“U pisanju moraš kliziti naprijed. Riječi mogu biti hrome i osakaćene, ali ako klize tada sve oživi u nekakvo ushićenje. Oprezno pisanje je mrtvo pisanje." - riječi su to Charlesa Bukowskog, koje, ako se za ikojeg književnika mogu upotrijebiti, onda je to ponajprije i bez sumnje, Bohumil Hrabal.
Bohumil Hrabal najpoznatiji je predstavnik onog u nas zasluženo obljubljenog tzv. toplog češkog humora u kojemu se očituje neizmjerni joie-de-vivre, radost življenja i svjetonazor prepun optimizma, specifičan za češki mentalitet i te dobrodušne ljude desetljećima tlačene, porobljavane i viktimizirane historijom, koji unatoč svemu nikada nisu izgubili čarobnu moć da i najteže životne situacije promotre sa one vedrije, ljepše strane, pa ih samim time lakše i prebrode. Hrabal je autentični humanist, virusom filantropije zaraženi umjetnik, pun ljubavi za druge ljude kojima je unatoč svim njihovim manama i slabostima spreman sve oprostiti, svjestan svakodnevnih muka i iskušenja kojima ih život nemilice kažnjava.
Najbolji je dokaz tome njegov roman “Dvorio sam engleskoga kralja” u kojemu nam u prvom licu, monološki, svoj životopis prepričava konobarčić, niskog, gotovo patuljastog rasta, dočaravajući nam svoje radne zgode i nezgode u praškim hotelima i luksuznim restoranima, tokom više od trideset godina, od prijeratnih dana ' 30-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio tek konobarski naučnik, pa sve do sredine ' 60.-tih kada napušta svoj posao.
Našeg konobarčića kroz život prate i vode dvije glavne osobine: frustrirajući kompleks manje vrijednosti uzrokovan njegovim izrazito niskim rastom i pohlepa grandioznog opsega. Te njegove osobine međusobno su uvjetovane jer mu pohlepa služi da se obogati i tako se svojim bogatstvom izdigne iznad ljudi, koje oduvijek, uslijed svoje “niskosti” , gleda odozdo, iz mišje perspektive.
On je tipični oportunist koji iz svake situacije gleda da izvuče neku osobnu korist, a to začudo, na svoju radost i veselje, konstantno i uspijeva.
Kako ga pratimo kroz tridesetogodišnji vremenski period tako naš (anti)junak postaje i svjedokom povijesti i njenih neprestanih mijena, povijesti koja kontinuirano nevjerovatno pretvara u stvarnost, i to nažalost, nauštrb i štetu malih običnih ljudi, baš ovakvih poput našeg konobara, koji su se s historijom primorani hrvati cijelog svog života. Opisani događaji odišu kabaretskom, vodviljskom atmosferom vedrine i komičnim prikazom zbilje, te je Hrabalov rukopis svojevrsni mischung poetizacije i humorizacije stvarnosti. On svoje stranice ispisuje s lakoćom, dinamično i bez zastajkivanja, a junakovi opisi tekućih, aktualnih događanja često bivaju prekidani prisjećanjima na neke bivše, već minule događaje na koje ga nešto iz sadašnjosti podsjeti, pa Hrabalov rukopis uvelike podsjeća na tok svijesti, ali naglašeno duhovitog iako također introspektivnog karaktera.
Na koncu, naš bezimeni konobar, umoran od života utočište pronalazi u samoći šume i anonimnosti, te se bježeći od ljudi i svoga lažnog ja odaje pisanju, kako bi na taj način pronašao put natrag kroz svoj život, i pisanjem propitao samoga sebe, te prokrčio stazu do vlastite biti, kao i do spoznaje o smislu života, čiji mu se kraj neumitno približava. Tako ova naizgled lagašna i pitka humoreska u svojih zadnjih dvadesetak stranica otkriva neizmjernu dubinu i pretvara se u autentično književno remek-djelo, roman o jednom životu koji se istrošio u prilagođavanju povjesnim, društveno-političkim mijenama, ali pri kraju i oplemenio, rješavajući se samoljubivih egoističkih naslaga i tereta oportunizma, rousseauovskim povratkom u prirodu. Na taj način jedna lirična pripovijest o životu jednog malog običnog čovjeka, punog slabosti i mana, na koncu postaje kronika o jednom vremenu, turobnom i teškom, punom iskušenja i previranja, ali s porukom o neuništivosti čovjeka koji se kroz povijesne mijene i turbulencije probija tegobno i ne bez posljedica, ali ustrajno i postojano, pretvarajući stvarnost u nevjerovatno, ali istovremeno omogućujući da i ono nevjerovatno i nepojmljivo postane stvarno, realno i svakodnevno.