•Vaš roman »Pristajanje« pupčanom je vrpcom vezan uz Vaše djelo »Mirisi, zlato i tamjan« koje struka drži jednim od najboljih hrvatskih romana uopće. Čini ste da ste Vi pravi dokaz poznate i često citirane tvrdnje da svaki pisac ustvari čitav život piše jedno te isto djelo, jednu knjigu. Slažete li se i Vi s time? Jeste li u »Pristajanju« rekapitulirali sva bitna obilježja svojeg stila?
– Prihvaćam takve špekulacije. To je jedna od mogućih istina. Tu jednu jedinu knjigu nastavio sam u izvjesnom smislu pišući i »Pristajanje«. Ne misleći uopće na to da ću nastaviti »Mirise«, nego oslikavajući vrijeme što je proteklo otkako smo s Madonom raskrstili, jednostavno sam se vratio u taj svoj život. Reminiscencije su se same spontano javile. Premda u »Pristajanju« zapravo nemam mnogo faktografskih referenca na »Mirise«, svega ih je nekoliko, ipak je očito po svemu to što ste rekli, da se prvi roman na neki način prelio i protego na kasniji život, kao što je, uostalom, i sadašnji trenutak uvjetovan prošlošću.
•Vi ste također autor izrazite autobiografičnosti. Kada se govori o Vašoj prozi, često čitatelji stječu dojam da je ona svojevrsna Vaša literarizirana autobiografija. Je li ona to doista? Možda ne toliko u smislu prenošenja životnih činjenica u prozu, nego više u smislu Vašeg duhovnog života?
– Da, teško je to reći zato što činjenice nisu iste. Jedino što je u »Pristajanju« u nekakvim relacijama sa stvarnošću jest slučajnost da sam vidio kad je pristajao i kad se iskrcavao vojni desantni brod jednoga svibanjskoga predvečerja, ne znajući što se događa. Mislio sam, okupiraju otok, što li? Sve drugo je plod mašte. No, ipak se događa da se tamošnji ljudi prepoznaju među likovima knjige, a to je besmislica, i to je krivi pristup književnoj fikciji. Jednostavno se neke činjenice ili okolnosti poklope, jer ambijent ima svoje predvidive zakonitosti. Ali zbog toga nemam znatnijih neugodnosti.
Moja proza, dakle, jest u vezi s mojim životom, no to je moj unutrašnji život, to su moja proživljavanja, a ne faktografija, ni curriculum. A kako svaka biografija, pa i ona duhovna, mora biti smještena u neki ambijent, ostao sam naravno u ambijentu u kojem sam život najviše i najintenzivnije upijao.
•Kritičari vole reći da u »Pristajanju« slijedite svoju »strategiju obračunavanja« iz Vaših nefikcionalih djela – iz »Digresija« i »Protimba« – putem koje vrlo oštro i ironično kritizirate aktualnu društvenu stvarnost. Što Vi mislite o tome?
– Mislim da je svako iskazivanje prosudbe polemika sa suprotnim mišljenjem, no to mi u romanu nije bila primarna intencija. Roman govori o raspoloženju jednog starca koje je ujedno i njegov mali životni rezime. A to je uvijek više tragično nego polemično.
•Da, ali ne možemo zanijekati činjenicu da se kroz razmišljanja toga glavnog lika iznosi često jetka, ironična kritika naše današnjice.
– To da, svako kritičko razmišljanje o životnoj stvarnosti vodi k tome, pa ma kako ta stvarnost bila umivena. A naša, bogme, baš i ne miriši od čistoće. Dobro bi joj došao i sapun s više kaustične sode nego što ga ja uspijevam svariti.
•Kako komentirate onda kritičarsku tezu da u »Pristajanju« zapravo krijete obrnutu tezu od one naslovom naznačene – dakle ne pristajte ni na što?
– Kao moto »Protimbama« uzeo sam Ujevićev stih »Ni jedne misli ne dijelim bez protimbe«. Ali, naslovom »Pristajanje« nisam iskazivao izravno svoje sudjelovanje u događajima. U njemu je iskazana osuda i protimba ponašanju društva. Taj naslov bi trebao govoriti upravo i samo to, kako mi ljudi pristajemo na sve. »Neopiranje zlu!« Primjerice, ona masa koja je bila nazočna pljački oružja nije reagirala, reagirao je bespomoćno samo pojedinac. I sve drugo što se tamo zbiva, neka je vrsta pristajanja bilo na zlo, bilo na nešto što nije u našoj prirodi. Čak ne ni rezignacija, nego pristajanje. Zato naslov nije suprotan, niti metaforičan. On je, na žalost, dijagnoza. On konstatira mirenje s nečim što je suprotno našim uvjerenjima i što mi nijemo prihvaćamo. Qui tacet, consentit. U tome je smisao. Razumije se, da se onda pod tom automatskom konstatacijom krije i osuda i nepristajanje.
Inače, ne mislim da je taj naslov bogzna što. Prvotni je radni naslov bio »Drugdje«, prema imenu broda »Altrove«. Nekoliko sam boljih naslova dao knjigama svojih prijatelja, i nekoliko knjiga u našim knjižnicama nosi moje naslove. Zovem ih svojima, jer sam ih ja, nakon čitanja rukopisa, predložio. A sebi nisam nikad iznašao dobar naslov. Često sam ih mijenjao zadnji čas. Jedino je »Izgubljeni zavičaj« ispao spontano, čak unaprijed, ali je zato i ostao priprost i opisni. Na premijeri Babajina filma najavljivačica je ne trepnuvši najavila »Izgubljeni raj«, jer joj je u uhu bio Milton. Tako su »Mirisi« prvotno imali naslov »Malodušni«, pa me je Bepo Pupačić, tada Matičin urednik, od toga odvratio. Smatram da je naslov vrlo važan, zato ni s jednim nisam zadovoljan. Najadekvatniji od mojih čini mi se naslov »Digresije«, ali i taj nije moj, pronašao ga je moj sin Javor.