Knjiga za plažu
05.08.2012., nedjelja
Trijumf apsurda
 Robert Vrbnjak: "Poduke iz posebne proljetne ponude", zbirka priča, Izdavački centar Rijeka, 2012. Zbirka priča neobičnog naslova Poduke iz posebne proljetne ponude pravi je sajam jezičnih kalambura, političkih nekorektnosti, vrlo duhovitih apsurdnih konstrukcija, egzistencijalističkog bijesa, društvene ravnodušnosti i fabularnog minimalizma. Svi su likovi ove knjige, sudbina rasprostrtih po pojedinim pričama, stanari (ili slučajni posjetitelji stanara) jedne poveće stambene zgrade u jednom našem povećem gradu, zapravo je svejedno kojem, i svi su zapeli na nekom oštrijem ili tupljem meandru vlastitih života. Razlikuju ih tek detalji: jesu li muškarci ili žene, jesu li živi ili mrtvi, jesu li do spoznaje o vlastitoj nevažnosti i nemoći već došli ili upravo do nje dolaze. Stoga ovu knjigu možemo čitati i kao roman, tim više što se neki prepoznatljivi detalji ponavljaju više puta, u različitim ulogama i značenjima, a i pojedini likovi znaju iskrsnuti na stranicama priča koje nisu njihove. Autor na nekoliko mjesta subjektivizira i sebe, ne kao pripovjedača u prvom licu, već kao pisca po zanimanju, koji se povremeno opterećuje i pitanjem smisla književnog stvaranja, pogotovo u sferi dosega i utjecaja svojih djela, čemu naravno treba prethoditi i zaključenje posla, odnos između pisca i njegovog nakladnika. Tu Vrbnjak biva izuzetno duhovit, pa čak i zlorabljuje te dodatne uloge za medijaciju ostalog gradivnog tkiva svojih priča. Primjerice, pita nakladnik pisca - o čemu je knjiga, koja je neka zajednička nit svih uvrštenih priča, a autor naravno odgovara da nema pojma. No, kad se nakladnik piscu javi nešto kasnije, nakon što je pročitao rukopis, sam nudi autoru definiciju zajedničke niti, nalazeći da se u svim pričama spominju nekakva pečenjara, zatim potres, i naposljetku - smak svijeta. Pečenjara je doista lajtmotiv koji je brutalno iskorišten za različite, drastično suprotne potrebe različitih likova, od onih koji se u njenu samo vežu sklanjaju od kiše, do samoubojica koji svoj posljednji let završavaju na njenom krovu (čini mi se, možda sam i krivo zapamtio, da u toj pečenjari nitko ništa ne - jede?). Potres i smak svijeta u nekim su pričama samo tema razgovora između likova, u nekima se doista i događaju; u nekim su pričama smetnja, u drugima pak poslužuju kao deux ex machina kad se likovi nađu u bezizlaznoj ili besmislenoj situaciji, tek je posljednjoj priči u zbirci smak svijeta zadana okolnost, ali joj uopće nije tema. Zgodno se i nevjerojatno duhovito Robert Vrbnjak u ovim pričama poigrava stereotipima i predrasudama vezanima uz pojedina zanimanja (službenici, odnosno birokrati, omiljeni su mu, iako ne i najčešći likovi, a čini se da jednako "voli" i prosvjetu), uz funkcioniranje tranzicijskog kastinskog sustava, a pogotovo uz problem ljubavi u apsurdnim društvenim i životnim okolnostima. Način na koji ovaj autor gradi svoje likove, uvijek naravno željne ljubavi, koja im je uvijek naravno nedostupna jer su nesposobni za njom posegnuti ili naprosto nemaju sreće, vodi k slici svijeta u kojoj društvene, socijalne, ekonomske i političke okolnosti, kao čimbenici formiranja općih moralnih kriterija, onemogućuju formiranje ljubavi kao osjećaja koji generira ljudskost, čovječnost, humanitet. Kao nadomjestak ostaje pohota, perverzija, hedonistički blud, grijeh činjen više mišlju nego djelom, jer ako je klizanjem kriterija društvene svjesnosti obezvrijeđen rad, jednaka će sudbina, ako ne i gora, zadesiti i ljubav, u apsurdnom trijumfu moralnog i svakog drugog vrijednosnog onečišćenja svijeta i društva u kojem prestaje svaki razlog za ikakvu angažiranost. (Objavljeno u Glasu Istre, 23. lipnja 2012.) |
Fantomski ljubavnik
