Marketing
Pivski sevdah
Damir Avdić: "Tiket za revoluciju", roman, Algoritam, Zagreb, 2012.
Sjećate li se Kavica Andrije Puplina? E, Tiket za revoluciju vam je nešto slično, ali se događa puno kasnije, i ne događa se u Zagrebu nego u Bosni, i to ne u Sarajevu, nego u Tuzli. Kao što je Puplin u svojim monolozima često ignorirajući gramatička i pravopisna pravila sipao bujice svojih misli i interakcija s neposrednim okruženjem, u purgerskom slengu, u trijeznom ili manje trijeznom stanju, pripovjedač Tiketa za revoluciju to čini jezikom svoje svakodnevice i svoga okruženja, jezikom moderno-urbanim i tradicionalnim u isti mah.
Jezik je važan u ovoj knjizi, jer lokalni kolorit u sprezi s globalnim i svjetskim temama o kojima glavni junak raspreda sa svojim birtijaškim drugovima dvostruki je znak vremena, prostora i mentaliteta. Taj nam jezik otkriva kakav je sam glavni lik, kakvim on sebe vidi i kako vidi druge, ali nam istovremeno otkriva i onu univerzalnu ljudsku strast specifično bosanske podvrste, onaj nevjerojatno dragi spoj pompoznoga junačenja i krhke tople nježnosti. Riječju: sevdah, iako bez ijedne sevdalinke.
U panici što će uskoro postati otac, glavni junak ove knjige intenzivno inventarizira svoju prošlost, trudi se sačuvati od rasapa svoju sadašnjost, i strepi pred budućnošću, posebno kad je riječ o mogućim sudbinama njegova još uvijek nerođena djeteta. Gonjen osjećajem manje vrijednosti (o majci njegova djeteta ne saznajemo puno, osim da - piše pjesme!) ili čak ustrašen ugroženošću njegova mukom građenog integriteta i ugleda u najbližem društvu, dane provodi u kladionici i kafiću, "tumačeći svijet" s birtijskim društvom, uvijek upaljenim televizorom, i nedodirljivom konobaricom.
Uz dvojicu najbližih prijatelja, najbliži "pivski brat" je i njegov daidža, bivši ratnik, svjetski putnik i prvoklasni frajer, po mnogo čemu uzor i autoritet mladcima odraslima dosta poslije rata da bi se rata sjećali iz prve ruke. Zato "na tapetu" imaju dnevnu politiku, i domaću i svjetsku; globalnu krizu, suvremene tehnologije i internet, glazbu, nogomet, i naravno, ljubav, po definiciji češće nesretnu nego sretnu.
Nema se posla, nema se novaca, depresija je, ali razglaba se kako treba "riješiti stvar", kako treba pokrenuti svjetsku revoluciju, ili se barem pridružiti nekoj od mnogih već započetih, kako treba osnovati band, kako svijetu treba slati poruke koje će ga opametiti, no glavni junak na umu ima i jednu pravu akciju, koja je kao groteskna poslastica ostavljena za sam kraj romana. Tijek događaja i tijek misli glavnoga junaka i njegovih kompanjona ispričani su dinamično, zabavno, smiješno, ali opet neprimjereno ugođaju ikoje zamislive TV-serije, ne može ekran prenijeti ono što prenose riječi Avdićevih likova, nema te glume koja može oživjeti ove napisane dijaloge, to treba naprosto čitati i smijati se, pa plakati, pa se čuditi, ponekad i ljutiti, vrlo je interaktivnu knjigu sastavio ovaj autor, inače dosta iskusan i u prozi i u poeziji i u glazbi i teatru.
Prostodušne životne mudrosti dublje od misli najčuvenijih drevnih filozofa, kao što obično i biva s ovakvim "prizorima iz narodnoga života", ponuđene su nam u Tiketu za revoluciju. A rečena revolucija… pa, neće tako skoro, jer Chelsea ili Manchester dnevno su ipak važniji od Lenjina ili Tita, a u međuvremenu treba nešto učiniti i za ljubav, zbog ljubavi ili u ime ljubavi, tog razmrvljenog i nedostižnog kruha što dnevnim dozama pogonske energije održava tužnu dušu u stanju budnosti, zdvojnosti i čežnje.
(Objavljeno u Glasu Istre, 02. lipnja 2012.)
Post je objavljen 05.08.2012. u 12:40 sati.