemo nemamo strpljenja za nove pa onda venemo zaboravili smo kako se smijat ti mišići na licu nam se jednostavno ne miču hey evo ga hehe kad estradu vidim i opet nestane kad se sjetim dje živim (Edo Maajka : Suze) I otišli smo. I tamo gdje smo bili, vidjeli smo jedan drugačiji svijet. Svijet u kojem s običnim čovjekom možeš pričati o mnogo stvari, ali politika nije, kao kod nas, glavna tema. Svijet u kojem možeš napredovati i bez veza i vezica, samo svojim zalaganjem i sposobnošću. Svijet u kojem tvoju „drugačijost“ ne drže nečim ružnim i nepoželjnim, već zanimljivim. Da skratim – svijet u kojem se ne dogadjaju svaki dan jebeni POVIJESNI TRENUCI i u kojem se ljudi bave uglavnom bezveznim svakodnevnim stvarima poput kupnje novih cipela ili pećnice za kuhinju, a ne prave se vrhunskim stručnjacima za ekonomiju, politiku i atomsku fiziku. Svijet u kojem smo željeli ostati, ali nismo mogli, jer dolazimo iz svijeta divljaka koji se svako malo potamane medju sobom, pa im gdje god u svijet krenu treba viza. (Izmedju tih tamanjenja vole se ponekada okupiti na kakvom trgu pjevajući borbene.) O partigiano portami via, O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao O partigiano portami via, Perche mi sento di morir. E se io muoio da partigiano, O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao E se io muoio da partigiano, Tu mi devi sepelir. (Kud Idijoti : Bella ciao) Kroz povijest se mijenjao repertoar poželjnih i nepoželjnih borbenih pjesama, no na kraju se sve svede na partizane, ustaše i četnike, te pokojeg Turčina, kojem smo došli glave, a on nama udarnog termina na televiziji. A jebenu se vizu, naravno, nije dalo dobiti dulje od toliko, da se više nikada u životu ne uspiješ uklopiti u ikonografiju uniformi, krunica, svećeničkih mantija, mržnji prema drugačijima po bilo kojem principu. Da se više nikada ne uspiješ uklopiti medju one koji odlaze na posao i kad ne dobivaju plaću, jer su na svako zlo naučeni na „ne dao bog većeg zla“ filozofiranje, a životni im je san takmičiti se kome je u životu gore (ma nije ti što ti se dogadja ništa, meni se dogodilo nešto stotinu puta gore, pa sam svejedno preživio i vidi me sada!). Da se više nikada ne uklopiš u društvo suncokreta, koji se okreću kako vjetar puše, a tebi kao lajavom neprilagodjenom kretenu, konstantno prijete da šutiš jer bi te moglo doseći ono veće zlo, koje ne dao bog da ti ga da. Da se više nikada ne nadješ u bilo kakvoj masovnoj euforiji, osim one na rock koncertima. Da više nikada ne osjetiš ni trunku nacionalnog ponosa kad ti sunarodnjak osvoji medalju u gadjanju glinenih golubova (i posao na državnoj sisi). I teško je nama šta bi tili bit ljudi Parimo nenormalni, ludi Al smo oni šta se bore I kad je najgore dio smo faune i flore, imamo ljubav i more to nam ne mogu otet, kod nas drugi vitar puše ne mogu se popet do nas sitne duže šta guše gustom maglom lošeg emotivnog naboja na plemenskom su stupnju razvoja ili oni šta dobro podmazanih analnih otvora voze linijom najmanjeg otpora i nema digniteta, i nema poštenja Očenaši i Zdravo Marije su cijena oproštenja i nema općeg dobra, samo vlastita torba i dupe kriminalci, a svi šute papci, suci, fratri, policajci jer su rođaci il u istoj stranci, ista banda a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskoga šljama, a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama, Lipa naša silovana! (TBF : Heroyix) Jer si odavno shvatio da si upravo ti taj glineni golub, kojem su, kao i svim pripadnicima tvoje generacije, sjebali život višim ciljevima, kolektivnom amnezijom (koja je zahtjevala od nas da zaboravimo što smo nekada pjevali zu gitaru, jer nije više primjereno da se pjeva na geografskoj širini i dužini na kojoj se nalaziš u ovom povijesnom trenutku) paljenjem svijetla u mraku, tisućljetnim snovima o nečemu tako neopipljivom, kao što je to crta povučena na papiru zvana granicom. Imagine there's no countries It isn't hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people Living life in peace... You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope someday you'll join us And the world will be as one. (John Lennon : Imagine) I onda, dok neki uz suze radosnice gladnih budala, koje će već sutra nastaviti kopati po kontejnerima, lijepe im naše, izlaze iz višegodišnjeg zatvora, nakon 21 godine očaja nad vlastitom sudbinom, na koju velikim dijelom nisi imala utjecaja, držiš u ruci jednu naizgled bezveznu i, za tvoje pojmove nepotrebnu (ali tko te što pita) knjižicu sa naljepnicom koja znači nadu u bolje sutra za tvoje dijete. Na nekom drugom mjestu, u nekom tudjem svijetu, koji te je jednom već, barem na kratko, prihvatio i pružio ti mnogo više nego sva ta pusta ponosita domov’na i svaki njezin opjevani kamen – život dostojan čovjeka. Protiv volje umiješan U staru zavjeru strana U staru zavjeru nada Ja sam jednoga dana Slučajno našao put Ispod svih tih zastava Što vijore.. Kapi s oboda Sada padaju na uže i gun Ja sam slobodan Neka s moga vrata vijori šal od svile.. Kapi s oboda Sada padaju na uže I gun Ja sam slobodan Neka s moga vrata vijori šal od svile.. (Darko Rundek : Šal od svile) P.S. Ovo je bio Film, ovo je bio Film, ovo je kraj, baj, baj, baj… Und heute Heute sage ich still Ich sollt Mich fügen Begnügen Oh ich kann mich nicht fügen Kann mich nicht begnügen Ich will immer auch siegen Ich will alles Alles oder nichts Für mich sollts roten Rosen regnen Mir sollten ganz neue Wunder begegnen Die Welt sollte sich umgestalten Und dem was erwartet Das meist behalten Für mich sollts rote Rosen regnen Mir sollten sämtliche Wunder begegnen Die Welt sollte sich umgestalten Und ihre Sorgen für sich behalten (Hildegard Knef : Für mich soll's rote Rosen regnen) |
- 09:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||