 Maja Sačer: "Napaljena", roman, Algoritam, Zagreb, 2012. Prve knjige Maje Sačer, zbirke priča Božji grijesi iz 2009. godine, sjećam se kao hrabre i inovativne, drske i izazovne, zanimljive i duboke. Tri godine nakon toga, druga knjiga iste autorice, ovaj put roman, neke od atributa kojima bih nahvalio zbirku ipak ne bi mogla ponijeti, ali neki su bogme naglašeniji. Tu prije svega mislim na drskost i izazovnost, iako će nas to navesti na krivi trag, skrenuti nam pažnju. Naime, ono što odmah upada u fokus, ono za što ćemo pomisliti da je tema ovog romana, neobičan je medicinski ili psihološki fenomen od kojeg pati glavna junakinja Tijana. Ona naime, odjednom, nalazeći se u nekoj ni po čemu posebnoj fazi svoga života, počne doživljavati spontane orgazme, bez ikakvog uobičajenog vanjskog podražaja. Kod kuće, na poslu, na sastanku, na ulici, u kazalištu, dakle na vrlo različitim mjestima, i naravno da joj to biva više nezgodno nego ugodno. Nakon premišljanja, obraća se za pomoć, ginekologu, psihologu, svećeniku ali nitko joj ne može konkretno pomoći. Međutim, nema se vremena previše promišljati je li to dar ili prokletstvo jer život ide dalje. Posao, šefovi, kolege; veze sa svojim počecima, raspletima i krajevima; prijateljice sa svojim zarukama, vjenčanjima i prekidima; roditelji sa svojim očekivanjima; životne dinamike ima na pretek, a ova "situacija" glavnu junakinju ponajviše - ometa. Iako se čini kako joj emocionalna i ljubavna stabilizacija baš i nisu među životnim prioritetima, iz prikrajka sve bjelodanije nadiru baš takve želje. U tim propitivanjima seks ima važno mjesto, ali baš s njime nastaju teškoće, zbog nužnih usporedbi neke stvarne, konkretne i vidljivo događajuće seksualne aktivnosti, i one za koju je zaslužan "fantomski ljubavnik", ali koja je i dalje nedokučiva glede uzroka i metode, osim što glavna junakinja Tijana s vremenom osim samog orgazma počinje osjećati sve više drugih fizičkih manifestacija tog spolnog općenja sa "zrakom". Oruđe takve dramaturgije su eksplicitne seksualne scene, vrlo česte u romanu, no ipak razumno naracijski obuzdane da bismo ih mogli smatrati pornografskim. Ipak, taj motiv fantomskog ljubavnika, taj fenomen spontanih orgazama, bez obzira je li somatske ili psihološke prirode ili je možda rezultat vradžbina, nekako kao da uopće nije bitan za glavni tok radnje, za središnji problem kojim se bavi glavna junakinja, a to je potraga za stabilnom ljubavlju u okvirima slike o savršenstvu koju svaka žena u sebi stvara čim počne sazrijevati, i s vremenom snižava kriterije kako joj otkucava biološki sat. Roman bi, dakle, funkcionirao i da uopće nema tog motiva fantomskih orgazama, samo što bi onda to bio jednostavan ljubić, čak s elementima chick-lita, kojih i ovako ima podosta, možda i radi ravnoteže s ravnomjerno po romanu rasutim hardcore scenama. Glavna junakinja, naime, živi život kojeg bi mnogi smatrali lijepim i lagodnim, ni po čemu nije asocijalna, ima dobar posao na kome ju nitko ne gnjavi, zdrava je, nije bogata, ali nema ni egzistencijalnih problema, ima dobro uređen stan, kad bi bila manje sitničava ni ljubavni joj život ne bi bio problematičan, dapače, skoro-idealni muškarci kao da se natječu za njenu naklonost. Pomalo se, čitajući, pitamo zašto je to tako, zašto ju ne strefi neki malo žešći životni problem, zašto je sva ta priča toliko izvan društvene stvarnosti i svakodnevice, zašto je toliko nalik na bajku? Rasplet, odnosno razrješenje Tijaninog problema čak se i doslovno, žanrovski, odvija u atmosferi bajke, s malo gorčine u samom epilogu, ali to bajkovito zaokruženje priče o fantomskim i pravim ljubavnicima zapravo je krajnji odgovor zašto čitamo baš takav roman. A odgovor je jednostavan: jedino doista neophodno za istinsku sreću su prava ljubav i dobar seks. (Objavljeno u Glasu Istre, 16. lipnja 2012.) |
Minus jedan posto
 Aleksandar Žiljak: "Irbis", SF roman, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2012. Daleka budućnost, ili možda ne tako daleka. Novi svjetski poredak je ostvaren: ekonomska oligarhija, jedan posto svjetskog stanovništva, jako je bogata i vlada svijetom, dok preostalih 99 posto živi u krajnjoj bijedi. Bogataši i vlastodršci žive u ogromnim tornjevima u koje nitko drugi nema pristup, a gradovi koje i kakve danas poznajemo svedeni su na slamove. Naravno da u tako uređenom svijetu doista vladaju korupcija i mafija, iako države formalno još uvijek postoje. Postoji i Hrvatska, postoji i Zagreb, ali kako? U tornju koji se uzdiže nad umjetnim otočićem usred umjetnog jezera. U tom tornju živi i radi ne samo cjelokupna zagrebačka, već cjelokupna hrvatska oligarhija. Jedan posto hrvatskog stanovništva, onaj bogati. Sve ispod tornja i još jako široko unaokolo je slam, sirotinjski megalopolis, izuzev djevičanskih oaza netaknute prirode, poput Like. I Hrvatskom vlada