Marketing
Fascinacija strahom
Irena Rašeta: »Cabron«, zbirka SF priča, SFera, Zagreb, 2009.
U svojoj prvoj objavljenoj knjizi, zagrebačka SF spisateljica i prevoditeljica, jedna od organizatorskih, motivatorskih, moderatorskih i uredničkih duša hrvatske SF scene - Irena Rašeta, sabrala je priče objavljivane minulih godina u zajedničkim zbirkama i fanzinima. Iako su nastajale u različita vremena, u ovoj su zbirci sve te priče sasvim lijepo nalegle jedna na drugu, spojile se u cjelinu koja odaje i autoričin talent, i vidnu brižnost s kojom bira riječi i slaže rečenice vodeći računa o jeziku, i njezino poimanje što bi znanstvena fantastika trebala biti.
U igrama s dimenzijama i oblicima postojanja, u variranju smještanja sjedišta svjesnosti između bioloških, kibernetskih i virtualnih entiteta, preispituju se granice ljudskosti i obzori slobode. Mnogi su od likova ovih priča u početku fascinirani entitetima izvanzemaljskog, budućevremenskog ili nadnaravnog podrijetla, bilo da se radi o fabularnim partnerima ili o inačici vlastitoga trenutačnoga jastva. Upuštanje u odnos s drugačijim oblikom postojanja u sebi ili izvan sebe do raspleta najčešće vodi spoznajnim i pomirbenim putem, konflikti se u ovim pričama gotovo i ne događaju, iako su svršeci većine priča daleko od happyenda.
Lik, najčešće ženski, iako u pričama ima i muških glavnih likova, hoće i želi isprobati nešto novo, nešto drukčije, nešto što vodi prozaičnom i svevremenskom cilju, recimo mirnog obiteljskog života i vječne ljubavi. Sreća će »djelovati« neko vrijeme, dok se ne razotkrije privid tako stvorenih artificijelnih okolnosti, a u tom procesu razotkrivanja autorica poseže za dvjema metodama: emocionalnim sazrijevanjem koje vodi k odbacivanju nepošteno stečene prednosti pred ostatkom čovječanstva korištenjem učinaka te veze s nadnaravnim, izvanzemaljskim ili tehnološkim pomagalom ili subjektom; ili pak za prisilnim osvješćivanjem koje se događa zbog kvara, zbog gubitka ili prestanka funkcioniranja takve veze, ili razotkrivanjem njene prave svrhe.
Ako bismo tragali za skrivenim porukama ovih priča, one bi možda iznjedrile i negaciju smisla znanstvene fantastike kao žanra, ali drukčijim čitanjem mogli bismo iz potpuno istih premisa zaključiti i da je SF jedina moguća literatura. Naime, zašto tražiti ljepotu, uzbuđenje, ljubav, sreću i druge uobičajene visoke i konačne životne ciljeve tamo gore u svemiru ili u svjetovima visoke tehnologije ili nadnaravnih sila, kada ćemo na kraju ionako spoznati da su ti ciljevi ostvarivi pukim osvrtanjem oko sebe, u svijetu najbližih bića i stvari; takva bi si pitanja mogli postaviti likovi Rašetinih priča dok neumitni raspleti njihovih sudbina donose razočaranje zbog njihovih životnih odabira. S druge strane, da nema svjetova i oblika postojanja različitih od onih u kojima su ti likovi prvotno nastali, rođenjem ili stvaranjem, ne bi bilo moguće ni takvo njihovo sazrijevanje i spoznavanje.
Treba iz priča u ovoj zbirci izdvojiti još jedan motiv bitan za shvaćanje autoričinog određenja prema fantastičnoj književnosti, a to je motiv straha, prisutan ne samo u nekolicini horor priča u ovoj zbirci, nego i, barem pozadinski, u pričama koje se strašnima na prvi pogled ne doimaju. Strah je, to psiholozi i propovjednici znaju, jedan od osnovnih pokretača ljudskog djelovanja ali i najčešće oruđe manipulacije. Umijeće i uspješnost suživota s vlastitim strahom, njegova kompenzacija, nadgradnja, pokušaj kontrole ili ignoriranja ili pak potpuna kapitulacija, to su situacije u kojima likovi ovih priča također prolaze kroz zanimljive karakterne mijene.
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. siječnja 2010.)
Post je objavljen 13.04.2010. u 07:42 sati.