Knjiga za plažu
06.11.2009., petak
Južnjačka utjeha
 Siniša Pavić: »Plačeš li to?«, roman, Profil, Zagreb, 2009. Da budem iskren, čitajući prvih nekoliko poglavlja ove knjige pomislio sam da sam naletio tek na još jedan od u zadnje vrijeme prilično trendy romana o bračnim odnosima. Niz zgodnih, pretežno i duhovitih epizoda o životu u dvoje, s izljevima muške iskrenosti kad se radi o uobičajenim svakodnevnim pitanjima i pojavnostima kao što su seks, hrana, kilaža odnosno debljina, obiteljska ekonomija, ženina neurotičnost zbog muževljeve neodgovornosti i šlampavosti, odnos para s njegovim i njezinim roditeljima; sve to oblikovalo je pred mojim čitateljskim očima, ponavljam, trendy muški roman nalik onima koje su već napisali, recimo, Vadanjel ili Pintarić. OK, bitna razlika između Pavićevog romana i drugih sličnih u posljednje vrijeme objavljenih knjiga je u tome što ovaj, Pavićev par, ima dijete, što znači da ima i dodatni motiv za oblikovanje i održavanje svojih bračnih i ljubavnih odnosa. No, po svemu drugome: i po zapletima u svakodnevnim bračnim situacijama, i po razrješenju tih zapleta duhovitim pomirbama, i po odmjeravanju neizbježnih a za brak zastrašujućih osjećaja o zasićenosti ili o pretvaranju zaljubljenosti u rutinu, i po čestim vrlo nježnim i emotivnim pasažima s potpisom muškog pripovjedača, dakle po svemu tome sam, čitajući Plačeš li to?, ovaj tekst ocjenjivao kao prosječni doprinos novoj hrvatskoj obiteljskoj prozi pisanoj s muškog gledišta. Usput sam se zapitkivao: kako to da muškarci posljednjih godina pišu nježne, emotivne i romantično-duhovite bračne romane, a kad o istim bračnim temama pišu žene, to onda biva proza puna gorčine, ljutnje, cinizma i okrutnosti? Pavićev glavni muški lik, pripovjedač u prvom licu, u romanu definiran kao suprug, Dalmatinac je u četrdesetim godinama koji živi u Zagrebu, novinar je po zanimanju, podeblje tjelesne konstitucije, politički uglavnom korektan, svjestan je svojih mana, uočava pogreške u ophođenju sa ženom (mršavicom rodom iz Gorskog kotara) i unatoč napadima tvrdoglavosti, dovoljno je samokritičan i popustljiv da latentne situacije najčešće uspijeva usmjeriti u mirnije pravce. Prava južnjačka utjeha! Kao dnevničko pripovijedanje muža-Dalmatinca, veći dio romana pisan je u dijalektu, dalmatinskoj urbanoj čakavštini, no sto posto je razumljiv pa to nije smetnja, već dodatna draž atmosferi što je pisac uspješno postiže i podiže iz epizode u epizodu. I sad, napredujući od epizode do epizode, polako ćemo se uvjeravati da se svakim sljedećim poglavljem ovaj roman ipak izdiže iznad prosjeka domaće bračne proze. Kako, zašto, čime? Teško je opisati, a istovremeno izbjeći prepričavanje druge polovice romana, ali pokušajmo, što kraće. Prema kraju, dakle, stvari postaju ozbiljnije, promišljenije, produhovljenije; ono što je u prvom dijelu romana bilo simpatično bilježenje načina života, u drugom izrasta u filozofiju života; poigravanje s egzistencijalnim ili dokoličarskim zgodama i nezgodama pripovjedačeve obitelji iz prvog dijela romana u drugome dijelu postaje suočavanje s najdubljim istinama o ljubavi, životu i smrti. No, najzanimljivije je što se ovakav učinak ne postiže unošenjem dodatne dramatike u relativno miran obiteljski život. Naprotiv, teme i način pripovijedanja teku gotovo jednakim ritmom kroz cijeli roman, ne gubeći duhovitost, vrckavost i skokovitost, iako pri kraju ima i suza. Samo nam se gledište na neki način izdiže, vidimo, shvaćamo i cijenimo puno više. Uviđamo da Plačeš li to? nije tek humoristični roman o bračnom životu, već je, ne pretjerujem, veliki hrvatski obiteljski roman. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. svibnja 2009.) |