mafija. I to kineska. Uz ostale. Kad frakcije kineske mafije međusobno zarate, eto krkljanca. Općeg. U tom krkljancu pokušava preživjeti troje glavnih junaka ovog romana. Jedan je bivši vojnik, kome su nakon što je u borbi na dalekoistočnom ratištu stradalo njegovo fizičko tijelo, um preselili u tijelo snježnog leoparda, irbisa, što mu je jako dobro leglo za posao od kojeg živi: on je najamnik, specijalac za posebne zadatke, posebno za kurirske poslove za mafiju. Prvi pomoćnik mu je android Arnold (sagrađen naravno po uzoru na "onog" Arnolda), također savršeni ratni stroj, koji se međutim "zablesira" kada likvidira previše neprijatelja pa ga treba resetirati udarcem po zatiljku. S njima se udružuje Zlatna Tigrica, "udovica" likvidiranog šefa kineske mafije u Zagrebu. Ovaj "trio fantastikus", usprkos svim svojim moćima i sposobnostima ipak biva izmanipuliran od malo moćnijih entiteta. Udruženi mafijaši i teroristi, pod vodstvom Čorta koji se pokriven moćnom tehnologijom skriva u tajnoj bazi u ličkim spiljama, i Starca S Planine koji je neka vrsta klona Osame Bin Ladena, prisiljavaju ih da u zagrebački toranj prokrijumčare oružje koje treba pridonijeti rušenju postojećeg svjetskog poretka i stvaranju novog. Rušenje poretka trebalo bi početi, naravno, rušenjem tornjeva, ne samo u Zagrebu, već u svim svjetskim oligopolisima istovremeno. Sam autor je za ovaj svoj roman isticao da je vrlo "politički nekorektan", ali samo je djelomično u pravu, jer fabula Irbisa iznosi ono što mnogi žele čuti, ali bi se malo tko usudio doista poduzeti, čak i u dalekoj budućnosti. Filozofija, kojoj se postupno i ne bez moralnih dvojbi, na kraju ipak priklanjaju i glavni junaci romana, je jednostavna: ako je za jad i bijedu 99 posto svjetskog pučanstva krivo i odgovorno onih jedan posto besramno bogatog dijela populacije koji živi u tim tornjevima, onda se glavni svjetski problem rješava eliminacijom tih jedan posto svjetskog stanovništva. Prosto. Naravno, nakon rušenja temelja postojećeg, netko treba usmjeravati i nadzirati stvaranje novog svjetskog poretka, koji bi trebao biti bolji i pravedniji, a rješenje tog problema jedna je od najduhovitijih epizoda u romanu. Druga najduhovitija epizoda je uplitanje u avanture glavnih junaka jedne simpatične ličke bakice, koja naoko bezazleno čuva svoje ovce i pritom plete čarape, ali zapravo raspolaže moćnim arsenalom čije usluge može koristiti svatko tko si to može priuštiti. Izuzetno brz akcijski ritam, maštovito korištenje znanstveno-tehnoloških smicalica, crnohumorna potka pripovijedanja, lokalizacija radnje u naše krajeve (sav se roman, osim fleš-bekova koji objašnjavaju pozadinu glavnog junaka, događa između Zagreba i Like), i atmosfera vrlo aktualne i globalno svjesne socijalne angažiranosti, čine roman Irbis vrlo zabavnim štivom, s dovoljno poticaja za razmišljanje i o tome kuda ide ovaj naš, današnji svijet. (Objavljeno u Glasu Istre, 09. lipnja 2012.) |
Pivski sevdah
 Damir Avdić: "Tiket za revoluciju", roman, Algoritam, Zagreb, 2012. Sjećate li se Kavica Andrije Puplina? E, Tiket za revoluciju vam je nešto slično, ali se događa puno kasnije, i ne događa se u Zagrebu nego u Bosni, i to ne u Sarajevu, nego u Tuzli. Kao što je Puplin u svojim monolozima često ignorirajući gramatička i pravopisna pravila sipao bujice svojih misli i interakcija s neposrednim okruženjem, u purgerskom slengu, u trijeznom ili manje trijeznom stanju, pripovjedač Tiketa za revoluciju to čini jezikom svoje svakodnevice i svoga okruženja, jezikom moderno-urbanim i tradicionalnim u isti mah. Jezik je važan u ovoj knjizi, jer lokalni kolorit u sprezi s globalnim i svjetskim temama o kojima glavni junak raspreda sa svojim birtijaškim drugovima dvostruki je znak vremena, prostora i mentaliteta. Taj nam jezik otkriva kakav je sam glavni lik, kakvim on sebe vidi i kako vidi druge, ali nam istovremeno otkriva i onu univerzalnu ljudsku strast specifično bosanske podvrste, onaj nevjerojatno dragi spoj pompoznoga junačenja i krhke tople nježnosti. Riječju: sevdah, iako bez ijedne sevdalinke. U panici što će uskoro postati otac, glavni junak ove knjige intenzivno inventarizira svoju prošlost, trudi se sačuvati od rasapa svoju sadašnjost, i strepi pred budućnošću, posebno kad je riječ o mogućim sudbinama njegova