KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2004.)
petak , 29.07.2005.
Moja se suradnja sa Nacionalom nastavlja pa je tako prije neki dan na Nacionalovom web portalu objavljena i moja kritika romana 'Ljubav' Toni Morrison. Kritiku vam prenosim u cjelosti ali to ne znači da ne trebate zaviriti na ovaj link i pogledati kako to na Nacionalovim stranicama izgleda
KRITIKA : Toni Morrison - 'Ljubav' (Profil, 2004.)
Toni Morrison prva je Afroamerikanka i tek osma žena nagrađena Nobelovom nagradom za književnost (1993). «Ljubav» je njezin osmi roman, a radnja mu se vrti oko Billa Coseyja, milijunaškog gatsbyjevskog vlasnika uspješnog hotela. Iako je već 25 godina mrtav, Cosey je još uvijek vrlo živ i prisutan u životima Oprez, svoje druge žene s kojom se oženio kada joj je bilo 11 (a njemu 52!) i Christine, svoje unuke, Oprezine vršnjakinje i najbolje prijateljice sve do dana njezinog vjenčanja, kada se njihovo prijateljstvo pretvara u obostranu doživotnu mržnju.
Bez komunikacije
Oprez i Christine, obje u sredini svojih 60-ih, sada žive zajedno u istoj kući; Oprez kao nasljednica Coseyjeva imetka obitava u prostranom stanu na katu, a Christine, zbog neimaštine osuđena na ulogu Oprezine kuharice, nastanjuje skučeni prizemni apartman. Iako blisko usmjerene jedna na drugu, njih dvije ne komuniciraju, a Toni Morrison nam stranicu po stranicu, kroz višeglasje raznih protagonista (članova obitelji, sumještana ili Coseyjevih zaposlenika) postupno otkriva historijat njihova odnosa i razloge mržnje. Autorica to čini tako da najvažniji segmenti priče bivaju samo ovlaš dotaknuti i tek naslućeni, a potpuno se razotkrivaju na kraju kada se fragmenti stapaju u cjelinu i priča biva zaokružena na iznenađujući, neočekivan način, brutalno razobličujući patologiju odnosa u jednoj obitelji.
Ljubav i mržnja
Iako najmanje zastupljen, okosnicu romana tvori pripovjedački glas L, bivše šefice kuhinje Coseyjeva hotela koja u romanu preuzima ulogu grčkog kora, uvodeći nas u priču, povremeno u nju intervenirajući i na koncu je suvereno zaključujući. Ostali pripovjedački glasovi (Oprez koja svoja sjećanja prepričava tajnici Mlađoj kako bi se sastavila knjiga o njezinu životu te svjedočanstva Christinine majke May, bivšeg Coseyjeva ribičkog sudruga Sandlera i njegove supruge Vide) svaki iz svog kuta otkrivaju jedan veo obiteljske tajne (ali i svoju životnu priču), ali su tu prvenstveno zato da smjeste priču u društveno-socijalni kontekst vremena, prostora, spola i rase.
Premda je Toni Morrison temama spola i rase zaokupljena kao i u svojim ostalim djelima, ovdje su ipak u drugom planu, a naglasak stavlja na stalnu koegzistenciju i suodnos ljubavi i mržnje te na neprimjetnu, tanku opnu između njih; na onaj kratki koračić koji je potreban da se ljubav izopači i pretvori u svoju suprotnost. Osim odnosa Oprez i Christine jedne prema drugoj te prema Coseyju, autorica u roman uvodi i ljubavnu priču Sandlerova unuka Romena i Oprezine tajnice Mlađe, a ta ljubav - neprestano na rubu perverzije - brutalnošću apostrofira temeljni motiv romana (suodnos ljubavi i mržnje), ali i zrcali karakter podneblja kojega su oboje ljubavnika produktom i dijelom.
Metaforika i simbolika
Za razliku od Mlađe koja djeluje impulzivno i instinktivno te naginje autodestrukciji (jer uslijed svoga mučnoga životnog iskustva jednostavno ne zna za drukčije), Romen je heroj priče i nositelj vjere u bolje sutra, a njegovim odnosom s djedom autorica kontrapunktira relaciju Christine i Oprez i naglašava neprocjenjivu važnost dobre komunikacije i bliskosti.
Čestim izmjenama pripovjedačkih glasova i neprimjetnim prelascima iz jedne vremenske razine u drugu autorica usložnjava rukopis, što od čitatelja zahtijeva neprestanu pažnju, ali ga i nagrađuje baroknom izdašnošću te tematskom i strukturalnom kompleksnošću narativnog tkiva. Pripovjedalačku polifonost Toni Morrison izabire kao apologiju i hommage drevnoj usmenoj književnosti, a njezin je iznimno zahtjevan i kompleksan rukopis vrlo bogat metaforikom i simbolikom i premrežen mnoštvom biblijskih i mitoloških referenci i parafraza. Svoje štivo - garnirano nešto mračnijom i brutalnijom, gotičkom verzijom magičnog realizma te etnički i regionalno obilježeno i prepuno lokalnih folklornih konotacija - Toni Morrison uspijeva izdići do razine univerzalnog i općeg, zrcaleći kroz priču o sudbini jedne obitelji iskustvo velikog dijela cijele etničke zajednice.
(Napisao: Božidar Alajbegović, lipnja 2005.)
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Juli Zeh - 'Tišina je šum' (Durieux, 2005.)
četvrtak , 28.07.2005.
Zagrebački Durieux upravo je objavio putopisnu knjigu Tišina je šum jedne od najsnažnijih glasova njemačke suvremene proze Juli Zeh, poznate nam po izvrsnom romanu Orlovi i anđeli objavljenom od istog izdavača 2002.
Tišina je šum putopis je kroz Bosnu. Nakon senzacionalnog uspjeha romana Adler und Engel (2001), autorica se sa psom i ogromnim ruksakom uputila na višetjedni put po Bosni. Putujući preko Maribora i Zagreba do Bihaća, Foče, Fojnice, Sarajeva, Jajca, Banja Luke, Mostara... Juli Zeh opisuje zatečeno stanje, ne kao novinarka gladna senzacija, nego kao čovjek koji traži odgovore na pitanja koja ga muče, na pitanja koja imaju veze sa saviješću građanina koji jugoistok Evrope ne svodi na potencijalno opasnu zonu.
Autorica je krenula na put kako bi provjerila «da li je Bosna i Hercegovina zemlja u koju se može otputovati, ili je skupa s ratnim izvještajima nestala s lica zemlje.» Sakupila je uglavnom zagonetke – «Gdje rastu lubenice. Tko mrzi koga i koliko»... Samo neke je riješila do kraja putovanja, one na koje su zemlja i krajolici, povijest i priče ljudi davali mnoge odgovore.
Juli Zeh ih je zapisala u ovoj knjizi. Jednom ovako: [I]Na mjestu gdje se pas voli kupati sjedam na betonsko postolje i na koljena spuštam razglednicu. Napokon je ispisujem: U Mostaru sam. Ni ovdje nije drukčije nego drugdje. Za tu mi rečenicu treba puno vremena, i dok razmišljam, zubima iz kutije čupam cigarete. U prostoru za adresu pišem „Deutschland“, ostalo ostavljam prazno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Natječaj za dramski tekst
srijeda , 27.07.2005.Tigar Teatar raspisuje natječaj za dramski tekst za djecu i mlade.
Svrha natječaja je animirati, afirmirati i reanimirati suvremeni dramski tekst za djecu i mlade.
Nagrađeni tekst izvest će se u produkciji Tigar Teatra u sezoni 2005/06.
Prijavljeni tekstovi moraju minimalno imati 10, a maksimalno 25 kartica.
Iznos otkupne nagrade iznosi 4000 kuna (netto).
Prijave se šalju se na e-mail tigar.teatar@zg.t-com.hr ili poštansku adresu: Tigar Teatar (za natječaj), Prevoj 47/1, 10000 Zagreb.
Članovi žirija su: Branko Čegec, književnik i izdavač; Rene Medvešek, glumac, režiser i profesor na ADU; Katarina Kolega, novinarka i dramska pedagoginja ZKM-a, te članovi Tigar Teatra: Leo Vukelić, Iva-Matija Bitanga i Ida Mati.
Rok za slanje: 1. rujna 2005.
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU : Lazić & Kožul
utorak , 26.07.2005.* Kako bi žanrovski odredili roman koji ste napisali? Je li riječ o trashu?
LAZIĆ: Prije svega kao komediju, plus akcija. Komedija nam je bila osnovna ideja, a želja da se netko prepozna je u pozadini.
* Jeste li roman pisali s namjerom da postane hit knjiga?
LAZIĆ: U Hrvatskoj nisam primijetio nijedan sličan roman. Premda i Kožul i ja imamo nekoliko ozbiljnih knjiga iza sebe, ne mogu se načuditi da smo ovako nešto uopće izdali i da ispada da nam je to prva knjiga.
KOŽUL: Moram priznati da sam na početku bio sumnjičav. Kad smo napisali prolog, shvatio sam da to vrijedi, ali i dalje nisam previše očekivao. Ali, kako je knjiga dalje tekla sve više mi se sviđala. Najviše me mučilo hoćemo li uspjeti zadržati intenzitet. Mislim da smo uspjeli u tome.
* Kako kao književnici gledate na taj urednički štos s prodajom likova u romanu i s reklamama koje su ubačene u knjigu? Je li ta ideja dorađena do kraja?
LAZIĆ: To su bila dva kolosijeka. Prvi je bio prodaja likova koja je bila javna, a reklamiranje je bilo strogo određeno. Koliko vidim, svrha je postignuta. Sve se to radilo ne zbog naše bogate starosti, nego da se piše o knjizi. Sad smo ušli u novu fazu, kad kritičari ne znaju na koji način pristupiti knjizi nego potroše pola teksta o priči o prodaji likova kao da tekst sam po sebi nije dovoljno zanimljiv. Prije nego što je Lokotar došao do te ideje imao je proročansku viziju da će knjiga biti hit, da bi kasnije na tekst dodali priču s prodajom.
KOŽUL: Kad smo počeli pisati nije nam palo na pamet prodavati likove. Kasnije smo ih vadili iz romana i ponudili ih na prodaju.
LAZIĆ: Na nekim mjestima smo dobili fore koje inače ne bi postojale. Tako je, recimo, Dalmatinca koji pita autostopere glupa pitanja želeći biti vickast, kupio čovjek koji se zove Vicko, sladoledara s tipičnom bijelom kapom na glavi kupio je čovjek koji se preziva Bilokapić.
* Koliko ste likova prodali?
LAZIĆ: Negdje oko 80 posto. Ostali su i tako bili previše marginalni, jer lik blagajnice koji izgovara tek jednu repliku i tako ne treba ime.
* Igrajući se s marketingom, postigli ste očito dobar marketinški štos, s obzirom na medijski prostor koji ste dobili?
