Knjiga za plažu
13.04.2010., utorak
Mafija i trkaće svinje
 Mary Novosel: »Ide ko putar«, roman, Hena Com, Zagreb, 2009. Mary Novosel je debitantica na domaćoj književnoj sceni, ali se zgodno i skladno, gotovo trendovski nadovezala na sada već poveći broj novinara koji su odlučili napisati i objaviti knjigu. Njezin je prvijenac prpošan, simpatičan, veseo i lagano čitljiv roman koji kroz sudbinu i doživljaje glavne junakinje (naravno, novinarke) dotiče i neke malo teže društvene teme i aktualnosti. Efektnom montažom dvaju pripovjednih tokova, u romanu usporedno pratimo snalaženja mlade velegradske žene u seoskom ambijentu, te razvoj događaja koji su glavnu junakinju, spomenutu novinarku, nagnali da iz zagrebačkog glamoura pobjegne na selo. Seoske su epizode u pripovijedanju uvijek korak ispred gradskih, koje su im fabularno prethodile, što praćenje razvoja događaja čini intrigantnijim i napetijim. Na kraju romana, naravno, jedna priča sustiže drugu, i dvije se dimenzije života glavne junakinje ponovno susreću u sasvim lijepom happyendu. Da bi do njega došla, ona će se ipak morati malo pomučiti i propatiti. U »gradskoj« fabularnoj liniji junakinja je novinarka u tiražnom žutom časopisu, frustrirana nemilosrdnom šeficom, tek donekle svjesna ispraznosti svijeta o kojem piše; a okidač zbivanjima opisanima u romanu dolazi iz prekida dugogodišnje veze uslijed partnerove nevjere. Nepromišljeni ulazak u drugu vezu pokazao se kao potez visokog rizika: novi je partner iza maske uspješnog menadžera zapravo mutljaroš koji je mafiji dužan novce; a kad gorile dolaze po naplatu, on se izvlači lažima da su novci kod nje. Zato se gorile okomljuju na glavnu junakinju, i ona iz velegrada mora pobjeći glavom bez obzira i negdje se pritajiti u anonimnosti. Utočište nalazi u selu Polovcu, kod bake, u njenoj seoskoj kući i na seoskom imanju, lišena skoro sveg gradskog luksuza, a pogotovo gradskih higijenskih standarda. Postupno se velegradska novinarka privikava na seoski život, što njoj nije velika novost jer je kod bake nekoć davno provela dio djetinjstva, ali svakim njenim zapažanjem, komentarom i usporedbom jaz između sela i grada se povećava, i kako ga ona postupno ponovno otkriva, selo sve više dobiva na vrijednosti. Baka koja snove tumači kao proročanstva, strina koja potajice voli cugnuti, rođaci kojima nikad nikakav biznis nije uspio a stalno nešto pokušavaju, prijatelj iz djetinjstva koji je sada voditelj na lokalnom radiju, zgodni veterinar koji je i zavodnik na više istovremenih staza, birtijska pevaljka koja mašta o velegradskoj karijeri, takva je paleta živopisnih seoskih likova zamijenila novinarkin gradski svakodnevni asortiman glumaca, pjevača, starleta, nogometaša i manekenki. Neizbježni seoski frajeri koriste priliku da se prometnu u udvarače, što ni njoj ne biva krivo. U bakinoj kući pronađena prabakina rukom pisana kuharica zainteresira ju kao tema za moguću knjigu, a isprobavanje recepata navede je da prabakine kolače ponudi na mjesnom godišnjem sajmu. Rođaci istovremeno za istu svetkovinu pripremaju utrku svinja kojoj »kum« postaje poznati nogometaš što je razlog da se i mediji zainteresiraju za priču, ilegala je propala, u Polovec dolaze i mafijaši, i u spektakularnom urnebesnom finalu sve se razrješava i završava za pozitivce dobro, za negativce loše. Roman »Ide ko putar« idealno je zabavno i lagano štivo za razbibrigu i čitalački odmor od tmurnije i sumornije proze kakva danas prevladava na našoj književnoj sceni. Dodatni kompliment romanu je što unatoč humoru, pitkosti i ležernosti, između redaka sadrži i dovoljno referenci na neke stvarne društvene pojavnosti i odnose, pa ga zato možemo smatrati i - satirom. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. ožujka 2010.) |
