Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
nedjelja, 27.09.2015.
Razmišljanja nadrkane domaćice u ranu jesen
|
Ima tome već duže vremena otkako sam došla do najvećeg paradoksa zaposlenih domaćica. A sudeći po zaključku koji slijedi nezaposlenim domaćicama i penzionerima mora biti još triput gore. Inače nisam jutarnji tip i puno bolje funkcioniram navečer, štoviše tek tamo malo prije ponoći dolazim na 99,9 posto iskoristivosti potencijala. Zadnjih mjesec dana vozim sina ujutro na tramvaj kako bi izbjegao još jedno presjedanje na autobus i tako preko tjedna ustajemo oko pola šest. Cijelo vrijeme se pokušavam uvjeriti kako tako imam više od dana. Imam qrac. Jebeš sav taj dan kad navečer moram u krevet ko kokoš. Sada dolazimo do paradoksa koji me zapravo muči. Što ranije dodjem sa posla, to kasnije navečer mogu sjesti i posvetiti se čitanju knjige, gledanju neke serije ili pisanju bloga (ovo zadnje stvarno ne kužim kad sam stizala pisati skoro svaki dan par godina unatrag). Kad se god rano uputim kući, sjetim se da bi mogla na primjer skočiti do butige da ne moram sutra. Pa da sutra imam više vremena (buahahahaha). Onda sve te vreće odvučem gore. Posložim u frižider i po ormarićima. Stavim pprati robu koju ne mogu kad dodjem kasno a muž ne stigne ujutro prije nego ode na posao. Dio onog opranog ujutro stavim sušiti van, drugi dio u sušilicu. Pa razgrni robu, pa je spremi u kuću, pa pokupi iz sušilice, pa složi, pa ono iz veš mašine prebaci u sušilicu. Kad sam već na balkonu, mogla bi zaliti cvijeće i proluftati mačka.   Bacim nešto u kljun i sjetim se kupaćeg od jučer sa bazena a koji treba oprati i staviti sušiti van. Potom mi padne na pamet da bi bilo zgodno skuhati za drugi dan da ne gubim sutra vrijeme (koje ću kao iskoristiti za nešto pametnije nego danas). Dok kuham nazove muževa tetka i izgubim pola sata na telefonu. Aj dobro, barem nas zove na ručak u slijedeću subotu pa ne moram taj dan kuhat. Ali moram već sad razmisliti što joj kupiti kad dodjemo, ne ide se u posjetu praznih ruku. A da ispečem tortu? Ručak za sutra se u medjuvremenu skuhao, ali opazim dlake na tepihu pa to posisam na brzinu, razmišljajući kao i uvijek u takvim prilikama o receptu za katzenpfeffer. Dok razmišljam posere se mačak, pa sina uputim da malo pospremi za njim, dok razmišljam ima li možda smisla zamijesiti tijesto i ispeći nešto na brzinu da ne propadne onaj sir kojem istječe datum.  Na kraju pogledam na sat, skontam da sam preskočila ne seriju u sedam, nego i onu u devet a roba u sušilici već se zgužvala jer je nisam na vrijeme izvadila. Tražim peglu. Kako mi je ionako propala večer napravim još i sendviče za sutra za marendu i nakon toga počesljam mačka koji pobjegne na krov. U medjuvremenu se muž vrati sa posla i jebe mi mater da koji kurac mačak radi na krovu i da koji klinac stalno luftam. Svi skupa lovimo ga do pola dva ujutro jebući usput jedni drugima kojekakve stvari i osobe. U pola tri ujutro gledajući u strop zaključim kako sutra dolazim u sedam, možda bolje u osam, zapravo, najbolje da prespavam na poslu. Vikendom nije puno bolje, samo na drugi način. Muž radi u uslužnoj djelatnosti pa se preko tjedna malo vidimo i onda treba iskoristiti slobodni petak navečer i cijelu subotu, dok je nedjelja dan kada imam vremena ko u priči.  Nedjelje obično počinju mijaukanjem pred vratima naše spavaće sobe. Čim dlakavi skonta da smo budni počinje ranojutarnji koncert. Slijedi demonstrativno stupanje po stubama koje zvuči otprilike kao kada hoda zločesta lutka Chucky sa namjerama nekome otkinuti glavu, a onda "BUM!". Ili više uzastopnih BUM-ova. Iz nekog samo njemu znanog razloga dlakavo čudovište ne može nacrtano vidjeti bambus kojeg jadnog selim po cijeloj kući pokušavajući ga spasiti. Bezuspješno. Uvijek ga ponovno pronadjem na podu bez vode. Kad smo se već probudili, bolje rečeno probudila nas je njegova dlakavost, odlučimo imati što više od prijepodneva, prije no što bolja trećina mora na posao. Bacamo na brzaka jedan pojačani doručak i već smo spremni za "wanderung" po Königstuhlu iznad Heidelberga. Divimo se pogledu   šumskome putu,  originalnim klupama  i prvim požutjelim listovima (taman dosta romantike i divljenja za cijeli dan).  And as I'm looking at the colour of the leaves, in your hand As we're listening to Chet Baker on the beach, in the sand When the leaves come falling down, Woe in September, when the leaves come falling down Oh when the leaves come falling down Yeah in September when the leaves come falling down (Van Morison : When The Leaves Come Falling Down) Iza ručka ponovno imam priliku razmišljati o paradoksu "kako od toliko slobodnog vremena na kraju ne stignuti odmoriti se". Bacanje u kadu, pedikura, manikura, borba sa svim mogućim prostim radikalima pilingom lica, stopala i ruku. Objava rata suhoj koži listova i tvrdoj koži na petama. Feniranje, peglanje kose, lakiranje noktiju (dobro da su izmislili sprej za brzo sušenje laka). Dok se niti ne okrenem već je osam sati a još se nisam ulovila ni knjige koju sam naumila konačno pročitati (vuče mi se još od zadnjeg tjedna godišnjeg). Sutra dolazim doma u osam i petnaest. Možda bolje u devet? A da ostanem na poslu? Summer has come and passed The innocent can never last Wake me up when September ends (Green Day : Wake me up wenn September ends) |
- 21:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||