LAZIĆ: Knjiga je u tekstu dovoljno drska sama po sebi. Reklame su više za one koji misle da je knjiga zadnje utočište visoke kulture. Ovo je bio dio koncepta i tko misli da je previše, mora pročitati knjigu pa će vidjeti da je sve na svom mjestu. Štoviše, moglo je biti i žešće, da kad se otvori knjiga zasvira ganga.
KOŽUL: Visoka kultura je i tako eufemizam za irelevantnu kulturu i po tome treba udarati što se više može.
LAZIĆ: Kod nas je književnost opterećena tematiziranjem velikih aktualnih stvari, a tematizirati ih znači baciti se u veću depresiju, zbog čega se nisam htio baviti velikim temama. Ovo je bio jedini način da se bavim time, da se sve okrene na sprdačinu.
KOŽUL: Stvarnosna proza je precijenjena, a eskapizam je podcijenjen.
Razgovarao : Goran BORKOVIĆ
Izvor : Feral Tribune
komentiraj (30) * ispiši * #
Što je to "pisac"?
ponedjeljak , 25.07.2005.Da bi se obuhvatno razumio problem statusa književnosti u Hrvatskoj, koji je zaista specifičan i usporediv s malo kojom situacijom u svijetu, treba krenuti od pojma 'pisca'; od fantazme o piscu koja vlada na ovim prostorima. Ovo se ipak ne odnosi na stanje u drugim republikama bivše federacije – koje doduše i ne poznajem dobro – ali mislim da je čak i tamo stanje od slučaja do slučaja za nijansu drukčije. Dakle, kako danas definirati pisca kao temeljni pojam i temeljnu fantaziju većeg dijela književne scene u Hrvatskoj?
Ovo je tek uvod u razmatranje na temu iz naslova, a cjelovit članak Rade Jarka iz 'Knjigomata' pročitajte na ovom linku.
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : Bohumil Hrabal - 'Dvorio sam engleskoga kralja' (Hena com, 2002.)
subota , 23.07.2005.
KRITIKA : Bohumil Hrabal - 'Dvorio sam engleskoga kralja' (Hena com, 2002.)
“U pisanju moraš kliziti naprijed. Riječi mogu biti hrome i osakaćene, ali ako klize tada sve oživi u nekakvo ushićenje. Oprezno pisanje je mrtvo pisanje." - riječi su to Charlesa Bukowskog, koje, ako se za ikojeg književnika mogu upotrijebiti, onda je to ponajprije i bez sumnje, Bohumil Hrabal.
Bohumil Hrabal najpoznatiji je predstavnik onog u nas zasluženo obljubljenog tzv. toplog češkog humora u kojemu se očituje neizmjerni joie-de-vivre, radost življenja i svjetonazor prepun optimizma, specifičan za češki mentalitet i te dobrodušne ljude desetljećima tlačene, porobljavane i viktimizirane historijom, koji unatoč svemu nikada nisu izgubili čarobnu moć da i najteže životne situacije promotre sa one vedrije, ljepše strane, pa ih samim time lakše i prebrode. Hrabal je autentični humanist, virusom filantropije zaraženi umjetnik, pun ljubavi za druge ljude kojima je unatoč svim njihovim manama i slabostima spreman sve oprostiti, svjestan svakodnevnih muka i iskušenja kojima ih život nemilice kažnjava.
Najbolji je dokaz tome njegov roman “Dvorio sam engleskoga kralja” u kojemu nam u prvom licu, monološki, svoj životopis prepričava konobarčić, niskog, gotovo patuljastog rasta, dočaravajući nam svoje radne zgode i nezgode u praškim hotelima i luksuznim restoranima, tokom više od trideset godina, od prijeratnih dana ' 30-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio tek konobarski naučnik, pa sve do sredine ' 60.-tih kada napušta svoj posao.
Našeg konobarčića kroz život prate i vode dvije glavne osobine: frustrirajući kompleks manje vrijednosti uzrokovan njegovim izrazito niskim rastom i pohlepa grandioznog opsega. Te njegove osobine međusobno su uvjetovane jer mu pohlepa služi da se obogati i tako se svojim bogatstvom izdigne iznad ljudi, koje oduvijek, uslijed svoje “niskosti” , gleda odozdo, iz mišje perspektive.
On je tipični oportunist koji iz svake situacije gleda da izvuče neku osobnu korist, a to začudo, na svoju radost i veselje, konstantno i uspijeva.
Kako ga pratimo kroz tridesetogodišnji vremenski period tako naš (anti)junak postaje i svjedokom povijesti i njenih neprestanih mijena, povijesti koja kontinuirano nevjerovatno pretvara u stvarnost, i to nažalost, nauštrb i štetu malih običnih ljudi, baš ovakvih poput našeg konobara, koji su se s historijom primorani hrvati cijelog svog života. Opisani događaji odišu kabaretskom, vodviljskom atmosferom vedrine i komičnim prikazom zbilje, te je Hrabalov rukopis svojevrsni mischung poetizacije i humorizacije stvarnosti. On svoje stranice ispisuje s lakoćom, dinamično i bez zastajkivanja, a junakovi opisi tekućih, aktualnih događanja često bivaju prekidani prisjećanjima na neke bivše, već minule događaje na koje ga nešto iz sadašnjosti podsjeti, pa Hrabalov rukopis uvelike podsjeća na tok svijesti, ali naglašeno duhovitog iako također introspektivnog karaktera.
Na koncu, naš bezimeni konobar, umoran od života utočište pronalazi u samoći šume i anonimnosti, te se bježeći od ljudi i svoga lažnog ja odaje pisanju, kako bi na taj način pronašao put natrag kroz svoj život, i pisanjem propitao samoga sebe, te prokrčio stazu do vlastite biti, kao i do spoznaje o smislu života, čiji mu se kraj neumitno približava. Tako ova naizgled lagašna i pitka humoreska u svojih zadnjih dvadesetak stranica otkriva neizmjernu dubinu i pretvara se u autentično književno remek-djelo, roman o jednom životu koji se istrošio u prilagođavanju povjesnim, društveno-političkim mijenama, ali pri kraju i oplemenio, rješavajući se samoljubivih egoističkih naslaga i tereta oportunizma, rousseauovskim povratkom u prirodu. Na taj način jedna lirična pripovijest o životu jednog malog običnog čovjeka, punog slabosti i mana, na koncu postaje kronika o jednom vremenu, turobnom i teškom, punom iskušenja i previranja, ali s porukom o neuništivosti čovjeka koji se kroz povijesne mijene i turbulencije probija tegobno i ne bez posljedica, ali ustrajno i postojano, pretvarajući stvarnost u nevjerovatno, ali istovremeno omogućujući da i ono nevjerovatno i nepojmljivo postane stvarno, realno i svakodnevno.
(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2002.)
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Chad Taylor - 'Zabušant' (VBZ, 2005.)
petak , 22.07.2005.
Još jedan ljetni VBZ-ov novitet upravo je aterirao na police knjižara. Radi se o neobičnom noir-trileru 'Zabušant' novozelandskog pisca Chada Taylora.
Ubrzo nakon što Ellersilie Penrose s mjesta zločina uzme žrtvin novčanik biva uvučen u istragu, čime započinje njegov pad u nadrealno, groteskno podzemlje. Prisiljen da pronađe objašnjenje za taj gnusan zločin, Penrose otkriva bizarni svijet seksualnih opsesija u kojem se mašta i stvarnost isprepleću ispod brojnih slojeva prevare. Čini se da je ključ svega stari dnevnik, a netko je spreman ubiti da bi sačuvao tajnu koja je u njemu skrivena. Kako se Penrose sve više upleće u događaje, počinje osjećati jačinu zla protiv kojeg se bori – zla koje prkosi i samom vremenu.
Konvencionalno, roman 'Zabušant' Chada Taylora je krimić, barem po lešu kokainskog ovisnika bačenog u kontejner za recikliranje stakla. Preciznije, međutim, to je fascinantna halucinacija gotičke atmosfere koja stanuje u nekom prošlom vremenu i sugestivan literarni primjer košmara koji će, pokrenut/potaknut ubilačkim opsesijama i erotskim fantazijama, naglavačke izvrnuti čitateljevu percepciju vremena. Vremena u kojem samo mašta razjašnjava ubojstvo koje se davno dogodilo, a stvarnost pak postavlja neumorna pitanja je li se išta i dogodilo. Malo koji prvi roman jednog pisca tako hirovito prekoračuje granice žanra, malo koji mladi pisac tako suvereno ekvilibrira groteskne i nadnaravne tonove, čuva na okupu prelomljivu strukturu koja svaki čas prijeti rasipanjem, hladnom rečenicom i »svevidećim okom« zamjećuje najbizarnije detalje – kao što to čini ovaj Novozelanđanin u svom triler noireu, čija nas metafizičnost s pravom podsjeća na neke prozne dionice Paula Austera.
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Dave Eggers - 'Potresno djelo nesigurna genija' (VBZ, 2005.)
četvrtak , 21.07.2005.
Među ljetnim novitetima VBZ-a nalazi se i poznati roman Davea Eggersa pod naslovom Potresno djelo nesigurna genija.
Potresno djelo nesigurana genija u Americi je ubrzo nakon objavljivanja postalo veliki književni hit, a Dave Eggers danas se smatra jednim od najtalentiranijih pisaca mlađe generacije suvremene američke književnosti kojeg književni kritičari nazivaju “nevjerojatno talentiranim piscem” i uspoređuju s nekim od najvećih imena američke književnosti prošlog stoljeća – Josephom Hellerom, Kurtom Vonnegutom ili Thomasom Pynchonom.
Potresno djelo nesigurna genija vrsta je memoarske proze u kojoj Eggers konstantno potkopava sve konvencije pisanja memoara. Narator, naime, sumnja u vjerodostojnost svoje memorije, dovodi u pitanje motivaciju i razlog pisanja memoara, kao i samu interpretaciju prošlih događaja.
Nakon što nas na početku Potresna djela.. uvodi u čitanje Pravilima i prijedlozima za uživanje u ovoj knjizi, te opsežnim Zahvalama na dvadesetak stranica (u koje uključuje detaljan izvještaj o tome koliko je plaćen za pisanje ove knjige), Eggers opisuje strašnu smrt svojih roditelja, koji su umrli od raka u razmaku od nekoliko tjedana kada je Dave imao 22 godine i bio na koledžu. Eggers se vraća u to razdoblje opisujući svoju odluku kako krenuti dalje – seli se s osmogodišnjim bratom iz predgrađa Chicaga u Berkley, gdje živi njihova sestra. U Kaliforniji se Dave uspijeva brinuti o bratu, radi različite poslove, počinje raditi za časopis Might, pa čak postaje i zvijezda na MTV-ju. Eggers se u naraciji često vraća na pitanje o smislu pisanja ovih memoara i neobično duhovito verbalizira svoje unutarnje dvojbe - želi li očajnički biti voljen zato što je ostao siroče, želi li da mu se dive zato što je zamijenio roditelje maloljetnom bratu, može li se pisanje memoara shvatiti kao njegova želja da iz svoje životne tragedije izvuče neku korist ili samo želi podijeliti svoju bol da bi je ublažio.