još uvijek nerođena djeteta. Gonjen osjećajem manje vrijednosti (o majci njegova djeteta ne saznajemo puno, osim da - piše pjesme!) ili čak ustrašen ugroženošću njegova mukom građenog integriteta i ugleda u najbližem društvu, dane provodi u kladionici i kafiću, "tumačeći svijet" s birtijskim društvom, uvijek upaljenim televizorom, i nedodirljivom konobaricom. Uz dvojicu najbližih prijatelja, najbliži "pivski brat" je i njegov daidža, bivši ratnik, svjetski putnik i prvoklasni frajer, po mnogo čemu uzor i autoritet mladcima odraslima dosta poslije rata da bi se rata sjećali iz prve ruke. Zato "na tapetu" imaju dnevnu politiku, i domaću i svjetsku; globalnu krizu, suvremene tehnologije i internet, glazbu, nogomet, i naravno, ljubav, po definiciji češće nesretnu nego sretnu. Nema se posla, nema se novaca, depresija je, ali razglaba se kako treba "riješiti stvar", kako treba pokrenuti svjetsku revoluciju, ili se barem pridružiti nekoj od mnogih već započetih, kako treba osnovati band, kako svijetu treba slati poruke koje će ga opametiti, no glavni junak na umu ima i jednu pravu akciju, koja je kao groteskna poslastica ostavljena za sam kraj romana. Tijek događaja i tijek misli glavnoga junaka i njegovih kompanjona ispričani su dinamično, zabavno, smiješno, ali opet neprimjereno ugođaju ikoje zamislive TV-serije, ne može ekran prenijeti ono što prenose riječi Avdićevih likova, nema te glume koja može oživjeti ove napisane dijaloge, to treba naprosto čitati i smijati se, pa plakati, pa se čuditi, ponekad i ljutiti, vrlo je interaktivnu knjigu sastavio ovaj autor, inače dosta iskusan i u prozi i u poeziji i u glazbi i teatru. Prostodušne životne mudrosti dublje od misli najčuvenijih drevnih filozofa, kao što obično i biva s ovakvim "prizorima iz narodnoga života", ponuđene su nam u Tiketu za revoluciju. A rečena revolucija… pa, neće tako skoro, jer Chelsea ili Manchester dnevno su ipak važniji od Lenjina ili Tita, a u međuvremenu treba nešto učiniti i za ljubav, zbog ljubavi ili u ime ljubavi, tog razmrvljenog i nedostižnog kruha što dnevnim dozama pogonske energije održava tužnu dušu u stanju budnosti, zdvojnosti i čežnje. (Objavljeno u Glasu Istre, 02. lipnja 2012.) |
Zemlja prvog kontakta
 Grupa autora: "Istromancer", zbirka SF priča, Izdavački centar Rijeka, 2012. Iako zbirka SF priča Istromancer nosi podnaslov Zbirka priča o Davoru Šišoviću, ne smatram sukobom interesa što o njoj pišem, jer, naime, ja s njenim nastankom nemam ništa. To što sam ja njen glavni lik, to je već sasvim druga priča, koja me, smatram, uopće ne ograničava da ju čitam i procjenjujem "hladnim okom kritike". Tim više što je riječ o jednoj vrlo ozbiljnoj knjizi s mnoštvom jako dobrih priča. Bez obzira na moju ulogu u njima. Grupa domaćih SF pisaca i entuzijasta, predvođena Danijelom Bogdanovićem i Zoranom Krušvarom, šest je mjeseci u potpunoj tajnosti pripremala zbirku priča o meni, a ICR je knjigu vrlo profesionalno finiširao i objavio. Sve su to ljudi čiji književni rad već godinama pratim, vrednujem i potičem; čitao sam, uređivao i objavljivao njihove priče, pisao o njihovim autorskim knjigama, vodio im književna predstavljanja i promocije. To što su mi se, zaplotnjačkim dogovorom, odlučili zahvaliti, odužiti, ili osvetiti objavljivanjem knjige priča sa mnom kao glavnim likom - doista je iznimna gesta, o čijim humanim i kulturološkom dimenzijama treba govoriti na nekom drugom mjestu. 'Ajmo vidjeti što su u zbirci Istromancer napravili u literarnom smislu. Zbirku otvara duhovita deseteračka pjesma Darka Macana o mojim nastojanjima da zainteresiram pisce za čudovište iz Pazinske jame kao mogući literarni motiv. Nastavlja se postapokaliptičnom pričom Ede Barola u kojoj se ne pojavljujem osobno, već kao božanstvo primitivnog naroda koji je zaboravio čitati ali čuva knjige kao kultne predmete. Danijel Bogdanović je u svojoj priči srušio pazinski Kaštel i zatrpao Pazinsku jamu, ja kao lik istražujem zašto se to dogodilo i upadnem u obračun staroslavenskih božanstava. Danilo Brozović je u svojoj priči razvio svijet kakav poznajemo iz njegova romana Bojno polje Istra, a mojim imenom nazvao je kompjutorski virus koji nakon ubacivanja u računalne sustave treba zaustaviti rat. Ivana Delač se pozabavila mojom "kvizomanskom" karijerom, ali