Marketing
Trijumf apsurda
Robert Vrbnjak: "Poduke iz posebne proljetne ponude", zbirka priča, Izdavački centar Rijeka, 2012.
Zbirka priča neobičnog naslova Poduke iz posebne proljetne ponude pravi je sajam jezičnih kalambura, političkih nekorektnosti, vrlo duhovitih apsurdnih konstrukcija, egzistencijalističkog bijesa, društvene ravnodušnosti i fabularnog minimalizma. Svi su likovi ove knjige, sudbina rasprostrtih po pojedinim pričama, stanari (ili slučajni posjetitelji stanara) jedne poveće stambene zgrade u jednom našem povećem gradu, zapravo je svejedno kojem, i svi su zapeli na nekom oštrijem ili tupljem meandru vlastitih života. Razlikuju ih tek detalji: jesu li muškarci ili žene, jesu li živi ili mrtvi, jesu li do spoznaje o vlastitoj nevažnosti i nemoći već došli ili upravo do nje dolaze. Stoga ovu knjigu možemo čitati i kao roman, tim više što se neki prepoznatljivi detalji ponavljaju više puta, u različitim ulogama i značenjima, a i pojedini likovi znaju iskrsnuti na stranicama priča koje nisu njihove.
Autor na nekoliko mjesta subjektivizira i sebe, ne kao pripovjedača u prvom licu, već kao pisca po zanimanju, koji se povremeno opterećuje i pitanjem smisla književnog stvaranja, pogotovo u sferi dosega i utjecaja svojih djela, čemu naravno treba prethoditi i zaključenje posla, odnos između pisca i njegovog nakladnika. Tu Vrbnjak biva izuzetno duhovit, pa čak i zlorabljuje te dodatne uloge za medijaciju ostalog gradivnog tkiva svojih priča. Primjerice, pita nakladnik pisca - o čemu je knjiga, koja je neka zajednička nit svih uvrštenih priča, a autor naravno odgovara da nema pojma. No, kad se nakladnik piscu javi nešto kasnije, nakon što je pročitao rukopis, sam nudi autoru definiciju zajedničke niti, nalazeći da se u svim pričama spominju nekakva pečenjara, zatim potres, i naposljetku - smak svijeta.
Pečenjara je doista lajtmotiv koji je brutalno iskorišten za različite, drastično suprotne potrebe različitih likova, od onih koji se u njenu samo vežu sklanjaju od kiše, do samoubojica koji svoj posljednji let završavaju na njenom krovu (čini mi se, možda sam i krivo zapamtio, da u toj pečenjari nitko ništa ne - jede?). Potres i smak svijeta u nekim su pričama samo tema razgovora između likova, u nekima se doista i događaju; u nekim su pričama smetnja, u drugima pak poslužuju kao deux ex machina kad se likovi nađu u bezizlaznoj ili besmislenoj situaciji, tek je posljednjoj priči u zbirci smak svijeta zadana okolnost, ali joj uopće nije tema.
Zgodno se i nevjerojatno duhovito Robert Vrbnjak u ovim pričama poigrava stereotipima i predrasudama vezanima uz pojedina zanimanja (službenici, odnosno birokrati, omiljeni su mu, iako ne i najčešći likovi, a čini se da jednako "voli" i prosvjetu), uz funkcioniranje tranzicijskog kastinskog sustava, a pogotovo uz problem ljubavi u apsurdnim društvenim i životnim okolnostima. Način na koji ovaj autor gradi svoje likove, uvijek naravno željne ljubavi, koja im je uvijek naravno nedostupna jer su nesposobni za njom posegnuti ili naprosto nemaju sreće, vodi k slici svijeta u kojoj društvene, socijalne, ekonomske i političke okolnosti, kao čimbenici formiranja općih moralnih kriterija, onemogućuju formiranje ljubavi kao osjećaja koji generira ljudskost, čovječnost, humanitet.
Kao nadomjestak ostaje pohota, perverzija, hedonistički blud, grijeh činjen više mišlju nego djelom, jer ako je klizanjem kriterija društvene svjesnosti obezvrijeđen rad, jednaka će sudbina, ako ne i gora, zadesiti i ljubav, u apsurdnom trijumfu moralnog i svakog drugog vrijednosnog onečišćenja svijeta i društva u kojem prestaje svaki razlog za ikakvu angažiranost.
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. lipnja 2012.)
Post je objavljen 05.08.2012. u 13:19 sati.