Iako ova knjiga vrvi ironijom, kritičari tvrde da je najveća vrijednost Eggersove proze u “sirovoj”, autentičnoj emociji kojoj svjedočimo čitajući je.
“Urnebesna knjiga u kojoj se literarna zaigranost i samosvijest razvija kroz priču o najnepodnošljivijem i najtežem životnom iskustvu uopće.... - Time
O autoru
Dave Eggers je 1993. godine s trojicom prijatelja osnovao časopis Might. U San Franciscu je radio kao crač stripova i grafički dizajner. Honorarno je radio u nekoliko ureda i bio «bijesni « pisac freelancer. Eggers trnutačno uređuje McSweeney's, simpatični tromjesečni časopis za književnost i pomaže u ostalim «nesmotrenim« McSweeney's poduhvatima: izdavanju knjiga, održavanju trgovine i postavljanju internet stranica.
Potresno djelo nesigurna genija (2000) prva je Eggersova objavljena knjiga, vrsta memoarske proze u kojoj piše o smrti svojih roditelja.
Eggers je, nakon velikog uspjeha Potresna djela nesigurna genija, šokirao američke izdavače i knjižare objavivši 2002. godine svoju drugu knjigu u vlastitoj nakladi
komentiraj (0) * ispiši * #
Novi broj Quoruma
srijeda , 20.07.2005.
Nova redakcija (Luka Bekavac, Maša Grdešić, Slađan Lipovec, Roman Simić, Damir Šodan i Silvestar Vrljić) upravo je izbacila novi broj dugovječnog časopisa Quorum. A on donosi :
- Branislav Oblučar i Katarina Peović Vuković predstavljaju lik i djelo kritičara Miloša Đurđevića
- opširni intervju s Krunom Lokotarom koji poručuje kako “se ne trudi biti simpatičan”
- prvi dio antologije novijeg srpskog pjesništva u izboru Gojka Božovića
- tekstom Maše Grdešić predstavljen je teoretičar Terry Eagleton
- temat o Barbieki, kraljici konzumerističke kulture, priredila je Maša Kolanović
- novu, ubuduće stalnu rubriku o glazbi Laptop Music pripremio je Luka Bekavac
- rubrika Online (Krokiji za intelektualnu razbibrigu) iz pera Darka Vrlaca
Autor naslovnice i brojnih fotografija koje krase novi broj Quoruma je Tomislav Turković
Nabavljivo, ne znam gdje... Probajte kod Naklade MD
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Velimir Grgić : ''JEGULJE, GRAH, BUKKAKE - vodič kroz japanske seks - fetiše' (Jeseenski i Turk, 2005.)
Zagrebački nakladnik Jesenski i Turk u svojoj džepnoj biblioteci (cijena = 39,00 kn) upravo je objavio novi naslov namijenjen svim ljubiteljima filmskog kulta, iz pera Nomadovca Velimira Grgića pod naslovom 'JEGULJE, GRAH, BUKKAKE - vodič kroz japanske seks - fetiše'
Riječ izdavača
Čuli ste za crtiće u kojima defiliraju djevojke s penisom a bez testisa, ili djevojke s divovskim klitorisom kojime spolno opće s drugim djevojkama, anatomski gledano »normalnima«? Ili, ako vam to i nije pretjerano bizarno – za porno-filmove u kojima žene penetriraju jeguljama, a potom jegulje ispeku i posluže im ih za objed? Možda ste čuli i za trgovine i ulične automate koji prodaju nošene gaćice školarki. A možda i za filmove u kojima je osnovni motiv, i fetiš, udaranje muškaraca u genitalije. Ali ni to, naravno, nije sve – tu su i pornografske baletne predstave, Hello Kitty vibratori, djevojke koje u toplesu gaze Aibo robote, pornići u kojima parovi vode ljubav usred TV studija punog publike i val kultnih lažnih snuff filmova.
Sve to moguće je samo u Japanu, zemlji s najbizarnijom, najluđom, ali i najfascinantnijom seksualnom industrijom i pop kulturom na planeti. Tentacle hentai, bukkake, pinku eiga, enjo kosai, chikan, bondage, imekura, lolicon ili tamakeri samo su neki od fenomena opisanih u ovom uzbudljivom vodiču koji nije (samo) za fetišiste nego i za znatiželjnike i istraživače raznih pobuda i provenijencija. I sve to samo kod nas, samo u ovoj knjizi.
komentiraj (1) * ispiši * #
Novi intrenet antikvarijat - booksexlibris.com
utorak , 19.07.2005.
U Rijeci već duže vrijeme postoji jedno fino mjestašce u koje rado zaviruje svaki ljubitelj pisane riječi. Radi se o antikvarijatu Exlibris, koji se ujedno bavi i izdavanjem knjiga i dosad su izdali lijep broj beletrističkih i publicističkih izdanja. Usto, nedavno su pokrenuli i vlastiti online-antikvarijat. No najbolje će biti da se predstave vlastitim riječima :
Gdje smo? Na samoj obali mora, u mirnom kutku nevelikoga grada. Grad se zove Rijeka, zemlja je prekrasna Hrvatska. U miru i tišini među knjigama, uz ugodnu glazbu i dobro društvo, samozatajno i marljivo radimo posao koji još uvijek odolijeva suludom ritmu svijeta u kojem živimo.
Tko smo? Skladan i veseo tim entuzijasta. Nema nas puno i nije da smo baš slični, ali svima nam je zajednička velika ljubav prema dobroj knjizi.
Našim iskustvom, velikim trudom i zalaganjem, kao i ulaganjem, nastojimo i uspijevamo u ovome što volimo - zbog Vas i knjiga koje čitate.
Što radimo? Čitamo. Otkupljujemo i prodajemo stare, rijetke i vrijedne knjige, nove knjige i udžbenike. Tragamo za dobrim novim naslovima, pretražujemo kućne biblioteke u gradu, okolici, a i šire, sve u nadi da ćemo pronaći nešto već odavno zaboravljeno, a nama dragocjeno.
O našim knjigama
Poseban je dio naše djelatnosti i našeg interesa izdavaštvo pa smo aktivirali zasebnu online trgovinu upravo za knjige iz vlastitog izdavaštva.
Knjige iz naše biblioteke antikvarijata možete pretraživati u našem interaktivnom katalogu, online dućanu i AbeBooks centru, jednom od najvećih svjetskih centara za prodaju knjiga, na kojem smo prisutni kao prvi i za sada jedini iz Hrvatske, izborivši se za posebno odobrenje, čime smo uvrstili i našu zemlju u članstvo najjačih svjetskih ponuđača knjiga koje ujedno možete naručiti s bilo koje od navedenih lokacija. Raspolažemo s preko 30.000 pomno biranih naslova domaćih i stranih autora.
Za što kvalitetnije informiranje i međusobnu razmjenu iskustava naših čitatelja aktivirali smo online forum pod nazivom "Starih knjiga rijetki prijatelji", na kojemu možete mnogo toga doznati, naučiti, pitati i slobodno se uključiti u razne diskusije.
Sve informacije o našim knjigama bit će Vam dostupne upravo ovdje na http://booksexlibris.com/, a posebno u redovitim obavijestima koje će primati svaki član otvorenog BooksExlibris kluba.
S radošću očekujemo svaki Vaš poziv i svaku Vašu poruku.
Uvijek smo spremni na suradnju, otvoreni za Vaše prijedloge. Javite nam se!
Ex libris d.o.o.
Antikvarijat i izdavaštvo
Riva 4, 51000 Rijeka
Hrvatska
tel/fax:+385 51 336 459
GSM: +385 91 796 77 07
info@booksexlibris.com
Knjiški moljac sve Vas poziva da zavirite na internet stranice Exlibrisa te si iz njihovog kataloga odaberete kakvo fino ljetno štivo, koje će, ako niste iz Rijeke ili okolice, na Vašu adresu stići poštom, dok ste rekli : books!
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Niccolo Ammaniti - 'Blato' (AGM, 2005.)
AGM je kao idelano ljetno štivo izbacio na tržište zbirku priča "Blato" talijanskog "ljudoždera" Niccoloa Ammanitija (s talijanskoga preveo Nino Raspudić), pozntaog nam po izvrsnom romanu "Ja se ne bojim" (AGM, 2004.).
Sedam priča, različite dužine i tematike formiraju "Blato", po mnogima ključnu knjigu nove talijanske proze devedesetih godina, skupno nazvane "talijanska pulp književnost". Egzistencijalno Ammanitijevo blato suvremenog talijanskog velegrada samo približno bi se moglo opisati kao smjesa tarantinovskog crnog humora i brutalnosti Paklene naranče, napetog horrora i komedije na talijanski način, alanfordovske groteske i precizne analize urbane otuđenosti.
O autoru
Niccolo Ammaniti (Rim, 1966.) je najpoznatiji i najcjenjeniji pisac "nove talijanske proze", koja se pojavila devedesetih godina. Nakon prekida studija biologije posvećuje se pisanju i 1994. objavljuje svoj prvi roman Škrge. Zapaženiji uspjeh postiže zbirkom priča "Blato" iz 1996., a iste godine priče su mu uvrštene u antologiju Ljudožderska mladež, kojom je inauguriran "talijanski pulp". Drugi Ammanitijev roman, "Pokupit ću te i odvesti", izlazi 1999., a 2001. godine romanom "Ja se ne bojim", Ammaniti potvrđuje status velike književne zvijezde.
"Ammaniti je rođeni pripovjedač (kao što bi se reklo za neobjašnjiv dribling nogometaša ili nepojmljivo visok ton pjevačice). I kao kod nogometaša i pjevačice, besmisleno je pitati se zašto su tako nadareni, pa Ammanitija zato nećemo pitati zašto piše... ograničit ćemo se na to da mu se divimo, u nadi da će tako i nastaviti."
L'Unita
"Čita se u jednom dahu... dirljivo, impresivno, očaravajuće. Podsjeća na Itala Calvina, ali na Calvina kojem je udahnuta toplina ljudskosti što se ne boji valjati se u blatu."
Panorama
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Anthony Kiedis & Larry Sloman : 'Ožiljci' (IBS, 2005.)
ponedjeljak , 18.07.2005.
Prije nekoliko mjeseci izdavač IBS pokrenuo je ediciju ‘Knjigafon’ u kojoj će objavljivati zanimljive naslove iz prošlosti i sadašnjosti rock’n’rolla i pop kulture, a tiče se glazbe i njenih ikona 20.stoljeća. Prva u nizu, prije par mjeseci, objavljena je biografija Curta Cobaina "Kosa anđela”, a za 18.srpnja najavljen je izlazak knjige ‘Ožiljci’, autobiografije Anthony Kiedisa, vokala Red Hot Chili Peppersa, a koju je on napisao u suradnji s američkim novinarom Larryjem Slomanom.
