Marketing
Braća po mafiji
Danilo Brozović: »Balkanska ruta«, roman, VBZ, Zagreb, 2009.
Posljednjih se desetljeća i kod nas ugodno uhljebio fenomen mafije. Organizirani kriminal, zločinačke organizacije, bossovi i njihovi kapetani, mreže sitnih dilera i batinaša, u svjetskoj je književnosti to odavno klasična tema, no u našu se književnost ona jedva provlači. A kako i ne bi kad je stvarnost iz crnih kronika razuzdanija od mašte! U domaćim krimićima ako je glavni lik policajac onda on rješava jedan određeni slučaj, nikad se ne suočavajući s cijelom organizacijom; ako su pak glavni likovi kriminalci, onda su to sitniji kvartovski »poduzetnici«, vrlo rijetko umreženi u nešto nalik organiziranom kriminalu. Jedan od prvih domaćih autora koji je u mafiji kao općebalkanskom fenomenu uočio literarni potencijal bio je Damir Karakaš s romanom »Kombëtari« iz 2000. godine. Danilo Brozović je vjerojatno tek drugi.
Brozovićev roman »Balkanska ruta« pripovijeda o balkanskoj mafiji iznutra, na relaciji Beograd-Zagreb. Paralelno, naizmjenično, pratimo stasanje i sazrijevanje dvojice mladih delinkvenata-početnika, koji kroz organizaciju polako napreduju sve do njenog vrha. Iako su im početne pozicije poprilično slične - Flamur Harasani je zagrebački Albanac, a njegov pandan Marko Popović beogradski Crnogorac - karakterizacija im je dovoljno različita da se njihove životne priče ne ponavljaju. Ima među njima i sličnosti: obojica u »novi posao« povlače i prijatelje iz školskih dana, obojica nailaze na tihu, ali ipak nedovoljno žustru osudu svojih roditelja, obojica se, nakon što zauzmu utjecajne pozicije, ponašaju kao mafijaši starog kova koji njeguju kodekse odanosti, lojalnosti i časti, i napreduju sve više i više, dok se naposljetku ne združe u svojevrsnu mafijašku osovinu Zagreb-Beograd.
U ovom romanu nema policajaca i detektiva koji se bore protiv mafije; policajci, suci i političari tek su statisti čija potkupljivost i nesposobnost poput humusa pogoduje grananju organiziranog kriminala. Glavnim likovima, Flamuru i Marku, uz konkurente iz istih ili suparničkih organizacija, najveći su protivnici njihove vlastite savjesti, no kako je ovo roman u kojem se o mafijašima pripovijeda iznutra, kroz njihovu prizmu vrijednosti, morala i svjetonazora, savjesti glavnih likova ne opterećuju se dvojbama kakve bi mučile »običnog čovjeka«. Oni su svoj put odabrali, iako ne iz istih motiva i s istih predispozicija, no koliko god postali moćni, sve njihove perspektive obilježene su znamenitom uzrečicom iz filma »Kum«: »Sve je to samo posao«.
U romanu se doduše moralizira, ali ne kroz usta i misli glavnih likova, već kroz rečenice pripovjedača, koji trpko i gorko, često i crnohumorno, komentira socijalnu i političku zbilju postjugoslavenskih država. U tim i takvim državama, s tim i takvim političkim elitama i tim i takvim »narodnim masama«, mafija nije samo nužno zlo, nije samo nusprodukt prelaska države i društva iz pseudosocijalizma u pseudokapitalizam, već je dio prirodnog razvoja stvari, neželjenog možda običnom čovjeku, ali neizbježnog za takva nesređena društva. Droga, nasilje, trgovina ljudima, prostitucija, ulični obračuni, osveta koja potiče novu osvetu, pohlepa i za novcem i za moći, ti sicilijanski ili čikaški motivi raširili su se u Brozovićevom romanu jednako Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Kosovom, otjelovljeni u autohtonoj balkanskoj hobotnici koja svoje pipke ima svuda, doslovce svuda. Stvarnost nam je i inače takva da nemamo baš pretjeranih razloga osjećati se sigurno, ma gdje bili; a na »Balkanskoj ruti« ta će nesigurnost potrajati puno dulje od mandata onih koji nam tu sigurnost obećavaju.
(Objavljeno u Glasu Istre, 27. veljače 2010.)
Post je objavljen 13.04.2010. u 08:23 sati.