Braća po mafiji
 Danilo Brozović: »Balkanska ruta«, roman, VBZ, Zagreb, 2009. Posljednjih se desetljeća i kod nas ugodno uhljebio fenomen mafije. Organizirani kriminal, zločinačke organizacije, bossovi i njihovi kapetani, mreže sitnih dilera i batinaša, u svjetskoj je književnosti to odavno klasična tema, no u našu se književnost ona jedva provlači. A kako i ne bi kad je stvarnost iz crnih kronika razuzdanija od mašte! U domaćim krimićima ako je glavni lik policajac onda on rješava jedan određeni slučaj, nikad se ne suočavajući s cijelom organizacijom; ako su pak glavni likovi kriminalci, onda su to sitniji kvartovski »poduzetnici«, vrlo rijetko umreženi u nešto nalik organiziranom kriminalu. Jedan od prvih domaćih autora koji je u mafiji kao općebalkanskom fenomenu uočio literarni potencijal bio je Damir Karakaš s romanom »Kombëtari« iz 2000. godine. Danilo Brozović je vjerojatno tek drugi. Brozovićev roman »Balkanska ruta« pripovijeda o balkanskoj mafiji iznutra, na relaciji Beograd-Zagreb. Paralelno, naizmjenično, pratimo stasanje i sazrijevanje dvojice mladih delinkvenata-početnika, koji kroz organizaciju polako napreduju sve do njenog vrha. Iako su im početne pozicije poprilično slične - Flamur Harasani je zagrebački Albanac, a njegov pandan Marko Popović beogradski Crnogorac - karakterizacija im je dovoljno različita da se njihove životne priče ne ponavljaju. Ima među njima i sličnosti: obojica u »novi posao« povlače i prijatelje iz školskih dana, obojica nailaze na tihu, ali ipak nedovoljno žustru osudu svojih roditelja, obojica se, nakon što zauzmu utjecajne pozicije, ponašaju kao mafijaši starog kova koji njeguju kodekse odanosti, lojalnosti i časti, i napreduju sve više i više, dok se naposljetku ne združe u svojevrsnu mafijašku osovinu Zagreb-Beograd. U ovom romanu nema policajaca i detektiva koji se bore protiv mafije; policajci, suci i političari tek su statisti čija potkupljivost i nesposobnost poput humusa pogoduje grananju organiziranog kriminala. Glavnim likovima, Flamuru i Marku, uz konkurente iz istih ili suparničkih organizacija, najveći su protivnici njihove vlastite savjesti, no kako je ovo roman u kojem se o mafijašima pripovijeda iznutra, kroz njihovu prizmu vrijednosti, morala i svjetonazora, savjesti glavnih likova ne opterećuju se dvojbama kakve bi mučile »običnog čovjeka«. Oni su svoj put odabrali, iako ne iz istih motiva i s istih predispozicija, no koliko god postali moćni, sve njihove perspektive obilježene su znamenitom uzrečicom iz filma »Kum«: »Sve je to samo posao«. U romanu se doduše moralizira, ali ne kroz usta i misli glavnih likova, već kroz rečenice pripovjedača, koji trpko i gorko, često i crnohumorno, komentira socijalnu i političku zbilju postjugoslavenskih država. U tim i takvim državama, s tim i takvim političkim elitama i tim i takvim »narodnim masama«, mafija nije samo nužno zlo, nije samo nusprodukt prelaska države i društva iz pseudosocijalizma u pseudokapitalizam, već je dio prirodnog razvoja stvari, neželjenog možda običnom čovjeku, ali neizbježnog za takva nesređena društva. Droga, nasilje, trgovina ljudima, prostitucija, ulični obračuni, osveta koja potiče novu osvetu, pohlepa i za novcem i za moći, ti sicilijanski ili čikaški motivi raširili su se u Brozovićevom romanu jednako Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Kosovom, otjelovljeni u autohtonoj balkanskoj hobotnici koja svoje pipke ima svuda, doslovce svuda. Stvarnost nam je i inače takva da nemamo baš pretjeranih razloga osjećati se sigurno, ma gdje bili; a na »Balkanskoj ruti« ta će nesigurnost potrajati puno dulje od mandata onih koji nam tu sigurnost obećavaju. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. veljače 2010.) |
