U svojoj zbirci kratkih eseja o glazbi, 31 pjesma, Nick Hornby, najautentičniji glas jedne (nije sad važno koje) generacije kao da sjedi u fotelji i nevezano čavrlja s vama o svemu i svačemu, a najviše o… kako bismo to poetski rekli, nosačima zvuka. Ili možda više o onom što oni točno nose. Sve što vam je ikada, onako ovlaš, protutnjalo kroz glavu dok ste pjevušili neki refren, Nick Hornby će manirom vrsnog opažatelja imenovati, razotkriti i objelodaniti. I onda opet pospremiti natrag, gdje je tom feelingu i mjesto, u dubinu duše. Što je to čarobno u albumima koje smo slušali stotinama puta, u napjevima pop-skladbi koje su kao šećerna vuna, što je u teškim rifovima manično-depresivnih kantautora koji nas vuku prema piću? Nick Hornby možda ne zna sve odgovore, ali taj čovjek doista zna kako postaviti prava pitanja.

Nijedna od pjesama koje volim mi ne znači ništa kao glazba, nego samo kao uspomena, a nije mi bila namjera pisati o uspomenama. To nije smisao ove zbirke. Želio sam pisati ponajprije o onim odlikama tih pjesama zbog kojih sam ih i zavolio, a ne o onome što sam ja upisao u njih. Kad me tkogod upita kakvu glazbu volim, shvatim da mi nije nimalo lako odgovoriti na to pitanje jer ljude obično zanimaju imena, a ja im mogu dati samo nazive pjesama. I gotovo sve što o njima mogu reći jest da ih volim, da rado pjevušim uz njih, da prisiljavam druge ljude da ih slušaju i da se naljutim ako se tim drugim ljudima pjesme ne svide onoliko koliko su se svidjele meni.
Nick Hornby