me osmislila kao izvanzemaljca koji na Zemlji prikuplja kreativnu energiju kako bi spasio rodni planet. I Ernie Gigante Dešković me u svojoj priči smjestio u kviz, ali takav u kome će moji odgovori odlučivati o sudbini čovječanstva. Mirko Grdinić me pretvorio u vampira, Irena Hartmann je osmislila mala pametna bića koja mi pomažu u uređivanju knjiga, a Adnadin Jašarević me zadužio za odgajanje bebe-dinosaura. David Kelečić je u svoju priču upleo izvanzemaljce koji otimaju SF pisce, na kraju i mene, radi sudjelovanja u reality-showu na njihovoj planeti. Zoran Krušvar je napisao najslojevitiju priču u ovoj zbirci: spojio je u jedan prilično efektan i zabavan miš-maš zvjezdarnicu u Višnjanu, genetski inženjering, ruganje konzumerizmu, mutante, illuminate, izvanzemaljce, Pazinsku jamu, religijska navještenja i svašta drugo, a od likova se u toj priči osim mene pojavljuju još i Korado Korlević, Krešimir Mišak, jedan ljubičasti boškarin i sijaset drugih. U nastavku zbirke Igor Rendić proriče književne uspjehe jednog od pisaca-početnika koji "prolaze kroz moje prste", Vanja Spirin me s ekipom avanturista poslao u istraživanje tajni bosanskih piramida, a Zoran Vlahović je u Pazin doveo sva mitološka i fantastična bića oživljena u pazinskim SF&F zbirkama i mene ostavio da se suočim s njima jer su svi drugi pobjegli. Zanemarimo li mene kao glavnog lika, ili kao motiv koji se provlači kroz sve ove priče, zbirku Istromancer doista možemo sagledavati kao lijepi bonus ovogodišnjoj domaćoj SF&F produkciji, a osobno sam posebno zadovoljan što se svaki autor lijepo potrudio svoju priču što više, ali ipak vjerodostojno i istraživanjima potkrijepljeno, "istrificirati", uplesti u nju sijaset motiva iz istarske baštine i njenih potencijala. Krušvar je u svojoj priči upotrijebio moto: "Istra - zemlja prvog kontakta", a kada do toga jednom u nekoj budućoj stvarnosti i dođe, mnogi će se, vjerujem, sjetiti baš ove knjige. (Objavljeno u Glasu Istre, 05. svibnja 2012.) |
Krimić kao putopis
 Edi Matić: "Grimalda", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012. Za početak, Grimalda ima hotel. Lijep, mali obiteljski hotel, u kojemu se stjecajem okolnosti nađe više protagonista ove priče. Nemaju svi jednako važne uloge, ali to ćemo otkrivati tek postupno. Malo dalje, prema Cerovlju, uz cestu stoji kafić Ipsilon. Mnogi važni susreti i važni razgovori dogodit će se u tom kafiću, priča će se za njegovim stolovima slijevati od na prvi pogled nepovezanih pritoka, ili razlijevati u rukavce koji se naizgled nikad neće sastati. Na drugom kraju Istre, ali dramaturški ne jako daleko, nalazi se seoce Crklada, a u njemu ostarjeli fratar uz ostale tajne čuva i tajnu istarskih templara. Ta tri motiva - hotel u Grimaldi, kafić Ipsilon, i fratra u Crkladi - pisac Edi Matić, inače Splićanin, izmislio je, ali što se svega ostaloga tiče - dijelova radnje smještenih u Pazin, Pulu, Buje, Vižinadu, Gračišće, Cerovlje, oko tunela Učka - ovo je jedno od najuvjerljivijih, odnosno najvjerodostojnijih književnih djela radnjom smještenih u Istru, a koje je napisao neki neistarski pisac. Čak su i dijalektalni dijalozi, sa svim tananim razlikama između lokalnih govora pojedinih istarskih krajeva, točni i vjerodostojni, nije to naivna pseudočakavština kao kod većine drugih autora kojima je Istra samo trendovska obećana zemlja za njihove likove. Neke sitne i razumljive pogreške - primjerice, o tome što je zapravo imela, i mala ali za roman nebitna zbrka s povijesnom interpretacijom templara, masona i u kamen uklesanih kostiju na istarskim grobljima - mogu se bez problema tolerirati, uz zaključak da je Grimalda jedan od vještije napisanih, ali nažalost još uvijek rijetkih suvremenih domaćih romana koji istarsku scenografiju i kulturnopovijesnu pozadinu koriste kao literarnu građu. Vinovnici istarskog zapleta Matićevog romana, međutim, uglavnom nisu Istrijani - od sedam-osam važnijih likova dvojica su došljaci, ali u Istri žive već dugo, ovdje su se skrasili nakon sudbinskih promašaja na drugim mjestima; a ostali su se u Istri zatekli stjecajem okolnosti - na odmoru, na zadatku, u bijegu ili u potrazi. Glavni zaplet je u biti krimić - pozitivci hvataju negativce, negativci progone svoje žrtve, žrtve se brane, bježe i sakrivaju, zločini iz prošlosti nastoje