Knjiga govori o Kiedisovom odrastanju s ocem - krijumčarom i preprodavačem droga na razuzdanoj holivudskoj sceni sedamdesetih godina, o njegovim ljubavima te o prvim počecima RHCP-a i njihovom putu prema uspjehu, na kojem su izgubili originalnog gitaristu Hillela Slovaka, koji je umro od predoziranja heroinom, što je nekoliko puta zamalo stajalo života i samog Kiedisa. Isti problemi pratili su i Johna Frusciantea, po mnogima najboljeg živućeg rock gitarista današnjice, koji je s Peppersima snimio četiri albuma ("Mother’s Milk", "Blood Sugar Sex Magik", "Californication", "By The Way"), a Kiedis se na mnogim mjestima u knjizi prisjeća njihovih zajedničkih pustolovina i kreativnih trenutaka.
Knjiga obiluje pričama s turneja, susretima s drugim poznatim osobama te mnogim zanimljivim detaljima iz svijeta glazbene industrije, ispričanim iz prve ruke. Također, bitna strana Kiedisove priče jest njegovo odvikavanje od droge, koje je trajalo praktički koliko postoji i sama grupa, da bi, nakon konačnog otriježnjenja, napisao svoju intimnu ispovijest "Ožiljci", koja je u Americi objavljena u jesen 2004, povodom dvadesete godišnjice postojanja grupe Red Hot Chili Peppers.
Kiedisu je u pripremi knjige pomogao novinar i pisac Larry Sloman, koji je, između drugih brojnih radova o američkoj rock sceni, napisao i knjigu o Bobu Dylanu
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Miljenko Jergović - 'Dvori od oraha' (Durieux, 2003.)
subota , 16.07.2005.
Povodom današnjeg izlaska novog Jergovićevog romana 'Gloria in excelsis', donsoim vam svoju kritiku njegovih 'Dvora od oraha'
KRITIKA : Miljenko Jergović - 'Dvori od oraha' (Durieux, 2003.)
Uzevši u ruke najnoviji Jergovićev roman Dvori od oraha postaje nam jasno zašto je svoju prethodnu dvjestodvadesetak stranica dugu prozu okarakterizirao novelom. (Iako ja osobno o proglašavanju Buick Rivere novelom imam nešto drugačiju teoriju, kojom vas ipak ne bih htio sada zamarati). Jergovićev svježi roman, naime, obujmom trostruko premašuje njegov prethodni, po meni također - roman, i 13 ga tek stranica dijeli od ukupne brojke 700.
No, njegov obujam i broj stranica nikako nije jedini razlog zašto ću se ovaj roman usuditi proglasiti našim najvećim romanom od Kiklopa naovamo. On to uistinu jeste, ali osim po svom obujmu ponajviše ipak po kvaliteti napisanog i dojmljivosti i životnosti ispripovjedanog, ali i po dijapazonu osjećaja koje kod čitatelja pobuđuje svojom poetičnošću kao i asocijativnim obiljem i psihološkom slojevitošću.
U romanu je riječ o povijesti dvaju obitelji - Delavale i Sikirić, pripadnike kojih pratimo kroz razdoblje od oko stotinu godina. Priča se odmotava unatrag, počevši ovih naših novomilenijskih dana sa smrću Regine Delavale (rođene Sikirić) da bi nas autor kroz petnaest poglavlja koja čitamo unatrag, od 15-og ka prvom, odveo stotinjak godinica unazad, sve do k.u.k. dana kada je Balkanom Franjo Josip vladao, preciznije do aprila 1905.godine kada Regina, svjetlo dana uz prodoran vrisak, ugleda.
Dvori od oraha epski je ispripovjedana saga koja oslikavajući sudbine dvadesetak glavnih i još toliko sporednih likova ocrtava brojne povjesne mijene i turbulencije koje se sve redom lome na leđima upravo brojnih pripadnika, slučajno odabrane, upravo ove dvije porodice. Slučajno odabrane, kažem, jer mogla su to biti neka sasvim druga prezimena, pa zašto ne? - upravo i vaša - jer svi smo mi povješću zatrujeni, a ona i postoji samo zato da tokovima naših života upravlja, kormilari i rukovodi.
A ta najkrvavija povijesna dionica, bertollucijevski novecento ili pak po naški dvadeseto netom otpraćeno stoljeće mnogočime oskudno bijaše, ali ni najmanje tragedijama, politikom generiranim. Kojom, poznato je, baviti se ne morate, a da bi se ona vama bavila. I poigravala.
Tako aktere Jergovićeve priče ne zaobilazi ni Informbiro niti Goli otok kao ni četnička kama, ustaški nož ili blajburški pokolj, a povijest ih razbacuje na sve strane, od Dubrovnika do Pariza, preko Sarajeva i Mostara sve do Trsta i Rijeke, poput lista na vjetru vitlajući njihovim nesretnim sudbinama.
Svakog od mnogobrojnih likova Jergović portretira izlažući nam njihova razmišljanja tako da osim kroz vrijeme čitajući putujemo i kroz niz što više, a što manje tvrdih glava, i u njima nataloženih svjetonazora, vjerovanja, stavova i pogleda na život, većina kojih je priprosta i jednostavna, ali najčešće i obilježena urođenom prirodnom inteligencijom zasnovanom na proživljenim i teško preživljenim iskustvima, a koja taj neuk svijet vodi kroz život i pomaže da tek nakratko izbjegnu sudbinu im kletu.
Iako priču pratimo unatrag ona je ispričana linearno, ali tradicionalistička klasična kompozicijska struktura jako često biva prekidana paralelnim radnjama koje prate životne priče ljudi s kojima glavni akteri stupaju u vezu, no glavni tok priče nikad se ne gubi, a nijedan fabularni rukavac ne ostaje nedovršen niti se ijedan od zaista mnogobrojnih sporednih likova ne pojavljuje bez razloga i ne ostavlja ga se, a da ne dobijemo zaokruženi uvid u njegov životni put.
Jergović činjenično izlaganje i fabularni tok svako malo prekida poetski impregniranim dionicama koje naprosto vabe za opetovanim čitanjima, a predstavljaju Jergin specifikum i najfiniji segment njegove proze, ono nešto što ga nepobitno čini uvjerljivo najboljim domaćim prozaikom.
Ovim romanom on se dokazuje, osim kao iznimno emotivan također i kao sasvim zreo i ozbiljan pripovjedač, koji u potpunosti uspijeva epski široku priču odmotati nevjerovatnom lakoćom tako da čitatelj stječe dojam (ali i priželjkuje) da će ga rijeka romana svojim ulančanim nizom događaja kroz prošlost, odvesti sve do zore onog dana kad se naš zajednički daleki predak napokon osovio na dvije noge i vinuo onu kubrickovsku kost nebu pod oblake.
Dvori od oraha vrsta su romana kakvi su iznimno rijetki čak i u kulturnim i književnim sredinama višestruko većim od ove naše, a Jergovićev ponajveći doseg upravo je u tome što je evocirajući cijelo jedno stoljeće uspio izbjeći dociranje i tezičnost bilo koje vrste usredotočavajući se na ljude i njihove sudbine, nesretno dotaknute i obilježene historijom. Koja je ovdje ipak samo kontekst. Ili pozadinska glazba koja priči daje čudan ton. Jer je Jergović, poznato je, ipak književnik bespogovorno i isključivo okrenut čovjeku.
A Dvore od oraha možete čitati i kao autorov odgovor po godinama znatno mu iskusnijem kolegi, Ivanu A. , koji mu je prošle godine iskazao "čast" napisavši roman Fukara s njim kao naslovnim likom. Odnosno preciznije - likom iz naslova.
Na čemu mu se Jergović zahvaljuje i odužuje podarivši nam (ali i njemu) roman kakvog Aralica cijelog svog života želi i sanja da napiše. Ali mu to nikako ne uspijeva. Pogodite zašto.
(Napisao: Božidar Alajbegović, srpnja 2003.)
komentiraj (9) * ispiši * #
8 novih romana domaćih pisaca na kioscima!!!
petak , 15.07.2005.Ljubitelji domaće proze od sutra, 16.07.2005. doći će na svoje. Naime, Jutarnji list pokreće biblioteku Premijera u kojoj će biti objavljeno 8 novih romana nekih od najzanimljivijih suvremenih domaćih prozaika. Ediciju otvara roman Gloria in excelsis Miljenka Jergovića a zatim slijede romani ovih pisaca :
23.07. Jurica Pavičić - 'Kuća njene majke'
30.07. Edo Popović - 'Dečko, dama, kreten, drot'
06.08. Zoran Ferić - 'Djeca patrasa'
13.08. Ivo Brešan - 'Tri života Tonija Longina'
20.08. Boris Dežulović - 'Kula, apostoli'
27.08. Ante Tomić - 'Ljubav, struja, voda i telefon'
03.09. Borivoj Radaković - za sada bez (dobrog) naslova
Knjige će se prodavati uz Jutarnji list po cijeni od 29,00 kn
komentiraj (0) * ispiši * #
INTERVJU : Slobodan Novak
Povodom nagrade »Fonda Miroslav Krleža« kojom je Slobodan Novak ovjenčan za svoj roman 'Pristajanje' novinarka Vjesnika Karolina Lisak Vidović razgovarala s tim inače povučenim piscem koji nerado i rijetko razgovara s novinarima.
•Vaš roman »Pristajanje« pupčanom je vrpcom vezan uz Vaše djelo »Mirisi, zlato i tamjan« koje struka drži jednim od najboljih hrvatskih romana uopće. Čini ste da ste Vi pravi dokaz poznate i često citirane tvrdnje da svaki pisac ustvari čitav život piše jedno te isto djelo, jednu knjigu. Slažete li se i Vi s time? Jeste li u »Pristajanju« rekapitulirali sva bitna obilježja svojeg stila?
– Prihvaćam takve špekulacije. To je jedna od mogućih istina. Tu jednu jedinu knjigu nastavio sam u izvjesnom smislu pišući i »Pristajanje«. Ne misleći uopće na to da ću nastaviti »Mirise«, nego oslikavajući vrijeme što je proteklo otkako smo s Madonom raskrstili, jednostavno sam se vratio u taj svoj život. Reminiscencije su se same spontano javile. Premda u »Pristajanju« zapravo nemam mnogo faktografskih referenca na »Mirise«, svega ih je nekoliko, ipak je očito po svemu to što ste rekli, da se prvi roman na neki način prelio i protego na kasniji život, kao što je, uostalom, i sadašnji trenutak uvjetovan prošlošću.
•Vi ste također autor izrazite autobiografičnosti. Kada se govori o Vašoj prozi, često čitatelji stječu dojam da je ona svojevrsna Vaša literarizirana autobiografija. Je li ona to doista? Možda ne toliko u smislu prenošenja životnih činjenica u prozu, nego više u smislu Vašeg duhovnog života?