Carstvo tišine
 Nejc Zaplotnik: »Put«, autobiografija, Libricon, Zagreb, 2009. Novinske vijesti i televizijske reportaže o alpinističkim ekspedicijama često nas fasciniraju, kako uspjesima i podvizima tih iznimnih ljudi, tako i saznanjima da egzotične ledene visine baš svakog kontinenta na našemu planetu još uvijek kriju stijene i visove na koje ljudska noga nikada nije kročila. Međutim, ako smo u prilici upoznati se s detaljima takvih monumentalnih ekspedicija, fasciniranost i strahopoštovanje ustupaju mjesto užasu: takve teškoće, takve patnje, takvi običnom čovjeku naizgled nerješivi problemi svakodnevica su alpinističkih pohoda, nešto što se podrazumijeva. Ako se upućuju k blistavim i visokim ciljevima znajući što ih sve na putu do tih vrhova čeka, jesu li alpinisti heroji ili su zapravo mazohisti? Tako će reagirati laik, kome je penjanje i prkošenje nezamislivim hladnoćama, olujama, snijegu i ledu, ravno hodanju po nekom drugom planetu. Za laike, alpinizam je misterij. Nejc Zaplotnik, autor ove knjige, zapisao je, i ta je misao izvučena kao moto na zadnje korice: »Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi«. Zaplotnik je jedno od najuglednijih imena slovenskog (i tada jugoslavenskog) alpinizma, a ovu je autobiografiju napisao u vrijeme kada je vrlo minuciozno, do filozofskih razina, raščistio sam sa sobom razloge koji ga navode da se penje sve više i sve dalje. Od ranog djetinjstva, kada su planine i stijene medij tinejdžerskog bijega od okoline, preko mladenaštva kada se penjanjem dokazuje muževnost i samostalnost ili se naprosto rastjeruju strahovi i frustracije i prazni akumulirana energija, do zrele dobi kada se shvaća da je alpinizam timska disciplina u kojoj ne postoji vlastiti neuspjeh ako i mali dio tima postigne zajednički cilj, Zaplotnik prekrasnim i literarno vrlo bogatim pripovijedanjem iznosi svoje alpinističko i ljudsko sazrijevanje. Vrlo brzo u njegovu životu planine prestaju biti privid najvažnije stvari na svijetu, na pijedestal životnih vrijednosti u pravo vrijeme dolazi obitelj, međutim alpinizam i ljudi koji se alpinizmom bave u mentalnom sklopu ovog penjača i pisca postupno se oblikuju u elitu moralnih vrijednosti. Sve ono što u svakodnevnom, »nizinskom« društvu toliko nedostaje - poštenje, uzajamno poštovanje, prijateljstvo, požrtvovnost, nesebična pomoć - sve su to odlike alpinista, ljudi koji se razumiju i u razgovoru, ali i u tihom zajedničkom svjedočenju veličanstvenosti visokogorskih carstava tišine. Pod pripovjedačevim nogama, rukama, cepinima i klinovima nižu se stijene i vrhovi najprije slovenskih planina, zatim padaju i evropski alpski vrhovi, zastrašujući El Capitan u Sjevernoj Americi, pa Kibo u Africi, počinju se nizati i himalajski vrhunci, sve do Everesta. Deseci Zaplotnikovih suputnika traže svoj put među vrhuncima i stijenama, mnogi na tom putu pokleknu, bolesti i ozljede ih nimalo ne štede, a svaka pogibija u srca ovih srčanih penjača, uz tugu zbog nenadoknadivog gubitka odanog prijatelja, unosi i posvetu budućih izazova uspomeni na izgubljene drugove. Pogovor, koji je zapravo i posljednje poglavlje knjige, napisao je Zaplotnikov kolega Viki Grošelj: u njemu se potanko opisuje kako je Nejc Zaplotnik poginuo pod lavinom pri osvajanju himalajskog vrha Manaslua 1983. godine, u svojoj 31. godini. Najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić napisao je u predgovoru hrvatskog izdanja Zaplotnikove knjige: »Nejčeva knjiga mi je pomogla da se još dublje zagledam u razloge koji alpiniste tjeraju k vrhovima planina«. I sve je time rekao. (Objavljeno u Glasu Istre, 20. veljače 2010.) |