se sakriti zločinima u sadašnjosti; ali usporedno s napetom kriminalističkom pričom teče i nekoliko ljubavnih priča, različitih intenziteta, slutnji i ishoda. Neka od najzanimljivijih poglavlja romana zapravo su digresije kojima se kroz fleš-bekove objašnjava pozadina pojedinih likova, neke od tih digresija zalaze i duboko u povijest malo širih prostora, otkrivajući nezaliječene ili nerazjašnjene traume pojedinaca, ili cijelih obitelji čija je sudbina tuđom voljom bivala određena nacionalnom ili vjerskom pripadnošću i uvučenošću u vrtloge ne tako davne povijesti. No, pored atraktivnog fabularnog toka, stranice Grimalde pružaju i svojevrsni putopisni ugođaj, brdovita središnja Istra razotkriva se ne samo kao funkcionalna scenografija kriminalističkim i ljubavnim zapletima, već i kao kraj koji krije vlastite latentne priče, za čije otkrivanje junaci ovog romana sada nemaju vremena, ali ipak ih primaju k znanju, od vampira Jure Granda do zmajevih brazdi, uz široki izbor lokalnih atrakcija unutar tog raspona. I mnogi lokalni likovi, poznati iz nekih drugih priča, statirat će u pokojoj rečenici ili pasusu, dok glavni likovi uzimaju predah ili stječu uvid u situaciju; tako da se po mnogim, doista premnogim detaljima otvoreno vidi kako je sam autor Istru intenzivno doživljavao, ne samo kroz ono što ovaj poluotok pruža namjerniku kao "atrakciju", već i kroz potencijale koji se na prvi pogled ne vide, a nedvojbeno su atraktivna literarna građa. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. travnja 2012.) |
Tuga s juga
 Igor Isakovski: "Pješčani sat", zbirka priča, Meandarmedia, Zagreb, 2012. Iako je Pješčani sat, prva prozna knjiga makedonskog pjesnika, prozaika i prevoditelja Igora Isakovskog objavljena u hrvatskom prijevodu, zbirka priča koje se mogu čitati i sasvim nezavisno, mnogo je među njima i očiglednih i skrivenih veza. Neki se likovi ponavljaju, njihove odraze uočavamo i onda kada nemaju ista imena, neka su mjesta standardna u više priča, ali zajednički duh svim tekstovima između korica Pješčanog sata daje atmosfera. Turobno, očajno, tužno, čak i usprkos povremenim humornim sekvencama, takvi osjećaji i takva raspoloženja prevladavaju kod likova u ovim pričama, beznadno zaljubljenih i beznadno usamljenih. Iako se zbivanja u pričama koncentriraju oko tri različita muška lika, s ponekim digresijama u mitologiju ili u priču unutar priče, Pješčani sat nam razotkriva jedan jedini univerzalni karakter: sredovječnog muškarca u vječitoj potrazi za idealnom ljubavi. Likovi u ovim pričama ponekad su i faktično samci, ponekad maštaju o idealnoj ženi, ponekad se obris idealnosti formira oko vizije neke sasvim stvarne i konkretne ali nedostižne žene, a ponekad su u čvršćoj ili labavijoj vezi, sa stvarnom ženom pokraj sebe, ali se zbog toga ne osjećaju nimalo bolje. Sve što daje čar nekom trenutku, što bi u nekim drugim okolnostima bio dobar izgovor za romantiku, ovdje je uzrok frustracije i traume. Naime, svijest o prolaznosti, o mogućem gubitku, o vrlo krhkim ovosvjetskim razlozima za ostanak, sve te duševne napetosti junake ovih priča bacaju u vrtloge teških briga i dubokih strahova. Ali, zanimljivo, iako se dijelom prikazuju kao sasvim neopravdani, skoro iracionalni, ti osebujni muški strahovi ne doimaju se patološkima, kao recimo kod mnogih "sjevernijih" autora koji su se pišući o muško-ženskim odnosima odvažili razgolititi svoju slabiju mušku stranu. Štoviše, kad se neka žena pojavi "u kadru", ona je obično stabilna, a tom stabilnošću zrači i prema partneru, zakrivajući ga od njegovih vlastitih frustracija, ili je u najgorem slučaju ravnodušna. No, muška tuga, izvan komunikacijskih kanala u okvirima "optičke vidljivosti", stoga nije ništa manja, jer sve se vrti u krug, nije duša uplašena od samoće samo tada kad je doista sama, već i uslijed same slutnje da će ostati sama. I kako se liječi, kako nastoji ne poludjeti od vlastitih strahova ta usamljena i tužna južnjačka muška duša? Prividom normalnog života, normalnog po kriterijima izvanjskoga svijeta: malo se pije, malo se sluša glazba (sasvim i vrlo određena glazba!), malo se putuje i luta, malo se isprazno jada prijateljima, drugim srodnim usamljenim muškim dušama. Jedan od kulminacijskih trenutaka u ovoj knjizi uočio sam u završetku dijaloga