– Da, teško je to reći zato što činjenice nisu iste. Jedino što je u »Pristajanju« u nekakvim relacijama sa stvarnošću jest slučajnost da sam vidio kad je pristajao i kad se iskrcavao vojni desantni brod jednoga svibanjskoga predvečerja, ne znajući što se događa. Mislio sam, okupiraju otok, što li? Sve drugo je plod mašte. No, ipak se događa da se tamošnji ljudi prepoznaju među likovima knjige, a to je besmislica, i to je krivi pristup književnoj fikciji. Jednostavno se neke činjenice ili okolnosti poklope, jer ambijent ima svoje predvidive zakonitosti. Ali zbog toga nemam znatnijih neugodnosti.
Moja proza, dakle, jest u vezi s mojim životom, no to je moj unutrašnji život, to su moja proživljavanja, a ne faktografija, ni curriculum. A kako svaka biografija, pa i ona duhovna, mora biti smještena u neki ambijent, ostao sam naravno u ambijentu u kojem sam život najviše i najintenzivnije upijao.
•Kritičari vole reći da u »Pristajanju« slijedite svoju »strategiju obračunavanja« iz Vaših nefikcionalih djela – iz »Digresija« i »Protimba« – putem koje vrlo oštro i ironično kritizirate aktualnu društvenu stvarnost. Što Vi mislite o tome?
– Mislim da je svako iskazivanje prosudbe polemika sa suprotnim mišljenjem, no to mi u romanu nije bila primarna intencija. Roman govori o raspoloženju jednog starca koje je ujedno i njegov mali životni rezime. A to je uvijek više tragično nego polemično.
•Da, ali ne možemo zanijekati činjenicu da se kroz razmišljanja toga glavnog lika iznosi često jetka, ironična kritika naše današnjice.
– To da, svako kritičko razmišljanje o životnoj stvarnosti vodi k tome, pa ma kako ta stvarnost bila umivena. A naša, bogme, baš i ne miriši od čistoće. Dobro bi joj došao i sapun s više kaustične sode nego što ga ja uspijevam svariti.
•Kako komentirate onda kritičarsku tezu da u »Pristajanju« zapravo krijete obrnutu tezu od one naslovom naznačene – dakle ne pristajte ni na što?
– Kao moto »Protimbama« uzeo sam Ujevićev stih »Ni jedne misli ne dijelim bez protimbe«. Ali, naslovom »Pristajanje« nisam iskazivao izravno svoje sudjelovanje u događajima. U njemu je iskazana osuda i protimba ponašanju društva. Taj naslov bi trebao govoriti upravo i samo to, kako mi ljudi pristajemo na sve. »Neopiranje zlu!« Primjerice, ona masa koja je bila nazočna pljački oružja nije reagirala, reagirao je bespomoćno samo pojedinac. I sve drugo što se tamo zbiva, neka je vrsta pristajanja bilo na zlo, bilo na nešto što nije u našoj prirodi. Čak ne ni rezignacija, nego pristajanje. Zato naslov nije suprotan, niti metaforičan. On je, na žalost, dijagnoza. On konstatira mirenje s nečim što je suprotno našim uvjerenjima i što mi nijemo prihvaćamo. Qui tacet, consentit. U tome je smisao. Razumije se, da se onda pod tom automatskom konstatacijom krije i osuda i nepristajanje.
Inače, ne mislim da je taj naslov bogzna što. Prvotni je radni naslov bio »Drugdje«, prema imenu broda »Altrove«. Nekoliko sam boljih naslova dao knjigama svojih prijatelja, i nekoliko knjiga u našim knjižnicama nosi moje naslove. Zovem ih svojima, jer sam ih ja, nakon čitanja rukopisa, predložio. A sebi nisam nikad iznašao dobar naslov. Često sam ih mijenjao zadnji čas. Jedino je »Izgubljeni zavičaj« ispao spontano, čak unaprijed, ali je zato i ostao priprost i opisni. Na premijeri Babajina filma najavljivačica je ne trepnuvši najavila »Izgubljeni raj«, jer joj je u uhu bio Milton. Tako su »Mirisi« prvotno imali naslov »Malodušni«, pa me je Bepo Pupačić, tada Matičin urednik, od toga odvratio. Smatram da je naslov vrlo važan, zato ni s jednim nisam zadovoljan. Najadekvatniji od mojih čini mi se naslov »Digresije«, ali i taj nije moj, pronašao ga je moj sin Javor.
Ovo je tek mali dio intervjua kojega u cijelosti možete pročitati na ovom linku.
komentiraj (1) * ispiši * #
15. CROATIA REDIVIVA
četvrtak , 14.07.2005.
Ove godine po 15. put održava se pjesnički susret - festival hrvatskog pjesništva - Croatia Rediviva u Selcima na otoku Braču. U sklopu festivala biti će upriličena svehrvatska večer poezije 'Ča-kaj-što' u petak, 22. srpnja s početkom u 21 sat na Trgu Stjepana Radića (popularnoj selačkoj Pijaci).
Radi se o književnoj manifestaciji na kojoj pjesnici iz cijele Hrvatske čitaju svoje pjesme na čakavkom, kajkavskom i štokavskom narječju.
Žiri tom prigodom istaknutom hrvatskom pjesniku dodjeljuje "Maslinov vijenac" za cjelokupni pjesnički opus. Na mramornoj ploči Zida od poezije na Trgu poezije u Selcima urezuju se stihovi novoproglašenog laureata (oliveata).
Na spomenutoj pjesničkoj svečanosti sudjelovat će: Sonja Manojlović, Delimir Rešicki, Maja Gjerek Lovreković, Tomica Bajsić, Zoran Kršul, Luko Paljetak, Mladen Machiedo, Tomislav Milohanić, Saša Meršinjak, Nevenka Nekić, Tihana Jendričko, Lilijana Domić, Neva Kežic, Vlasta Vrandečić Lebarić, Dragica Vranjic Golub, Fabijan Lovrić, Drago Štambuk, Tatjana Radovanović, Darija Škunca-Klanac, Zora Birimiša, Božica Zoko, Jakša Fiamengo, Ivo Kalinski i Marina Capalija.
komentiraj (4) * ispiši * #
INTERVJU : Mima Simić
srijeda , 13.07.2005."Ne mogu reći da me muškarci seksualno ne privlače, ali mi je sa ženama sve to puno zanimljivije i inspirativnije. Mogu zamisliti da budem s frajerom, ali moram priznati da mi nisu toliki izazov. Mislim da se ljudi u pogledu svog seksualnog opredjeljenja i interesa razvijaju cijeli život i da te stvari nisu nužno fiksne"
Gore navedeni citat dio je intervjua kojega je za Nacional dala mlada zadarska književnica, poznata i kao aktivistica za prava gay, biseksualne, transrodne i transseksualne populacije, a još poznatija kao sestra Romana Simića. Mima Simić u razgovoru sa Nacionalovom novinarkom, svojom prezimenjakinjom Tatjanom osim o svojoj seksualnoj orijentaciji, govori i o pisanju svoje zbirke priča Pustolovine Glorije Scott, kao i o svojim londonskim i budimpeštanskim iskustvima te kompetitivnom odnosu sa starijim bratom. Cjelovit intervju potražite na ovom linku.
komentiraj (0) * ispiši * #
Knjižara 'Pontes' - treći rođendan!
utorak , 12.07.2005.Vjerujem da u mom Krku gradu, a naročito na Otoku, još ima ljudi kojima riječ "Pontes" ama baš ništa ne znači niti označava. Vjerujem da ima i onih koji dan danas pojma nemaju da u gradu Krku postoji knjižara.
Mnogi misle da je u prostoru u kojem se knjižara nalazi još uvijek prodavaonica namještaja (koja je btw. zatvorila i svoj drugi prostor, u međuvremenu), a neki drže da je u tom prostoru veterinar (jer je svojedobno gradom kružila takva glasina). Šala? Ne.
Ovaj mi je dio teksta bitan, jer radi njega sam uopće odlučila napisati tekst kojega čitate. Dakle, usprkos neznanju i nezainteresiranosti velikog broja Krčana i otočana, knjižara je "Pontes" danas proslavila svoj treći rođendan! A to je nešto! Ne nešto, to je gotovo za ne povjerovati! Tu su! Preživjeli su i rade!
Ono što je trenutno u zaživljavanju jest pokušaj pokretanja "Kluba čitatelja Pontes" i to šljaka. Ide, lagano, ali ide. Za sada članovi dobivaju pogodnosti prilikom kupnje željenih naslova u knjižari, međutim, uskoro (a vjerojatno već ove jeseni) bit će u prilici iskazati svoje želje, ideje i vizije o tome što bi htjeli u svom Klubu, kako osmisliti vrijeme jednog takvog Kluba i slično (nešto se kreće!).
S moga osobnog stajališta, najbitnije je da smo doživjeli, zahvaljujući radu i trudu Valerija i Katarine , proslaviti zajedno s njima ovaj treći rođendan, a sada bi bilo lijepo da se za knjižaru osigura primjereniji prostor od strane Grada Krka! Mislim da je to za početak, sasvim konkretna rođendanska želja, ispunjenje koje je knjižara Pontes, kao i cijeli projekt Pontes i više nego zaslužila!
napisala : Ida
izvor : Lupiga
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Emir Suljagić - 'Razglednice iz pakla' (Durieux, 2005.)
ponedjeljak , 11.07.2005.
U nakladi zagrebačkog Durieuxa upravo je objavljena izuzetna knjiga sarajevskog novinara Emira Suljagića pod naslovom Razglednica iz groba.
Rukopis donosi osobno izvješće o sudbini srebreničke enklave, u kojoj je autor živio i radio, i preživio zahvaljujući statusu prevodioca tamo stacioniranih nizozemskih jedinica UN-a. Radi se prvom izvještaju o unutarnjem životu na smrt osuđenog grada te o njegovom kraju, prvom sustavnom genocidu na tlu Europe nakon 1945. godine; opisan je unutarnji život Srebrenice do ulaska trupa Ratka Mladića: glad, očaj, pokušaji proboja, ali i sociopsihologija crnog tržišta, unutarnjih obračuna, korupcije, stratifikacija na moćne i povlaštene i gladne i nemoćne. Kao protagoniste masovne agonije izgubljenih autor ne izostavlja ni međunarodne snage ni strane novinare koji navraćaju uglavnom samo zbog senzacija. Vrhunac drame je postepena vojna predaja stanovništva srpskim snagama kojoj autor neposredno i u detalje svejdoči kao službeni prevodilac.
Predgovor potpisuje Ivan Lovrenović.
Emir Suljagić rođen je 1975. godine. Živi u Sarajevu. Novinar je sarajevskog političkog tjednika Dani
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : 'U počast Zelenoj Papigi – antologija portugalske pripovijetke' (Hrvatsko filološko društvo/Disput, 2004.)
subota , 09.07.2005.
KRITIKA : 'U počast Zelenoj Papigi – antologija portugalske pripovijetke' (Hrvatsko filološko društvo/Disput, 2004.)
Portugalska književnost u nas je slabo poznata i uglavnom je zastupljena prijevodima pokojeg pjesnika i djela Fernanda Pessoe i nobelovca Josea Saramaga.
