KRITIKA : 'U počast Zelenoj Papigi – antologija portugalske pripovijetke' (Hrvatsko filološko društvo/Disput, 2004.)

Portugalska književnost u nas je slabo poznata i uglavnom je zastupljena prijevodima pokojeg pjesnika i djela Fernanda Pessoe i nobelovca Josea Saramaga.
Antologija portugalske pripovijetke koju je priredio Nikica Talan (profesor portugalske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu) a zajedničkim snagama objavili Hrvatsko filološko društvo i zagrebački nakladnik Disput, stvari će sigurno bar donekle popraviti.

Profesor Talan antologiju je naslovio «U počast Zelenoj Papigi» prema ponajboljoj pripovijetki jednog od najznačajnijih portugalskih književnika 20.stoljeća Jorgea de Sene u antologiji zastupljenog s naslovnom i još dvije pripovijetke). U antologiju je uvršteno 10 portugalskih autora (8 književnika i 2 književnice), zastupljenih sa ukupno 16 pripovjedaka. Uz svakog autora, priređivač Nikica Talan (koji je sve ovom antologijom obuhvaćene pripovijetke i preveo) daje i kratku biografiju i bibliografiju te bilješku kojom ukratko prosuđuje autorovo stvaralaštvo, pozicionira ga unutar portugalske književnosti te nas upoznaje sa osnovnim značajkama umjetničke prakse ili struje kojih je pojedini zastupljeni autor predstavnik.

Priređivač si je pri sastavljanju antologije kao primarni cilj zadao čitateljima pružiti što zaokruženiji uvid u raznovrsnost poetskih tendencija i smjerova unutar portugalske književnosti nastale zadnjih 100-tinjak godina, pa antologija obuhvaća kratkometražnu prozu u rasponu od kraja 19.stoljeća pa sve do potkraj 20.stoljeća. Tako antologiju otvaraju dvije pripovijetke Jose Maria Eca de Queirosa (1845.-1900.) koji je svojim pripovijetkama na granici legende i bajke prekinuo prevlast proze ispovjednog karaktera i kao novum uveo posezanje za fantastičnim motivima. Kao izraziti kozmopolit Jose de Queiros se nije libio ironiziracije portugalske političke mitologije a sklonost satiričkom prikazu onodobnog portugalskog društva lišilo ga je popularnosti u domovini.
De Queirosovu sklonost fantastičnim elementima baštini i Jose Valentim Fialho de Almeida na čijim se stranicama često osjeća onirička, dekadentna atmosfera, premda u dijelu njegovog opusa posvećenog seoskoj tematici realistično ipak prevladava nad izmaštanim.
Jose Francisco Trindade Coehlo (1861.–1908.) pak u potpunosti napušta fantastiku i piše realističke pripovijetke, prvenstveno se koncentrirajući na život čovjeka i naglasak stavljajući na regionalističke, ruralne teme.
Raul Brandao (1867.-1930.) tematski se također usredotočio na prikaz života ljudi ali je svoju prozu često impregnirao i burlesknim i mističnim elementima, na tragu Edgara Alana Poea, i smatra se pionirom moderne portugalske proze.
Kao dijete ostavši bez roditelja, a nešto kasnije i bez brata, pripovjedački opus (2 zbirke priča, uz bogat pjesnički, sonetni opus) Florbele Espance (1894.–1930.) trajno je obilježen smrću kao nosećim motivom, što potvrđuje i u antologiji zastupljena Espancina pripovijetka «Smrt Manuela Garcie» u kojoj kroz priču o nesretnoj ljubavi okončanoj samoubojstvom, autorica nagovješćuje svoj skorašnji sucidalni kraj.
Pripovjedaštvo Miguela Torge (pseudonim kojim je svoja djela potpisivao Adolf Correia de Roche, 1907.–1995.) obilježava pastoralnost, biblijska simbolika i zavičajni motivi uzdignuti na razinu univerzalnog, dok je stvaralaštvo Jorgea de Sene (1919.–1978.) trajno obilježeno njegovim emigrantskim iskustvom. Jorge de Sena jedan je od najplodnijih portugalskih književnika koji je objavio petnaestak knjiga pjesama, cijeli niz kazališnih komada, šest zbirki pripovjedaka i jedan roman, te nekoliko djela iz područja književne teorije, a bavio se i prevođenjem sa francuskog i engleskog. Osim naglašenog autobiografizma, de Seninu prozu obilježava «poetika svjedočanstva». S ciljem preoblikovanja, poboljšanja zbilje on ukazuje na njezine nedostatke, ali iako stvarne događaje narativizira oblažući ih fikcijom i produktima mašte, pred bijesom salazarističkog režima 1959. godine ipak biva primoran emigrirati u Brazil i najveći dio svoga opusa piše u izgnanstvu.
Maria Agustina Bessa-Luis (r. 1922.) u svom vrlo plodnom opusu (koji obuhvaća više od trideset romana i zbirki priča) pretežito se orijentirala na psihološki prikaz međuljudskih odnosa i ljudskih osjećaja, a njezin stil karakteriziraju enigmatičnost, metafizika i inovativnost na razini jezika, stila i strukture.
Urbano Tavares Rodrigues ( r. 1923.) izraziti je predstavnik egzistencijalizma koji svoju prozu samoće, beznađa i pesimizma garnira naglašenom erotičnošću a u (tjelesnoj) ljubavi prepoznaje ključ rješenja egzistencijalnih ljudskih tjeskoba i mučnina, dok antologiju zatvara pripovijetka Davida Mourao Ferreire (1927.-1996.) sklonog avangardi i modernim tendencijama i progresivnim književnim pokretima.

Nikica Talan potrudio se odabrati najznačajnije predstavnike svake književne struje koja se u zadnjih 100-tinjak godina unutar portugalske literature javila, a u cilju zaokruženosti i cjelovitosti prikaza pripovjedalačkih tendencija izabrao je literarne uratke koji u najboljoj mjeri oslikavaju autorovu poetiku i pripadnost pojedinom smjeru. Tako njegova antologija portugalske pripovijetke «U počast Zelenoj Papigi» predstavlja reprezentativan izbor kratkometražne proze ponajboljih portugalskih pripovjedača i zainteresiranom čitatelju pruža dobar uvid u jednu zanimljivu, a u nas još nedovoljno poznatu književnost.
(Inače, sve pripovijetke kao i bilješke o autorima obuhvaćene ovom antologijom profesor Talan prethodno je objavio na Trećem programu Hrvatskog radija i u raznim domaćim književnim časopisima).

(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2005.)