Knjiga za plažu
14.03.2010., nedjelja
Povijest proturječja
 Ivana Sajko: »Povijest moje obitelji«, roman, Meandar, Zagreb, 2009. Kad je riječ o prijelomnim povijesnim vremenima, kako odijeliti opće od osobnog? Što znači pojedinačna sudbina u vrtlogu vojski, ideologija, kula od cigli i bombi koje ih ruše? Kako ispričati osobnu ili obiteljsku povijest kad nisi siguran je li strana kojoj su se protagonisti milom ili silom priklonili ispravna, jer s različitih povijesnih distanci vizure pobjednika i poraženih prilagođavaju se trenutačnim potrebama za poželjnom inačicom istine? Ivana Sajko je i dosad pisala o ratovima raznim, o njihovim uzrocima i posljedicama. Zahvaćala je globalno (barem kroz percepciju zemljopisnih udaljenosti), ali ne historiografski niti u epskim sagama, već intimno, o onome što se junacima (ili bolje rečeno: žrtvama) ratova zbiva na biološko-psihološkoj razini. A to se gotovo uvijek svodi na strah i očaj kao osnovno pogonsko i motivacijsko sredstvo. Strah za život. I svoj i svojih bližnjih. PunI naslov ovoga romana je Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon, ali zapravo se radi o tri paralelne povijesti. Jedna doista jest osobna, obiteljska; među precima se iz magle uspomena i obiteljskih fotografija oblikuju likovi muškaraca i žena, njihove sudbine, prisilne mobilizacije, privrženosti idealima (dok se još nisu prometnuli u ideologije), pripadnosti režimima; stvaraju se od negdašnjih mladića i djevojaka parovi koji će začeti buduće generacije i negdje putem zagubiti ljubav koja ih je spojila… Treba reći da su likovi žena »jači« od likova muškaraca, u njima je utjelovljena moć stvaranja, podizanja i očuvanja obitelji, dok među muškarcima prevladavaju likovi očajnika prisiljenih na pogrešne izbore, često i svjesno samožrtvovanih radi dobrobiti ostatka obitelji, onog ostatka koji neće biti mobiliziran, odveden na prisilni rad, ucjenjivan partijskom disciplinom i obvezivan na odanost režimu. Sasvim se opravdano postavlja pitanje tko ispada većom žrtvom, jer sve takve poviješću izazvane situacije vode do razdvajanja obitelji, zbog čega pate i oni koji odlaze i oni koji ostaju. Druga povijest je povijest grada Zagreba kroz nekoliko ključnih događaja, od proglašenja NDH 1941. do oslobođenja Zagreba 1945.; od velike poplave 1964. preko Titove smrti 1980. godine do vremena neposredno pred Domovinski rat. Ti, a naravno i drugi događaji koji se s distance sigurne budućnosti proglašavaju prijelomnima, imaju status legende za prosječnog čovjeka, pa i za prosječnu obitelj čijih nekoliko generacija o njima ne dijeli isto iskustvo: jedni su bili pasivni svjedoci a drugi aktivni sudionici, neke su ti događaji nadahnjivali, drugima je to breme kojeg nikako da se riješe. Više je načina da se govori o tim događajima, a nijedan nije istinit: svatko će ih svojoj djeci ispričati drugačije. Treća je povijest protegnuta kroz ovaj roman vlastiti autoričin izbor događaja, heroja i njihovih svjedoka, opet naravno s orijentirima u događajnoj i obiteljskoj povijesti. Ta je treća povijest možda i najintimnija, dojmljivija od one obiteljske jer ulazi u glave, nastoji utvrditi o čemu su razmišljali zagrebački ilegalci iz vremena Drugog svjetskog rata i kako se netko takav prometnuo u poslijeratnog udbaša; ili što je zapravo značila euforija Hrvatskog proljeća i kako je ona nadahnula otmičare američkog aviona iz 1976. godine. Na mnoga su mjesta, kao ilustracije svim trima povijestima, umetnuti citati iz povijesnih dokumenata, zapisa i sjećanja stvarnih sudionika tih događaja. Ne da bi ih potvrdili, već da bi dodatno podcrtali proturječnost, jedino nepobitno svojstvo svega za što nam se tvrdi da je povijest. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. studenog 2009.) |