Demoni i novinari
 Selvedin Avdić: »Sedam strahova«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009. Svijet nadnaravnih bića sa svijetom ljudi odvajkada živi u odnosu uzajamne uvjetovanosti, trgovine, ucjene čak, ritualnog udobrovoljavanja i poštivanja zadanih obveza. Tko zapusti i iznevjeri prešutno utanačene obveze ili pak nekom neposvećenom oda tajnu suživota ljudi i duhova, utvara, demona, bit će kažnjen prokletstvom katkad gorim od smrti same. Ovo gore rečeno nije potka Avdićeva romana, već pouka koja bi mogla proizaći iz životnih pogrešaka likova koji se sa svijetom nadnaravnih sila »natjeravaju« iz različitih pobuda. Izvan slutnji i sumnji, višeznačnih indicija i apokrifnih svjedočanstava, oportunističkih tumačenja neshvatljivog i traganja za ključevima neobjašnjivog, nadnaravno u svijet glavnih junaka ne ulazi neposredno, tako da ovaj roman nije fantastičnog žanra iako je fantastika mogući sudbinski izlaz za svu trojicu. Dvojica su glavnih junaka, jedan sporedni. Dvojica glavnih se nikad neće sresti iako su se u predživotu, u vremenu koje prethodi radnji romana, čak i poznavali. Obojica su bili novinari, i obojici je, ali u vremenskom rasponu od desetak-petnaestak godina, životna priča krenula nizbrdo. Stjecajem okolnosti, drugi kreće u potragu za prvim, nestalim u dobu kad se bosanski ratni vrtlozi još nisu počeli smirivati. Osim ljudske molbe kćeri nestalog novinara, njegovog kolegu koji ga krene tražiti u cijeli slučaj sve više uvlači priča o perkmanu, duhu bosanskih rudnika, a kojeg je onaj nestali susreo, i o tome ostavio zabilješke u svome dnevniku. Obojici je u njihovim potragama oslonac bio treći lik, knjižničar, koji cijeli život mahnito sakuplja priče i svjedočanstva o nadnaravnim bićima, ali nikad nije nijedno susreo uživo. Oni tvrde da jesu, i stoga je knjižničar ljubomoran na obojicu novinara, koji su prema svijetu nadnaravnog ili skeptični ili ravnodušni; ta će se ljubomora pokazati ključnom u postupnom raspletanju i razotkrivanju zadanih tajni. U svijetu posvećenika u tajna znanja nema solidarnosti. Iako je na mahove razgranata i, dok još ne znamo sve okolnosti, pomalo mistična, priča teče glatko, a zahvaljujući napetosti lako se i lijepo prati. Čitatelja kojeg je baš ta mistična dimenzija priče uvukla na kraju romana čekaju dodaci, koje također valja pomno pročitati da bi nam se u svoj sadržajnoj raskoši ovog opsegom nevelikog romana razotkrio konstrukt sačinjen od nesretnih likova, ljubavnih i emocionalnih katastrofa, rata kao usmjerivača energije, tajnovitih rukopisa, upiranja u nadnaravno, koje zapravo prikriva ono istinski demonsko u ljudima, te krhkog okvira svijeta za koji likovi vjeruju da je sazdan od razuma, od nasljeđa, od pisane kulture i kulture pismenosti. Nakon barem dva čitanja, koliko ovaj roman minimalno zaslužuje, otkrit će nam se i druge njegove dimenzije, a među njima su mi najdraže one o emotivnom životu intelektualca u prijelomnim vremenima; o nesposobnosti da se zadrži teško pronađena ljubav; o uzimanju i davanju te podčinjavanju i prkosu u ljubavi; o traženju izlaza iz emocionalnih kriza kroz alkohol ili kroz radoholiju. Ili se izlaz uopće ne traži, kao kod glavnog junaka, koji nakon što ga napusti žena, devet mjeseci ne izlazi iz kuće. I u glavnoj pripovjednoj niti otkrivat ćemo nove detalje, aluzije i reference; kao i sjajne epizodne likove. Otkako se pojavio, ovaj je roman hvaljen, proglašavan čak i remek-djelom. Po mom ukusu, za najvišu ocjenu dostajao bi tek još malo jači upliv nadnaravnog u zbivanja i sudbine likova, no i ovako roman Sedam strahova spada među najbolje što se posljednjih mjeseci moglo pročitati. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. veljače 2010.) |