između glavnog lika, muškarca koji već dugo nosi sa sobom fotografiju žene za koju misli da je idealna ali ju nikad u stvarnosti nije sreo, i upravo te žene kada se njih dvoje jednom sasvim slučajno napokon sretnu. On, koji je "s njom" proživio dobar dio svog duševnog i emocionalnog života, njoj sada želi objasniti što je ona za njega i koliko mu znači, ali ona je time, blago rečeno, iznenađena, jer naravno o svemu tome ona čitav svoj isti takav život nije znala ništa. Njezin je život sređen, ona njega nije čekala niti je za njim tragala kao što je on tražio i čekao nju, i u tom susretu on njoj sve to želi objasniti, ako ne sada kad je zauzeta, onda kasnije, nudi joj da odu porazgovarati negdje gdje ih nitko neće ometati, ali ona pristojno otklanja poziv, kaže da mora ići, i ostavlja ga s njegovom zadnjom misli: "Idi. Ja ću otići malo umrijeti…", i sve je, zapravo, savršeno jasno, ljubav i tuga nisu dva oprečna stanja, to je jedno te isto stanje, jedno te isto. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. travnja 2012.) |
Zmija i mač
 Grupa autora: "Baton", zbirka SF priča, Muzej grada Zenice, Zenica, 2012. Već četvrti put književni natječaj zeničkog Festivala fantastične književnosti za fantastične priče s temama iz bosanske povijesti, što ga ustrajno organizira i provodi Muzej grada Zenice na čelu s agilnim direktorom, urednikom i piscem Adnadinom Jašarevićem, urodio je vrlo zanimljivom knjigom. Deset autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske te Srbije okušalo se u žanrovskoj literarnoj obradi teme o kojoj postoje vrlo oskudni povijesni podaci. Ono malo što se znade kazuje da je od 6. do 9. godine nove ere vođa ilirskog plemena Dezidijata (koje je nastavalo područje današnje Bosne), Baton, poveo ustanak protiv Rimljana, da mu se u pobuni pridružio vođa panonskog ilirskog plemena Breuka koji se također zvao Baton, da je nakon promjenjive ratne sreće Baton Panonski izdao Batona Bosanskog, ali je potonji uhvatio i pogubio svog prevrtljivog saveznika. Doskora su, međutim, rimske legije predvođene budućim carem Tiberijem ugušile pobunu, i zarobljeni Baton Bosanski odveden je u Rim. Iz priča objavljenih u zbirci "Baton" pokazalo se da i ovako usko određena tema pruža sasvim dovoljno materijala za literarnu imaginaciju. Dio autora (Anto Zirdum, Stevan Šarčević, Mirko Grdinić) odlučio se za autorsku interpretaciju ovog ilirsko-rimskog rata u okvirima poznatih povijesnih činjenica, uz žanrovske intervencije kojima je ilustrirano zašto je rat završio baš tako, a ne malo drugačije, iako je mogao, pogotovo kad su u igri nadnaravni ili magijski elementi. Motiv zmije kao najpoznatijeg ilirskog religijskog ili duhovnog simbola i kod ovih i kod sljedećih se autora pokazao vrlo zahvalnim. Neki su se autori (Jelena Štetić, Marela Zdenac, Zdenka Mija Brebrić) pak odlučili za pristup koji više odiše atmosferom zadane povijesne ere i duhovnošću toga vremena uz fokusiranje na sudbine pojedinaca, epizodista u povijesnom zbivanju, ali glavnih protagonista u njihovim pričama, te postigli mistični efekt koji nadilazi povijesno-dokumentaristički pristup. Naposljetku, nekolicina autora uspjelije je posegnula za fantastičnim elementima i motivima koji ne proizlaze doslovno iz zadane teme, već fantastičnu priču samo smještaju u povijesno-događajni okvir Batonovog ustanka. Tako primjerice Adnadin Jašarević u priči "Zmajevi nisu poput drugih" s polazištem u današnjici kombinira motive genetske mimikrije, podrijetla balkanskih civilizacija, traganja za srodnom dušom i svevremenske požude. Tihomir Jovanović Tika je u priči "Dar mrtvih bogova" Batonovim Ilirima poslao vanzemaljce, odnosno svemirski brod potopljen u planinskoj rijeci, koji je, međutim, umjesto klasičnog SF motiva, ovdje postao simbolom propuštene prilike. Dvije najuspjelije priče smještene su na sam kraj zbirke. Adrijan Sarajlija je u priči "Bronzani bog" isprepleo motive hiperosjetilne percepcije i vojničkog častohleplja u stilistički izvrsnoj priči s rimskim vojnicima i vojskovođama kao protagonistima, i uz odlično dočaravanje duha vremena s nimalo ublaženim krvavim detaljima ratovanja i brutalnih hijerarhijskih odnosa u onovremenoj vojnoj postrojbi. Naposljetku, Želimir Periš se u priči "Vezanost je njegova nesreća" najviše od svih autora