Antologija portugalske pripovijetke koju je priredio Nikica Talan (profesor portugalske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu) a zajedničkim snagama objavili Hrvatsko filološko društvo i zagrebački nakladnik Disput, stvari će sigurno bar donekle popraviti.
Profesor Talan antologiju je naslovio «U počast Zelenoj Papigi» prema ponajboljoj pripovijetki jednog od najznačajnijih portugalskih književnika 20.stoljeća Jorgea de Sene u antologiji zastupljenog s naslovnom i još dvije pripovijetke). U antologiju je uvršteno 10 portugalskih autora (8 književnika i 2 književnice), zastupljenih sa ukupno 16 pripovjedaka. Uz svakog autora, priređivač Nikica Talan (koji je sve ovom antologijom obuhvaćene pripovijetke i preveo) daje i kratku biografiju i bibliografiju te bilješku kojom ukratko prosuđuje autorovo stvaralaštvo, pozicionira ga unutar portugalske književnosti te nas upoznaje sa osnovnim značajkama umjetničke prakse ili struje kojih je pojedini zastupljeni autor predstavnik.
Priređivač si je pri sastavljanju antologije kao primarni cilj zadao čitateljima pružiti što zaokruženiji uvid u raznovrsnost poetskih tendencija i smjerova unutar portugalske književnosti nastale zadnjih 100-tinjak godina, pa antologija obuhvaća kratkometražnu prozu u rasponu od kraja 19.stoljeća pa sve do potkraj 20.stoljeća. Tako antologiju otvaraju dvije pripovijetke Jose Maria Eca de Queirosa (1845.-1900.) koji je svojim pripovijetkama na granici legende i bajke prekinuo prevlast proze ispovjednog karaktera i kao novum uveo posezanje za fantastičnim motivima. Kao izraziti kozmopolit Jose de Queiros se nije libio ironiziracije portugalske političke mitologije a sklonost satiričkom prikazu onodobnog portugalskog društva lišilo ga je popularnosti u domovini.
De Queirosovu sklonost fantastičnim elementima baštini i Jose Valentim Fialho de Almeida na čijim se stranicama često osjeća onirička, dekadentna atmosfera, premda u dijelu njegovog opusa posvećenog seoskoj tematici realistično ipak prevladava nad izmaštanim.
Jose Francisco Trindade Coehlo (1861.–1908.) pak u potpunosti napušta fantastiku i piše realističke pripovijetke, prvenstveno se koncentrirajući na život čovjeka i naglasak stavljajući na regionalističke, ruralne teme.
Raul Brandao (1867.-1930.) tematski se također usredotočio na prikaz života ljudi ali je svoju prozu često impregnirao i burlesknim i mističnim elementima, na tragu Edgara Alana Poea, i smatra se pionirom moderne portugalske proze.
Kao dijete ostavši bez roditelja, a nešto kasnije i bez brata, pripovjedački opus (2 zbirke priča, uz bogat pjesnički, sonetni opus) Florbele Espance (1894.–1930.) trajno je obilježen smrću kao nosećim motivom, što potvrđuje i u antologiji zastupljena Espancina pripovijetka «Smrt Manuela Garcie» u kojoj kroz priču o nesretnoj ljubavi okončanoj samoubojstvom, autorica nagovješćuje svoj skorašnji sucidalni kraj.
Pripovjedaštvo Miguela Torge (pseudonim kojim je svoja djela potpisivao Adolf Correia de Roche, 1907.–1995.) obilježava pastoralnost, biblijska simbolika i zavičajni motivi uzdignuti na razinu univerzalnog, dok je stvaralaštvo Jorgea de Sene (1919.–1978.) trajno obilježeno njegovim emigrantskim iskustvom. Jorge de Sena jedan je od najplodnijih portugalskih književnika koji je objavio petnaestak knjiga pjesama, cijeli niz kazališnih komada, šest zbirki pripovjedaka i jedan roman, te nekoliko djela iz područja književne teorije, a bavio se i prevođenjem sa francuskog i engleskog. Osim naglašenog autobiografizma, de Seninu prozu obilježava «poetika svjedočanstva». S ciljem preoblikovanja, poboljšanja zbilje on ukazuje na njezine nedostatke, ali iako stvarne događaje narativizira oblažući ih fikcijom i produktima mašte, pred bijesom salazarističkog režima 1959. godine ipak biva primoran emigrirati u Brazil i najveći dio svoga opusa piše u izgnanstvu.
Maria Agustina Bessa-Luis (r. 1922.) u svom vrlo plodnom opusu (koji obuhvaća više od trideset romana i zbirki priča) pretežito se orijentirala na psihološki prikaz međuljudskih odnosa i ljudskih osjećaja, a njezin stil karakteriziraju enigmatičnost, metafizika i inovativnost na razini jezika, stila i strukture.
Urbano Tavares Rodrigues ( r. 1923.) izraziti je predstavnik egzistencijalizma koji svoju prozu samoće, beznađa i pesimizma garnira naglašenom erotičnošću a u (tjelesnoj) ljubavi prepoznaje ključ rješenja egzistencijalnih ljudskih tjeskoba i mučnina, dok antologiju zatvara pripovijetka Davida Mourao Ferreire (1927.-1996.) sklonog avangardi i modernim tendencijama i progresivnim književnim pokretima.
Nikica Talan potrudio se odabrati najznačajnije predstavnike svake književne struje koja se u zadnjih 100-tinjak godina unutar portugalske literature javila, a u cilju zaokruženosti i cjelovitosti prikaza pripovjedalačkih tendencija izabrao je literarne uratke koji u najboljoj mjeri oslikavaju autorovu poetiku i pripadnost pojedinom smjeru. Tako njegova antologija portugalske pripovijetke «U počast Zelenoj Papigi» predstavlja reprezentativan izbor kratkometražne proze ponajboljih portugalskih pripovjedača i zainteresiranom čitatelju pruža dobar uvid u jednu zanimljivu, a u nas još nedovoljno poznatu književnost.
(Inače, sve pripovijetke kao i bilješke o autorima obuhvaćene ovom antologijom profesor Talan prethodno je objavio na Trećem programu Hrvatskog radija i u raznim domaćim književnim časopisima).
(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2005.)
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Krešimir Mićanović - 'Treba se kretati' (Naklada MD, 2005.)
petak , 08.07.2005.
Naklada MD upravo je objavila novu zbirku kratkih priča Krešimira Mićanovića.
Riječ izdavača
Knjiga priča Treba se kretati nastaje u govoru stišane radosti i nesputanom dijalogu s ljudima i prostorom oko sebe. Riječ je o pričanju u svakodnevici, o iznenadnim obratima i promjenama koje nas zatječu u trenutku odlučivanja ili u sučeljavanju s Drugim. Uzbudljiva kronologija pripovjedačeva kretanja gradi se iz događaja, koji nastaje u "muškom i ženskom društvu", i prerasta u intimni dnevnik promjenjivog i novog svijeta. Treba se kretati knjiga je lucidnih priča, ironičnih i dopadljivih komentara, uzvika i sjete koja se sažimlje pred prolaznošću vremena, prizora i pamćenja. Proizvodnja vlastite događajnosti ili propitivanje jezične moći, dnevnik hodača i šetača, čitatelja i pripovjedača – samo su neke od fusnota uz ovu raznoliku, uzbudljivu i neobičnu knjigu – koja je od priče samosvjesno krenula prema romanu, prema vlastitom početku.
KREŠIMIR MIĆANOVIĆ rođen je u Brčkom 1968. g.
Do sada objavio : Dok prelazim asfalt, poezija (1987.), Vrtlar, proza (1994.)
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Derviš Sušić - 'Hodža Strah' (VBZ, 2005.)
Iz tiska, u izdanju zagrebačkog VBZ-a upravo je izašao roman Derviša Sušića pod naslovom Hodža Strah. Tog u nas malo poznatog bosanskog autora Miljenko Jergović predstavlja sljedećim riječima :
Za Derviša Sušića u Hrvatskoj je malo tko čuo, jer nikada nisu postojali ni izvanknjiževni, ni književnomarketinški razlozi koji bi ovoga pisca proslavili u prvome susjedstvu. U ratu je bio partizan, o čemu svjedoči njegov dnevnik S proleterima, koji je osamdesetih bio u obaveznoj lektiri bosanskohercegovačkih osmoškolaca. Početkom šezdesetih počeo je ispisivati neku vrstu društvene satire, u romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, koja je danas vrijedan dokument socijalističkih vremena, a nije previše izgubila ni na literarnoj vrijednosti. Sedamdesetih je na jugoslavenskim televizijama više puta reprizirana televizijska serija Tale, snimljena po Sušićevoj prozi, pa je i kod bosanske publike stekla popularnost kakvu sam pisac nikada nije doživio.
Derviš Sušić je, pogotovu u romanima Hodža Strah i Nevakat, napisao i neke od najmuslimanskijih, ili islamom najprožetijih, stranica bosanske književnosti. Činjenica je da su najljepše prozne stranice inspirirane islamom, u bosanskoj književnosti napisala dvojica partizana i komunista, obojica u svojim počecima pobornici socijalističkoga realizma i teorije odraza, Derviš Sušić i Meša Selimović. Time doista nitko nije bio na gubitku, niti se tako potvrđivala neka društvena istina. Ali pred čitateljima, ipak, stoji neka vrsta moralne obaveze da prihvate cjelinu, a ne samo dio književne i duhovne istine ovih i ovakvih pisaca. To se pogotovo odnosi na Sušića, jer je on, za razliku od Selimovića, znao dobro pisati i kad bi branio i zastupao svoja ideološka uvjerenja.
Prvo hrvatsko izdanje Hodže Straha kasni više od dvadeset godina za izvornikom, koji, ako je suditi po referencama u kritikama novijih zagrebačkih kritičara kada pišu o knjigama koje tematiziraju Bosnu, nisu čitali ni oni koji bi po prirodi posla trebali biti upućeni i u prva književna susjedstva. Međutim, to zakašnjenje i ne mora biti toliko loše, jer je cjelokupni europski književni ambijent danas ponešto istočniji, nego što je bio za Sušićeva života. A i trend novohistorijskoga romana odgovarat će ovome dobrom starom piscu, bosanskome klasiku.
Miljenko Jergović
komentiraj (3) * ispiši * #
Nova Istra, ljeto 2005.
četvrtak , 07.07.2005.Prošlog tjedna iz tiska je izašao novi, ljetni broj časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra (broj 2/2005., godište 10., svezak 30.).
Tema ljetnog broja je Sam Shepard, a Nova Istra, osim njegove cjelovite drame Ludi od ljubavi (krajem osamdesetih ekranizirane od strane Roberta Altmana, s Kim Basinger u gl. ulozi) donosi i Shepardov putni dnevnik s turneje Boba Dylana Rolling thunder 1975., te bibliografiju tog američkog pisca i glumca, kao i tekstove Žarka Milenića i Predraga Nešovića koji analiziraju prozni opus Sama Sheparda.
