* Kako bi žanrovski odredili roman koji ste napisali? Je li riječ o trashu?
LAZIĆ: Prije svega kao komediju, plus akcija. Komedija nam je bila osnovna ideja, a želja da se netko prepozna je u pozadini.

* Jeste li roman pisali s namjerom da postane hit knjiga?
LAZIĆ: U Hrvatskoj nisam primijetio nijedan sličan roman. Premda i Kožul i ja imamo nekoliko ozbiljnih knjiga iza sebe, ne mogu se načuditi da smo ovako nešto uopće izdali i da ispada da nam je to prva knjiga.

KOŽUL: Moram priznati da sam na početku bio sumnjičav. Kad smo napisali prolog, shvatio sam da to vrijedi, ali i dalje nisam previše očekivao. Ali, kako je knjiga dalje tekla sve više mi se sviđala. Najviše me mučilo hoćemo li uspjeti zadržati intenzitet. Mislim da smo uspjeli u tome.

* Kako kao književnici gledate na taj urednički štos s prodajom likova u romanu i s reklamama koje su ubačene u knjigu? Je li ta ideja dorađena do kraja?
LAZIĆ: To su bila dva kolosijeka. Prvi je bio prodaja likova koja je bila javna, a reklamiranje je bilo strogo određeno. Koliko vidim, svrha je postignuta. Sve se to radilo ne zbog naše bogate starosti, nego da se piše o knjizi. Sad smo ušli u novu fazu, kad kritičari ne znaju na koji način pristupiti knjizi nego potroše pola teksta o priči o prodaji likova kao da tekst sam po sebi nije dovoljno zanimljiv. Prije nego što je Lokotar došao do te ideje imao je proročansku viziju da će knjiga biti hit, da bi kasnije na tekst dodali priču s prodajom.

KOŽUL: Kad smo počeli pisati nije nam palo na pamet prodavati likove. Kasnije smo ih vadili iz romana i ponudili ih na prodaju.

LAZIĆ: Na nekim mjestima smo dobili fore koje inače ne bi postojale. Tako je, recimo, Dalmatinca koji pita autostopere glupa pitanja želeći biti vickast, kupio čovjek koji se zove Vicko, sladoledara s tipičnom bijelom kapom na glavi kupio je čovjek koji se preziva Bilokapić.

* Koliko ste likova prodali?
LAZIĆ: Negdje oko 80 posto. Ostali su i tako bili previše marginalni, jer lik blagajnice koji izgovara tek jednu repliku i tako ne treba ime.

* Igrajući se s marketingom, postigli ste očito dobar marketinški štos, s obzirom na medijski prostor koji ste dobili?
LAZIĆ: Knjiga je u tekstu dovoljno drska sama po sebi. Reklame su više za one koji misle da je knjiga zadnje utočište visoke kulture. Ovo je bio dio koncepta i tko misli da je previše, mora pročitati knjigu pa će vidjeti da je sve na svom mjestu. Štoviše, moglo je biti i žešće, da kad se otvori knjiga zasvira ganga.

KOŽUL: Visoka kultura je i tako eufemizam za irelevantnu kulturu i po tome treba udarati što se više može.

LAZIĆ: Kod nas je književnost opterećena tematiziranjem velikih aktualnih stvari, a tematizirati ih znači baciti se u veću depresiju, zbog čega se nisam htio baviti velikim temama. Ovo je bio jedini način da se bavim time, da se sve okrene na sprdačinu.

KOŽUL: Stvarnosna proza je precijenjena, a eskapizam je podcijenjen.

Razgovarao : Goran BORKOVIĆ
Izvor : Feral Tribune