poigrao faktografskim mogućnostima koje piscu pruža Batonovo doba, u koje je poslao vremenske putnike koji sudjeluju u turniru "povijesnih igara". Zmajevi, vanzemaljci, vremenski putnici, čarobnjaci, nadnaravne sile, artefakti s posebnim moćima, duhovi i reinkarnacije davno poginulih ratnika, telepatija i seljenje duša, svijet zmije i mača - sasvim se dovoljno fantastičnih motiva namnožilo u ovoj zbirci, tako da nakanu pokretača natječaja za fantastične priče o Batonovom ustanku protiv Rimljana možemo ocijeniti sasvim uspjelom: dio povijesti ovih prostora doživio je još jedan niz vrlo zanimljivih reinterpretacija. (Objavljeno u Glasu Istre, 14. travnja 2012.) |
Reality s vampirom
 Adrijan Sarajlija: "Ogledalo za vampira", roman, vlastita naklada, Beograd, 2012. Već s prvom svojom knjigom, zbirkom Manufaktura G, beogradski pisac zvorničkih korijena Adrijan Sarajlija stekao je zasluženi status jednog od najkvalitetnijih autora u žanrovima znanstvene fantastike i nadnaravnog horora u regiji. Drugom svojom knjigom, romanom Ogledalo za vampira, Sarajlija je taj status ne samo potvrdio, već je regionalnoj žanrovskoj književnosti dao novi kvalitativni doprinos u širenju i zamućivanju granica fantastičnih podžanrova, u korist, naravno, stilskih i pripovjedačkih vrlina. Naime, Ogledalo za vampira je i znanstveno-fantastični roman, budući da logično opisani (iako ne nužno mogući u "našoj" stvarnosti) znanstveni postupci te socijalne, političke i tehnološke okolnosti u kojima se oni zbivaju, bitno utječu na ustrojstvo "realnog" svijeta u kojemu žive junaci romana. On je međutim istovremeno i horor roman, jer polazi od tipičnih kanonskih postavki vampirske književne ikonografije (koje sasvim usput i vrlo uspješno dekonstruira), a koketira i s fantasyjem budući da se neki bitni preokreti u fabuli događaju pod utjecajem magije, u ovom slučaju šamanske, što za posljedicu ima promjenu fizičkih okolnosti ustrojstva likova i njihova svijeta. Vrlo uzbudljivim i napetim fabuliranjem ovaj nas roman vodi kroz osobnu sudbinu glavnoga junaka, na početku običnog frustriranog srednjoškolskog profesora koji je i osobno i u nastavi i u odnosnu s drugim ljudima oko sebe, opsjednut temom vampira. Korak dalje u razvijanju lika njegova je želja da doista postane vampir, pa to pokušava postati medicinskim zahvatima i konzumacijom ljudske krvi, no za njega se zainteresira vojska pa ga otme i njegovu želju podupre još i nekim tajnim znanstvenim postupcima (jedan od njih je, primjerice, eliksir za brzo zacjeljivanje svih rana i ozljeda). Stvari međutim krenu krivo, i on završi u džungli, gdje ga amazonski šaman čarobnim napitcima i magijom doista pretvara u vampira: on se sada može pretvarati u šišmiša, može letjeti, sisanje krvi ljudima sad mu postaje životna potreba, a može uzeti i drugo ljudsko obličje osim onog svog prvobitnog. Tako preobražen vraća se u civilizaciju, malo se druži s ljudima, malo sa šišmišima, ljubaka s pjevačkom zvijezdom, čak ga angažiraju za televizijski reality-show gdje bi glumio samog sebe, no nakon zvjezdanog uspona slijedi i nagli pad, sasvim u skladu s uzrečicom: tko visoko leti, makar i kao šišmiš - nisko pada. No, kao i u pričama iz prve knjige, tako i u ovom romanu Adrijan Sarajlija prije svega briljira stilom, atraktivnošću pripovijedanja, začudnošću odabranih motiva, majstorskim upotrebama ironije, fleševima romantičnih trenutaka, grotesknim raspletima pojedinih epizoda. Gotovo je nevjerojatno koliko se poruka može iščitati iz ovog romana - svoje su mjesto našli i žanrovska parodiranja, i političke alegorije, i potraga za idealnom ljubavi, i dvojbe oko seksualnog opredjeljenja, te pitanja odanosti i obiteljske povezanosti, militarističkog svjetonazora, vrijednosti života, pa čak i položaja intelektualca u društvu. Iako se osobno zalažem za što veću "lokalizaciju" horor tema i motiva kod autora iz regije, jer vampiri odavde i potječu pa zašto ih onda i suvremenom književnošću ne vratiti u zavičaj, nemam apsolutno ništa protiv što je Sarajlija radnju ovoga romana smjestio u - Brazil. Kad se malo bolje sagleda sve što se u Ogledalu za vampira tako idealno spojilo, postaje vrlo razvidno da smjestiti ovakvu fabulu negdje drugdje - naprosto ne bi bilo moguće. (Objavljeno u Glasu Istre, 07. travnja 2012.) |