Nova Istra također donosi i cijeli niz novih prijevoda (Viktor Jerofejev, Marin Sorescu, Ugo Betti, Paola Capriola) te dosad neobjavljene priče Ivana Grljušića i Nenada Stipanića, kao i poeziju Tomislava Ribića, Nade Grubišić i Sanje Širec Rovis. Sanja Vulić piše opširni ogled o bunjevačkohrvatskom piscu Antunu Kragiću, tu su također i dva priloga o zavičaju Dražena Vlahova i Jasenka Zekića, dok je tekst Fahrudin Novalića posvećen Srebreničkoj tragediji.
U književnokritičkoj rubrici osim tri teksta moje malenkosti (Thomas Bernhard, Kemal Mujičić Artnam, Zoran Lazić) tu su još i osvrti Adriana Cvitanovića o romanima Marquiza de Sadea, L.F.Celinea i Ilje Stogoffa, kritika zbirke irske kratke priče i prikaz knjige Rene Girarda iz pera Igora Grbića, dok poeziju Ivana Hercega prikazuje Sanjin Sorel, a o kratkoj prozi Tomislava Milohanića piše Božica Pažur
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : 'Antologija hrvatske ZF priče'
Na nedavnom je Festivalu fantastične književnosti u Pazinu predstavljena novoobjvaljena "ANTOLOGIJA HRVATSKE ZF PRIČE" . Knjiga okuplja velik broj znanstveno-fantastičnih priča autora različitih generacija, od klasika poput A.Cesarca, Branka Belana , Sunčane Škrinjarić... pa do mlađih snaga (Macan, Prodanović, idr.), po izboru riječkog književnika
Žarka Milenića, koji je knjigu uredio te napisao predgovor i bilješke o piscima.
Knjigu je objavio riječki ogranak DHK-a u suradnji s Liber d.o.o. Rijeka.
U nastavku vam donosim sadržaj :
Neven Antičević: Duboko u bunaru sjećanja
Branko Belan: Učenik u predsoblju
Milena Benini: Povratak kući
Mario Berečić: Željezna horda
August Cesarec: San doktora Prospera Lupusa
Ljiljana Domić: Ahil i Pentesileja
Nedjeljko Fabrio: Prilaz izazovu
Zvonimir Furtinger: Djed i unuk
Dunja Grbić: Biti čovjek
Hrvoje Hitrec: Gospodar velike piramide
Mladen Horvat: Zelene oči
Jasminka Hržić Grubelić: Međusvijet
Predrag Jirsak: Alboran
Vojislav Kuzmanović: Nema više Davona
Darko Macan: Prijestupnik
Krsto A. Mažuranić: Recept milostive Adelije
Vesna Miculinić Prešnjak: Vodeni dom
Damir Mikuličić: Prokionske trešnje
Slobodan Petrovski: Most
Branko Pihač: Problem
Živko Prodanović: Najveća tamnica samoće
Predrag Raos: Poštovani uredniče
Sunčana Škrinjarić: Povratak
Zdravko Valjak: Pothodnik
Anto Zirdum: Elkastrandin kompleks
+ priređivačev predgovor + bilješke o piscima; tvrdi uvez, 280 str..
komentiraj (1) * ispiši * #
Knjiški moljac na Nacionalovom webu
srijeda , 06.07.2005.
Kao što vas već izvijestih, odnedavno moja malenkost svoje književne kritike objavljuje i na web portalu tjednika Nacional. Obostrana se suradnja nastvalja pa tako, koga zanima, neka klikne na ovaj link i na Nacionalovom webu pročita moje mišljenje o romanu 'Koma' Alexa Garlanda
komentiraj (4) * ispiši * #
NOVO : Martin Amis - 'Londonska polja' (VBZ, 2005.)
utorak , 05.07.2005.
Nakon romana Noćni vlak i zbirke priča Teška voda, zagrebački VBZ nastavlja s objavljivanjem djela Martina Amisa. Tako je nedavno objavljen i prijevod romana Londonska polja tog slavnog britanskog književnika
Riječ izdavača
Briljantno parodirajući velegradsku idilu, Martin Amis u Londonskim poljima kreira pejzaž nasilja, »polja« mržnje i prisile. U ovoj romanesknoj »melodrami za kraj milenija« žrtva je Nicola Six, »crna rupa« seksa i samoprezira, koja je opsjednuta idejom orkestriranja vlastite smrti. Ubojica bi mogao biti Keith Talent, nasilna propalica čije su jedine strasti pornografija i pikado. Ili je ubojica bogati, časni i pomalo romantični Guy Clinch?
Crnom komedijom o jednom ubojstvu, apokaliptičnom satirom, skatološkom meditacijom o ljubavi i smrti i nuklearnoj zimi, Amis izvrgava kritici milenijski miraz i njegove žrtve u prekrasnoj, čas rapsodičnoj čas kolokvijalnoj prozi koja miksa detektivsku priču, mikroesejistične komentare, urbanu satiru i obiteljsku farsu. Destruktivnost i tama njegovih likova, makijavelističke spletke, kako likova, tako i pripovjednog autoriteta koji se počesto čini kao lik samog autora s Božjim kompetencijama, opscenost i pornografija na »poljima« suvremenoga svijeta – zacijelo nisu jedino, ali su, čini se, najbitnije što ovaj pisac lucidne ironijske rečenice fascinantno elaborira. Njegovi nalazi o vremenu i ljudima u njemu, koje čitamo u podtekstu ove priče, zapanjuju svojom preciznošću i nekompromisnom ubojitošću. Taj svijet je bez nade, njime caruju pohlepa, ubojica vreba na svakom koraku, a žrtva postaje žrtvom gotovo vlastitim odabirom. Moderan čovjek za Amisa je, očito, tehnolog pornografije i negativnih utopija – bešćutan u svojoj opsesiji seksualnošću i lišen kakve moralnije inspiracije. Stoga u Poljima i čitamo možda najzlokobniju, danas uopće zamislivu, rečenicu: »Istina nije važna, niti je poželjna.«
Ni izbliza nije moguće pobrojati sve razloge zbog kojih je Martin Amis u samoj špici suvremene britanske književnosti, ali oni su literarno posvjedočeni upravo tu, u Londonskim poljima, bez sumnje autorovu remek-djelu, koje, u kontekstu suvremene britanske književne scene, svjedoči njene doista iznimne interese
komentiraj (1) * ispiši * #
Budućnost knjige u Hrvatskoj do 2015.
Vjerujem da će malo koji segment hrvatskog društva i tržišta doživjeti toliko temeljite promjene kao što je to slučaj s knjigom. Već smo proteklih godina vidjeli koliko se brzo može mijenjati cijela struktura tržišta knjiga. U slijedećih deset godina očekuju nas velike promjene ne samo na tržištu knjiga, nego i u načinu na koji knjigu doživljavamo i upotrebljavamo.
Knjiški sadržaji bit će još mnogo prisutniji u svakodnevnom životu, dostupniji i upotrebljavaniji. Sve to zbog tehnologije koja će omogućiti da se knjiški sadržaji upotrijebe na TV-u i računalima koja će se uvući u domove, putem raznih oblika informacijskog povezivanja: internet, mobilna telefonija, e-televizija i drugi oblici koje danas vidimo tek u naznakama. Dostupnost knjiškog sadržaja bit će mnogo veća i na drugim mjestima, prije svega zahvaljujući razvitku malih i spretnih sučelja za čitanje knjiških sadržaja - uređaja na tragu LIBRIE-ja koji se bazira na tehnologiji e-papira. A klasična knjiga koju poznajemo u obliku otisnutog bloka papira uvezanog u korice, biti će manje značajna i zastupljena na tržištu. Osobito u određenim kategorijama. Primjerice, sasvim je moguće da će se u školama još samo iznimno rabiti tiskani udžbenici.
Gore navedeni citat tek je dio odgovora Valerija Jurešića, voditelja Knjiškog informativnog sustava ((www.knjiga.hr)na anketno pitanje Nacionala o tome kakva kulturna budućnost (u njegovom slučaju, po pitanju knjige) očekuje Hrvatsku tijekom idućih deset godina. Cjelovit Jurešićev odgovor potražite na ovom linku.
komentiraj (3) * ispiši * #
AGM poklanja pjesme banda Mime Simić
ponedjeljak , 04.07.2005.
Od danas na adresiwww.agm.hr možete downloadati pjesme
"Mama Tereza" i "Sudbine kopile" soc-religioznog banda Drvena Marija Mime Simić,
autorice nedavno objavljene, a već hvaljene knjige "Pustolovine Glorije Scott" (garnirane stripovima Ivane Armanini)
"Pustolovine Glorije Scott" su inteligentna i zabavna knjiga, prožeta urbanim duhom i vrlo suvremenom površnošću. Ona pretpostavlja obrazovanog i znatiželjnog čitatelja, zainteresiranog i za ozbiljne knjige i za novinske tričarije, senzibilnog za trendove, no ne baš zaokupljenog teškim dvojbama. Čitatelja koji je pomalo postmodernistički ravnodušan prema infernalnim prizorima svuda oko njega, no koji pristaje na ironiziranje svega, pa i vlastite pozicije. (...)
Mima Simić osnivačica je i benda "Drvena Marija". Takve veze s drugim medijima mogu pridonijeti popularnosti ove proze, koja je sama po sebi predodređena za uspjeh, barem kod mlade, vrlo mlade i obrazovane publike svih generacija pod uvjetom da je inficirana žanrovima popularne k ulture. (...)
Mnogo toga je u ovoj zbirci priča unaprijed planirano i čvrsto zadano: likovi s karizmom koji se ne mijenjaju i ne razvijaju, s kojima se, upravo kao i s junacima stripa, rado družimo, i uopće nas ne smeta određena predvidivost zbivanja. U osnovi je ove knjige odlična ideja, no i izvedba je besprijekorna. (...)
Gordana Crnković, "Feral"
komentiraj (5) * ispiši * #
NOVO : Nick Hornby - '31 pjesma' (Algoritam, 2005.)
Kao što svaki Hornbyjev fan dobro zna, dotični je britanski pisac veliki fan rock glazbe. Tako je prije par godina Nick Hornby objavio knjigu '31 pjesma' u kojoj je u isto toliko kratkih eseja obrazložio zašto jaaaako voli baš tih odabranih 31 pjesama, a knjiga je upravo, u izdanju Algoritma (i prijevodu Martine OPetranović) dospijela na police domaćih knjižara
Riječ izdavača
U svojoj zbirci kratkih eseja o glazbi, 31 pjesma, Nick Hornby, najautentičniji glas jedne (nije sad važno koje) generacije kao da sjedi u fotelji i nevezano čavrlja s vama o svemu i svačemu, a najviše o… kako bismo to poetski rekli, nosačima zvuka. Ili možda više o onom što oni točno nose. Sve što vam je ikada, onako ovlaš, protutnjalo kroz glavu dok ste pjevušili neki refren, Nick Hornby će manirom vrsnog opažatelja imenovati, razotkriti i objelodaniti. I onda opet pospremiti natrag, gdje je tom feelingu i mjesto, u dubinu duše. Što je to čarobno u albumima koje smo slušali stotinama puta, u napjevima pop-skladbi koje su kao šećerna vuna, što je u teškim rifovima manično-depresivnih kantautora koji nas vuku prema piću? Nick Hornby možda ne zna sve odgovore, ali taj čovjek doista zna kako postaviti prava pitanja.
