Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 12.09.2015.
Ča samo
|
Prvi puta u tri godine uspjeli smo baciti jedan dugački, trotjedni godišnji. Ljeto 2012 prekinuo nam je odlazak u Heidelberg i čekanje na radnu dozvolu, koja Rvatima sada više ne treba da bi sretni i veseli živjeli, radili i kmečili u Njemačkoj.  Ljeta 2013 pridružili su mi se dečki, oni dlakavi i oni s manje dlaka i godišnji je protekao u selidbi, upisu sina u novi razred u novoj državi, početku školske godine, sastavljanju komoda, ormara, stolova, trčanju po salonima namještaja i čekanju na stolice koje su stigle devet tjedana prekasno. Toliko o germanskoj pedanteriji. Ni Njemačka nije što je nekad bila i što zemljaci u domov`ni još uvijek misle da je.  Kako smo se u medjuvremenu snašli i udomaćili, lani smo se veselili dugom odmoru no zakompliciralo se najprije muževim obavezama na poslu a potom i sinovom školskom praksom koja je počinjala točno 1. rujna i nije se mogla preseliti na neki drugi termin. I onda je još tih jadnih desetak dana i vrijeme bilo zakurac.  Ove nam je godine konačno uspjelo močiti se i sunčati tri puna tjedna. Vratili smo se dobro zagoreni i susjedi nas ne bi ni prepoznali da nemamo mačka. Po njemu smo u širem susjedstvu poznati kao "oni sa velikom mačkom" ili "oni čija ogromna mačka se par puta šetala po krovu" (a cijela se ulica zabavljala dok smo neuspješno pokušavali vratiti ga nazad u stan).  Drugog tjedna ljetovanja došlo je, hvala qrcu, do kraćeg pogoršanja vremena par sekundi prije no što bi se počeli topiti na temperaturi od skoro četrdeset stupnjeva. Kao pravi turisti potrudili smo se taj prekid iskoristiti za dva manja izleta (o onome u Vrbnik u drugom nastavku) na mjesta koja su nam cijeloga života toliko blizu da nam nikada nije palo na pamet tamo i otići. Nesto kao Karlovac u kojemu, barem sudeći po pjesmi, nitko nikada nije stao onako bez dobranog razloga. Uputili smo se putem Lokvi i Lokvarskog jezera u kojima sam stala jednom u trećem ili četvrtom razredu kada smo upoznavali bližu domovinu da bi je više voljeli (osim što smo bili tamo da Lokve ne bi ostale Karlovac).    U restoranu na samom jezeru zaustavili smo se kako bi šokirali vegane i vegetarijance na blogu naručivši žablje krakove. Krenula je rasprava o tome tko je kada, ikada i zašto tu već bio, te tako došli do vec spomenutog izleta iz osnovne u kojem smo upoznavali primorsko-goranski kraj. Tada sam se sjetila i obližnje Matić poljane i smrznutih partizana. Nikako se nismo uspjeli dogovoriti koliko ih je bilo, meni je u glavi bilo desetak, svekrvi dvjestotinjak (neću sada o tome kako smo došli do ovog family bundy funday monday izleta sa svekrvom u glavnoj sporednoj ulozi. Just shoot me!). Na kraju je sveki odlučila napraviti se pametna pa pitati konobaricu: "Dajte nan recite malo, koliko se je ono partizanih smrznulo na Matić poljani? Jel ih bilo dvisto?" "26. Bilo ih je 26." dobili smo odgovor na koji je sveki bubnula legendarno : "Ča samo?" i skoro nas sve ubila zabljim batkom zaglavljenim u grlu od posljedica histeričnog smijeha. Moram li uopće napominjati koje je boje svekrvina kosa i da sam baš tog dana zaboravila na izlet uzeti škarnicl koji obično imam pri ruci za ovakve prigode? Krenuli smo dalje do spilje Vrelo, još jednog od mjesta uz koja smo često prolazili a nikada tamo stali. Nisam imala jebenog pojma da mala Postojnska jama postoji tek kakvih pedesetak kilometara od mojeg malog mista. Otkrivena tek nakon drugog svjetskog rata i očito ni partizani nisu znali za nju. Da jesu, možda se ne bi smrzli i tako svekrvinog bisera nikada ne bi bilo. Jebate, kako mali detalji mogu promijeniti povijest. I matematiku.     Cijelo nas je vrijeme na izletu pratila šogorica, Njemica, kojoj smo na povratku doma poučeni saznanjima iz filma o muškarcima bez brkova objasnili kako su Hrvati zapravo najprije bili Indijanci, a Vinetu je naše gore list. No dobro, jel baš naš nisam sigurna ali barem mu je šator sada tamo gdje su nekada prije Švabe trčali za partizanima, a sada kauboji love Indijance koji govore njemački. Sve ti je to po našim brdima snimano, ćerce moja.  |
- 22:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||