Knjiga za plažu
13.04.2010., utorak
Demoni i novinari
 Selvedin Avdić: »Sedam strahova«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009. Svijet nadnaravnih bića sa svijetom ljudi odvajkada živi u odnosu uzajamne uvjetovanosti, trgovine, ucjene čak, ritualnog udobrovoljavanja i poštivanja zadanih obveza. Tko zapusti i iznevjeri prešutno utanačene obveze ili pak nekom neposvećenom oda tajnu suživota ljudi i duhova, utvara, demona, bit će kažnjen prokletstvom katkad gorim od smrti same. Ovo gore rečeno nije potka Avdićeva romana, već pouka koja bi mogla proizaći iz životnih pogrešaka likova koji se sa svijetom nadnaravnih sila »natjeravaju« iz različitih pobuda. Izvan slutnji i sumnji, višeznačnih indicija i apokrifnih svjedočanstava, oportunističkih tumačenja neshvatljivog i traganja za ključevima neobjašnjivog, nadnaravno u svijet glavnih junaka ne ulazi neposredno, tako da ovaj roman nije fantastičnog žanra iako je fantastika mogući sudbinski izlaz za svu trojicu. Dvojica su glavnih junaka, jedan sporedni. Dvojica glavnih se nikad neće sresti iako su se u predživotu, u vremenu koje prethodi radnji romana, čak i poznavali. Obojica su bili novinari, i obojici je, ali u vremenskom rasponu od desetak-petnaestak godina, životna priča krenula nizbrdo. Stjecajem okolnosti, drugi kreće u potragu za prvim, nestalim u dobu kad se bosanski ratni vrtlozi još nisu počeli smirivati. Osim ljudske molbe kćeri nestalog novinara, njegovog kolegu koji ga krene tražiti u cijeli slučaj sve više uvlači priča o perkmanu, duhu bosanskih rudnika, a kojeg je onaj nestali susreo, i o tome ostavio zabilješke u svome dnevniku. Obojici je u njihovim potragama oslonac bio treći lik, knjižničar, koji cijeli život mahnito sakuplja priče i svjedočanstva o nadnaravnim bićima, ali nikad nije nijedno susreo uživo. Oni tvrde da jesu, i stoga je knjižničar ljubomoran na obojicu novinara, koji su prema svijetu nadnaravnog ili skeptični ili ravnodušni; ta će se ljubomora pokazati ključnom u postupnom raspletanju i razotkrivanju zadanih tajni. U svijetu posvećenika u tajna znanja nema solidarnosti. Iako je na mahove razgranata i, dok još ne znamo sve okolnosti, pomalo mistična, priča teče glatko, a zahvaljujući napetosti lako se i lijepo prati. Čitatelja kojeg je baš ta mistična dimenzija priče uvukla na kraju romana čekaju dodaci, koje također valja pomno pročitati da bi nam se u svoj sadržajnoj raskoši ovog opsegom nevelikog romana razotkrio konstrukt sačinjen od nesretnih likova, ljubavnih i emocionalnih katastrofa, rata kao usmjerivača energije, tajnovitih rukopisa, upiranja u nadnaravno, koje zapravo prikriva ono istinski demonsko u ljudima, te krhkog okvira svijeta za koji likovi vjeruju da je sazdan od razuma, od nasljeđa, od pisane kulture i kulture pismenosti. Nakon barem dva čitanja, koliko ovaj roman minimalno zaslužuje, otkrit će nam se i druge njegove dimenzije, a među njima su mi najdraže one o emotivnom životu intelektualca u prijelomnim vremenima; o nesposobnosti da se zadrži teško pronađena ljubav; o uzimanju i davanju te podčinjavanju i prkosu u ljubavi; o traženju izlaza iz emocionalnih kriza kroz alkohol ili kroz radoholiju. Ili se izlaz uopće ne traži, kao kod glavnog junaka, koji nakon što ga napusti žena, devet mjeseci ne izlazi iz kuće. I u glavnoj pripovjednoj niti otkrivat ćemo nove detalje, aluzije i reference; kao i sjajne epizodne likove. Otkako se pojavio, ovaj je roman hvaljen, proglašavan čak i remek-djelom. Po mom ukusu, za najvišu ocjenu dostajao bi tek još malo jači upliv nadnaravnog u zbivanja i sudbine likova, no i ovako roman Sedam strahova spada među najbolje što se posljednjih mjeseci moglo pročitati. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. veljače 2010.) |