Riječ autora
Nijedna od pjesama koje volim mi ne znači ništa kao glazba, nego samo kao uspomena, a nije mi bila namjera pisati o uspomenama. To nije smisao ove zbirke. Želio sam pisati ponajprije o onim odlikama tih pjesama zbog kojih sam ih i zavolio, a ne o onome što sam ja upisao u njih. Kad me tkogod upita kakvu glazbu volim, shvatim da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje jer ljude obično zanimaju imena, a ja im mogu dati samo nazive pjesama. I gotovo sve što o njima mogu reći jest da ih volim, da rado pjevušim uz njih, da prisiljavam druge ljude da ih slušaju i da se naljutim ako se tim drugim ljudima pjesme ne svide onoliko koliko su se svidjele meni.
Nick Hornby
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Zoran Lazić - 'Ljeto u gradu' (AGM, 2004.)
subota , 02.07.2005.Povodom izlaska dugonajavljivanog romana autorskog dvojca Lazić&Kožul 'Gori domovina' (ponovo) vam donosim svoju kritiku lazićeva romana 'Ljeto u gradu'
KRITIKA : Zoran Lazić - 'Ljeto u gradu' (AGM, 2004.)
"Ljeto u gradu" romaneskni je koloplet veoma razbarušenih priča povezanih zajedničkim mjestom i vremenom zbivanja (Slavonski Brod, ljeto ratne 1992.) kao i pojedinim likovima koji se iz priče u priču prošetavaju. Ta druga po redu prozna knjiga 27-godišnjeg Zorana Lazića (poznatog nam kao jednog od pokretača i urednika prerano upokojenog Nomada) svojom eklektičnošću, žanrovskom i stilskom raznolikošću, lovin'-spoonfulovskim naslovom kao i brojnim pjesmama čijim je sampleovima Lazić nadogradio svoj rukopis (od Beatlesa, The Flaming Lips i Pips, Chips & Videoclips preko Radiohead, Bjork i Paula Simona sve do Broadcast ili The Boo Radleys) uvelike je nalik onome što se u terminologiji glazbene (rock) kritike naziva konceptualnim albumom (najpoznatiji predstavnici bili bi albumi Pet sounds Beach Boysa ili Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band slavne liverpulske čupave četvorke).
Baš kao što su Beatlesi na spomenutom albumu psihodeliju nadogradili simfonijskim pasažima, kabaretske elemente pomiješali sa soulom, a etno sa klasičnom glazbom, da bi sve sastojke obuhvatili zajedničkim konceptualnim (tematskim) okvirom, tako je i Lazić svoje stilski i žanrovski krajnje heterogeno štivo (u kojemu strip stoji uz bok sa ljubavnom melodramom i nijemim filmom, znanstvena fantastika korice dijeli sa vesternom i ratnom prozom, a bajka se naslanja na surovi realizam) objedinio u romaneskni okvir (koncept) koji tematizira ratnom stihijom zahvaćeni rodni mu Slavonski Brod.
Roman se sastoji od ukupno devet različitih narativnih cjelina povezanih pričom o 16-godišnjoj Ivoni koja besciljno luta ratom poharanim ulicama Slavonskoga Broda. Njene putešestvije gradskim ulicama pratimo u nastavcima, a autor ih u obliku kratkih uvoda smješta ispred svake od preostalih devet cjelovitih priča, i iako su sve te priče, kao što je već naglašeno, žanrovski i stilski posve raznorodne, svaka se od njih bavi stanovnicima Slavonskoga Broda, običnim malim ljudima (prognanici, profesori, sitni kriminalci, ratni invalidi, djeca, samohrane majke, bivši narkomani, svećenici, liječnici, ...) koje ratna nepogoda baca u neobične situacije.
Baš kao i u pričama iz svoje debitantske zbirke "Miss Krampus", Lazić i ovdje zbilji pristupa s odmakom i nemalom dozom ironije te je ponovo izrazito sklon očuđavanju stvarnosti. Fabule su mu i ovdje prepune elemenata fantastike i bajkovitosti, a likove često smješta u nadrealne i apsurdne situacije (ostarjeli rocker kojega posjećuju vanzemaljci, profesori koji se u slobodno vrijeme pretvaraju u osvetnički nastrojene stripovske super-heroje ili seljak koji svijetom hoda misleći da je mrtav).
Mada je ponovo vrlo dojmljiv u epizodama kod kojih zbivanja pratimo iz dječjeg, infantilnog očišta ("Dizel balada"), najumješnijim se ovoga puta ipak pokazao u realističnoj mračnoj priči o svećeniku-ratnom profiteru ("Prva pričest"). Te se dvije cjeline kvalitativno izdvajaju svojom pomnom dorađenošću i zaokruženošću; "Srest ćemo se opet" osvaja emocionalnim nabojem; "Valkira" efektno apostrofira cikličnost i repetitivnost zla na ovim prostorima, dok u "Everlandu" autor osnovnu fabulu nadograđuje zanimljivim potpričama te ju garnira finom istančanom introspekcijom. Nažalost, preostalih nekoliko narativnih cjelina nešto su niže kvalitativne razine, pa se tako najlošijom i ustvari posve suvišnom ispostavlja banalna i na lošem humoru bazirana, dijaloški koncipirana "Zadnja runda", dok dionice naslovljene "Osvetnici" i "Mak i čudesno uho" ostavljaju osjetan dojam konfuznosti i nedorađenosti.
No, i unatoč tome što su narativne cjeline prelabavo međusobno povezane pa je rukopis lakše okarakterizirati zbirkom priča negoli romanom, i iako dionice kvalitetom prilično osciliraju (jer je Lazić još uvijek nedovoljno iskusan da bi baš u svakom od brojnih žanrova za kojima je posegnuo bio "na svome"), "Ljeto u gradu" ipak ćemo, prije nego po manama, pamtiti po inventivno zamišljenoj kompleksnoj strukturi, fabularnoj, stilskoj, motivskoj i žanrovskoj raznovrsnosti, te iznimnoj maštovitosti autora kojemu je uspjelo nagraditi nas velikim brojem dugopamtljivih efektnih epizoda i nesvakidašnjih likova.
Elem, "Ljeto u gradu" u svakom slučaju zaslužuje pažnju i zauzima zasluženo mjesto u gornjem domu domaće prozne produkcije 2004. godine, ali i potvrđuje kako je "drukčije" još uvijek bitna odrednica koja karakterizira recentne uratke mnogih slavonskih autora (po sklonosti apsurdu i očuđavanju zbilje Nuhanović je Laziću vrlo blizak, a "drukčijim" se svakako može okrstiti i interdisciplinarnost Stanka Andrića, sklonost Davora Špišića hororu kao žanru, kao i nesvakidašnja struktura Rizvanovićeva romana 'Dan i još jedan').
(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2004.)
komentiraj (0) * ispiši * #
Steve i Samoula LIVE!
petak , 01.07.2005.Ljubitelji lijepe riječi i uzbudljivog života,
dođite u subotu, 2. srpnja u Booksu, s početkom od 20.30 h,
gdje možete čuti live verziju odabranih ulomaka romana
"Gori domovina: Steve i Samoula u Hrvatskoj"
u interpretaciji autora,
Lazića&Kožula
k tomu još uz poseban popust kupiti knjigu i uz nju dobiti gratis CD
sa soundtrackom knjige by "Vruće kitice posse"...
Dobrodošli!
komentiraj (1) * ispiši * #
INTERVJU : Damir Radić
Damir Radić poznati je filmski i književni kritičar, te pjesnik sa dvije zbirke iza sebe.
DOP magazin objavio je opširan intervju u kojemu Radić progovara o svojoj poeziji, svojim književnim i filmskim "favoritima", osvrće se i na svoj kritčarski rad te na sadašnji trenutak u hrvatskoj književnosti i filmu. Dio njegovog razmatranja o hrvatskoj književnosti prenosim vam u nastavku a cijeli intrevju potražite na ovom linku.
Usprkos svim inzistiranjima na nekakvom velikom hrvatskom književnom bumu, on se dogodio samo u produkcijsko-medijskom smislu, dok je kvaliteta bila u drugom planu. Solidni, ili čak posve prosječni pisci proglašavani su prvorazrednim autorima, oni doista zanimljivi su marginalizirani, ali to je ona predobro poznata priča o FAK-u i njegovoj diktaturi, koju ne namjeravam ponovo pričati.
Ipak, nesumnjivo je dobro da je nacionalna književnost došla u prvi plan, to stvara daleko poticajniju atmosferu za rad, a dobro je i što se pokušava stvoriti nekakav mainstream temelj nacionalne književnosti, kakav valjda svaka ozbiljna nacionalna književnost ima. No ponavljam, prečesto se brkaju kriteriji pa se solidni ili tek korektni mainstrem pisci instaliraju u instant klasike.
Naravno, mi smo mala provincijska sredina i ne treba očekivati čuda, nekakvog genijalca u rangu Almodovara, von Triera ili Houllebecqua, ali da nam se baš toliko nameću mediokritetski kriteriji, ipak je previše. U kreativnom smislu, mislim da nam književnost i film podjednako (ne) prosperiraju, samo što filmaši daleko bolje zarađuju. Kad država budžetira film, taj budžet sadrži i (pozamašne) autorske honorare, dok iz državne potpore knjizi i njezinog otkupa autor izravno ne profitira ni lipe. Zanimljiva diskriminacija oko koje nitko previše ne diže glas.
Ah da, ostao sam dužan izreći i neko ime s književne scene u pozitivnom kontekstu. Vrlo teška srca to kažem, jer taj me autor svojim medijskim djelovanjem beskrajno iritira, ali u ime istine moram priznati da je Jergović još uvijek neprikosnoven, "Inšallah, Madona, inšallah" doista je moćna knjiga. Vidjet ćemo što će biti s Dašom Drndić nakon silovitog "Leica formata", kako će se razvijati Jelena Ćarija nakon vrlo obećavajuće "Klonirane", od Rade Jarka se mogu očekivati kvalitetne stvari, kao i od Tatjane Gromače, zanima me u kojem će smjeru Roman Simić, a od njegove sestre Mime nadam se velikim djelima, beletrističkim i teorijskim. Da, i Dežulović se čini interesantnim. Vidjet ćemo i što će biti s veteranima, npr. s postojano produktivnim Milkom Valentom koji je, čini se, nakon dugih godina posvećenosti poeziji, drami i kratkoj prozi, napokon odlučio izgraditi i ozbiljniji romaneskni opus, što bi od autora antologijskog "Clowna" bio i red. Vjerojatno sam nekog zaboravio, ali idemo dalje.
komentiraj (2) * ispiši * #