Socijalna kirurgija
 Zoran Janjanin: »Hazmat«, roman, Konzor, Zagreb, 2009. Ono što ste čitajući i političke i crne kronike ili snebivajući se zbog sudbine vaše ili vaših bližnjih u surovoj stvarnosti vjerojatno mnogo puta poželjeli učiniti, ili biste prešutno podržali da netko drugi to učini umjesto vas, učinili su junaci ovoga romana. Zoran Janjanin je dosad objavljivao mahom znanstvenofantastične priče, za njih dobivao i nagrade, objavio je i knjigu drama, no ovim je romanom zagazio u puno radikalnije vode političkog, štoviše - anarhističkog trilera. Polazište je u današnjici: država nam je u banani, politička moć vrlo je poželjna kategorija jer donosi materijalni probitak, mafija je u sprezi s društvenim elitama, povećanje vlastitog bogatstva beskrupulozni je cilj svakoga tko s dovoljno visokog položaja nekažnjivo stremi k još višem. Obični mali ljudi stradavaju: u obitelji, susjedstvu, kvartu, u čitavom bliskom svijetu množe se propasti ljudi sličnih glavnim junacima ovoga romana, njihovih žena i nejake djece. Tko mitom ne može prokrčiti put k zdravlju, egzistenciji, opstanku, taj propada, a sustav - ako tako možemo imenovati uređenu državu i društvo - više ne postoji. Vladaju novac i sila, preživljavaju oni koji im se pokoravaju. I naravno, događa se pobuna. Ne revolucija, ne prosvjed masovnih razmjera, jer masa je u strahu. Četvero glavnih junaka, motivirani proživljenim nepravdama, udružuje se radi tajne operacije čišćenja najprije svoga grada, a zatim i cjelokupne države i društva, od ološa na visokim pozicijama. Fizičkog čišćenja - eliminacijom, odstranjivanjem nezdravog društvenog tkiva, svojevrsnom socijalnom kirurgijom. Da ne kompliciramo - ubijanjem. Pod mecima ubojite četvorke padaju korumpirani političari, pohlepni liječnici, svećenici pedofili, pokvareni suci i policajci, pronevjeritelji i manipulatori, mnogi kravataši koji su za javnost uzoriti građani i javne ličnosti, maltene dobrotvori. Padaju i njihovi poslovni partneri: mafijaši, dileri, krijumčari, ucjenjivači, reketari. Izbor meta sve se više širi, država je u panici i strahu, no bujica nasilnog izvaninstitucionalnog nametanja pravde (što vladajući režim, naravno, krsti terorizmom) nezaustavljiva je. »Jesmo li u ratu?«, pitaju se glavni junaci nakon što režim na njihov teror počne odgovarati represijom, a pogotovo kada i sami počnu stradavati od metaka. Još se žešće dileme javljaju kada njihovi napadi počinju rezultirati i nevinim žrtvama, što dovodi do daljnjeg raspada ekipe. Revolucija, pa bila ona i anarhistička, ne podnosi pitanja, jedino čega se ovi osvetnici boje je da ne postanu nalik njihovim metama. Zanimljivo je da je ishodište akcije glavnih junaka postavljeno ne u metropolu, već u manji grad, u njihov rodni Karlovac, mjesto u kojem se prilike, ljudi i njihovi grijesi najbolje poznaju, pa je i odabir ciljeva najmanje dvojben. Međutim, i iz tako malog grada pipci hobotnice korupcionaških i mafijaških sprega vode i do Zagreba i dalje cijelom državom, pa su s poznatog domaćeg terena ovi »crni anđeli« prisiljeni proširiti svoja djelovanja. Padaju tako glave sve dok ne padnu i njihove; a cilj je ostao još jako, jako udaljen. Međutim, dok im se tijela na sudskoj patologiji još nisu ni ohladila, javljaju se drugi samoinicirani osvetnici. Nesvjesno posijano sjeme srdžbe uspješno je niklo, bezimeni mali čovjek krenuo je oružjem kazniti nepravdu, bahatost, privilegirani zločin, zlouporabu položaja i povjerenja, krenuo je silom izboriti se za poštovanje koje zaslužuje. I dokle tako? Ne, ovo nije roman koji će sagledavati granice snošljivosti i sloboda. Ovo je roman upozorenja. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. veljače 2010.) |
Samoobrana i posljednji dani
 Rudolf Lokas: »Dupini za vjenčanja i sprovode«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2009. Ova zbirka priča pravo je »bogatstvo različitosti« u načinima na koje ovaj autor premošćuje tematske i motivske provalije, ostajući svoj i originalan i kad piše o užasima rata, i kad stvara bajkoviti svijet otočkih ribara simbiotski združenih s dupinima, i kad oslikava turobni unutrašnji i okolni svijet usamljenih, bolesnih ili umirućih staraca, i kad potenciranjem strahova iz svakodnevice ukazuje na ekscentrične individualnosti kojima se prikriva krajnja otuđenost. Čudesna je, bajkovita, i jezično izrazito visokoestetizirana Lokasova proza. Rečenice su mu kratke ali vrlo guste; u svega dvije-tri riječi ovaj će autor više nego jasno (a opet ostavljajući dovoljno nerečenog za pothranjivanje mašte) ocrtati atmosferu ambijenta, krajolik, vremenske i kolorističke mijene mora i neba, kao i fine nijanse unutarnjeg raspoloženja. »Bio sam dijete kad je umro u osamdesetšestoj, često mi je dolazio u san, a onda je umro i tamo«, kaže jedan od likova prebirući uspomene na djeda, prenoseći tako jasno i koncizno, a istovremeno romantično i ispunjeno strepnjom zbog prolaznosti i zaborava, misao o sudbinskim neumitnostima. I kolikogod se sudbine likova Lokasovih priča vrludavo kretale od sreće i nade do potpune propasti, iz prikrajka vreba humana poruka o ljubavi, obiteljskoj i prijateljskoj odanosti, o potrebi pomaganja slabima i nemoćnima, o želji za razumijevanjem i njenoj povremenoj jalovosti ali nikako ne uzaludnosti. Zbirka je podijeljena na nekoliko tematsko-stilskih cjelina, na nekoliko poligona za testiranje ideja, koncepata, pa čak i formi ili žanrova. Prva cjelina sadrži četiri priče o djetinjstvu, obitelji, o stasanju i sazrijevanju na selu, u ozračju gdje se škrtost podneblja kompenzira bogatim duhovnim životom i vjekovnim suživotom s nadnaravnim bićima i silama. Svijet je to stoljećima stalan, težak i mučan, ali istodobno krhak i podložan potpunom uništenju u jednom jedinom ratnom danu. Kontrapunkt, ali na neki način i paralelni svijet grubom i realističnom dalmatinskom zaleđu opisanom u prvoj skupini priča, druga je cjelina, kojoj i cijela zbirka duguje naslov, Dupini za vjenčanja i sprovode. Negdje na nekim otocima ribarsko stanovništvo dijeli more i njegova bogatstva s dupinima; ta su morska bića glavni protagonisti i mitologije ovih ribara, ali i svaki životni trenutak, pogotovo svaki svečani obred, od rođenja do smrti, prolazi u znaku te simbiotske povezanosti. Svaki ljudski član zajednice ima svog dupina, jašući ih odlaze u ribolov, čak se i natječu u gađanju alke. I taj je ribarsko-dupinski svijet, poput onog brdsko-težačkog, naoko dugotrajan i idiličan, a jedino što ga ugrožava su dežurni neprijatelji - morski psi. Treća cjelina donosi nešto sasvim drugačije, a četvrta još različitije. Bliže današnjici i sličnije ljudima koje svakodnevno srećemo doimaju se likovi u pričama druge polovice knjige, ali u svojoj nutrini oni su »čudni«. Od bolesti, starosti, nemoći, smrti, straha od ljudi ili od otvorenog prostora, možda i od odgovornosti za obnašanje vlastite uloge u društvu i svijetu, oni se brane izgradnjom unutrašnjih svjetova. Jednom su to svjetovi ispunjeni zaštitničkim nadnaravnim bićima, drugi će put to biti bolesna opsesija higijenom. Priče u ovom dijelu knjige variraju od krajnje naturalističkih do sasvim nadrealističkih, ali skladno ostajući u začudnim stilskim i tematskim sferama kakvima nas autor dariva od prve do zadnje stranice. Čujte samo ovaj početak priče Lorelei: »Sumrak je sukrvica u žirovoj kapici, grimizna zmija«. Preporuka: čitati vrlo polako. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. siječnja 2010.) |
Fascinacija strahom
 Irena Rašeta: »Cabron«, zbirka SF priča, SFera, Zagreb, 2009. U svojoj prvoj objavljenoj knjizi, zagrebačka SF spisateljica i prevoditeljica, jedna od organizatorskih, motivatorskih, moderatorskih i uredničkih duša hrvatske SF scene - Irena Rašeta, sabrala je priče objavljivane minulih godina u zajedničkim zbirkama i fanzinima. Iako su nastajale u različita vremena, u ovoj su zbirci sve te priče sasvim lijepo nalegle jedna na drugu, spojile se u cjelinu koja odaje i autoričin talent, i vidnu brižnost s kojom bira riječi i slaže rečenice vodeći računa o jeziku, i njezino poimanje što bi znanstvena fantastika trebala biti. U igrama s dimenzijama i oblicima postojanja, u variranju smještanja sjedišta svjesnosti između bioloških, kibernetskih i virtualnih entiteta, preispituju se granice ljudskosti i obzori slobode. Mnogi su od likova ovih priča u početku fascinirani entitetima izvanzemaljskog, budućevremenskog ili nadnaravnog podrijetla, bilo da se radi o fabularnim partnerima ili o inačici vlastitoga trenutačnoga jastva. Upuštanje u odnos s drugačijim oblikom postojanja u sebi ili izvan sebe do raspleta najčešće vodi spoznajnim i pomirbenim putem, konflikti se u ovim pričama gotovo i ne događaju, iako su svršeci većine priča daleko od happyenda. Lik, najčešće ženski, iako u pričama ima i muških glavnih likova, hoće i želi isprobati nešto novo, nešto drukčije, nešto što vodi prozaičnom i svevremenskom cilju, recimo mirnog obiteljskog života i vječne ljubavi. Sreća će »djelovati« neko vrijeme, dok se ne razotkrije privid tako stvorenih artificijelnih okolnosti, a u tom procesu razotkrivanja autorica poseže za dvjema metodama: emocionalnim sazrijevanjem koje vodi k odbacivanju nepošteno stečene prednosti pred ostatkom čovječanstva korištenjem učinaka te veze s nadnaravnim, izvanzemaljskim ili tehnološkim pomagalom ili subjektom; ili pak za prisilnim osvješćivanjem koje se događa zbog kvara, zbog gubitka ili prestanka funkcioniranja takve veze, ili razotkrivanjem njene prave svrhe. Ako bismo tragali za skrivenim porukama ovih priča, one bi možda iznjedrile i negaciju smisla znanstvene fantastike kao žanra, ali drukčijim čitanjem mogli bismo iz potpuno istih premisa zaključiti i da je SF jedina moguća literatura. Naime, zašto tražiti ljepotu, uzbuđenje, ljubav, sreću i druge uobičajene visoke i konačne životne ciljeve tamo gore u svemiru ili u svjetovima visoke tehnologije ili nadnaravnih sila, kada ćemo na kraju ionako spoznati da su ti ciljevi ostvarivi pukim osvrtanjem oko sebe, u svijetu najbližih bića i stvari; takva bi si pitanja mogli postaviti likovi Rašetinih priča dok neumitni raspleti njihovih sudbina donose razočaranje zbog njihovih životnih odabira. S druge strane, da nema svjetova i oblika postojanja različitih od onih u kojima su ti likovi prvotno nastali, rođenjem ili stvaranjem, ne bi bilo moguće ni takvo njihovo sazrijevanje i spoznavanje. Treba iz priča u ovoj zbirci izdvojiti još jedan motiv bitan za shvaćanje autoričinog određenja prema fantastičnoj književnosti, a to je motiv straha, prisutan ne samo u nekolicini horor priča u ovoj zbirci, nego i, barem pozadinski, u pričama koje se strašnima na prvi pogled ne doimaju. Strah je, to psiholozi i propovjednici znaju, jedan od osnovnih pokretača ljudskog djelovanja ali i najčešće oruđe manipulacije. Umijeće i uspješnost suživota s vlastitim strahom, njegova kompenzacija, nadgradnja, pokušaj kontrole ili ignoriranja ili pak potpuna kapitulacija, to su situacije u kojima likovi ovih priča također prolaze kroz zanimljive karakterne mijene. (Objavljeno u Glasu Istre, 23. siječnja 2010.) |