Bosanska tajna
 Grupa autora: »Tragovima Bosanskog Kraljevstva«, zbirka SF&F priča, Muzej grada Zenice, Zenica, 2009. Nakon plodnog lanjskog međunarodnog književnog natječaja za priče o Kulinu Banu, i respektabilne žanrovske zbirke Kulin Ban po drugi put, organizatori zeničkog Festivala fantastične književnosti uspješno su potaknuli bosanskohercegovačke, hrvatske i srpske pisce na kreativno žanrovsko književno promišljanje izazovnih tema iz povijesti i baštine susjedne nam države. Rezultat ovogodišnjeg, drugog zeničkog natječaja je zbirka Tragovima Bosanskog Kraljevstva, s mnogo širim tematskim okvirom nego u prvom. Tako je u 14 uvrštenih priča pokriveno puno veće povijesno razdoblje, od doba ranosrednjovjekovnih banovina do vremena turskih osvajanja, a manji je broj autora svoje priče smjestio u današnjicu, uplevši u radnju poneku reminiscenciju na stariju bosansku povijest. Dobar dio priča u ovoj zbirci se znanstvenofantastičnom ili fantasy žanru jedva približava, odnosno dramaturgiju gradi prije svega na povijesnim (ili izmišljenim, ali povijesno mogućim) likovima i događajima. Elementi fantastičnog žanra najčešće su u priče ugrađeni kroz motive vjerovanja i religije srednjovjekovnih bosanskih krstjana, kroz subjektiviziranje nadnaravnih bića iz tih vjerovanja, kroz postavljanje magijskih predmeta kao ključeva radnje, ili kroz podžanr alternativne povijesti, no ima autora koji su u obradi zadane teme hrabro zagazili i u pravi, čisti SF. Kvalitetom i literarnošću u zbirci odskače priča Sanje Tenjer Vojačina mržnja, u kojoj je glavna junakinja nositeljica »faustovskog« ugovora s nečastivim, vođena istodobno ljubomorom i majčinskim nagonom, a osobne su sudbine izvrsno isprepletene s političkim odnosima u Bosni neposredno pred tursku najezdu. Iznimne su i dvije priče Senada Durana: u prvoj, Rastanak, dio ugleda omiljenog, opjevanog i po mnogim dobrima zapamćenog srednjovjekovnog vladara Kulina Bana pripisuje se učenjima što ih je stekao od izvanzemaljaca, a ta su učenja ostala zapisana na stećcima, dok u drugoj, Na putevima bosanskim, svezemaljskim, kroz vremenski portal došljak iz bosanskih davnina u današnjici s razlogom ostavlja neobičan pješčani sat. Adnadin Jašarević u priči Putovanje među javom i među snom također silazi do vremena Kulina Bana te u maniri klasičnog epskog fantasyja vodi junake u suočavanje s nadnaravnim silama iz balkanskih legendi. Istim se likom pozabavio i Aldin Šehić u priči Ban Kulin i Gospa Zima, no ovdje je čuveni vladar još izrazitije mitologiziran, a njegova mitska zadaća pojednostavljena i time ujedno simbolički osnažena. Prinčevi Bosne Samira Begmana Karabega povijesna je bajka, začinjena magijskim preobražajima i moralnim poukama. Podulja priča Emine Žune, Mara Jelena, posljednja bosanska kraljica, pokušaj je da se u nasljeđe bosanske srednjovjekovne povijesti upletu i motivi nadahnuti Da Vincijevim kodom, a unutrašnje dinastičke borbe te turski, ugarski i mletački uplivi u prilike u Bosanskom Kraljevstvu zakompliciraju motivom traganja za »najvećom tajnom«. Mirko Grdinić je u prilično krvavoj priči Klan korijene Bosanskog Kraljevstva potražio u ilirskim vremenima, Žarko Skok je u Kraljevstvu dobrih misli Bosansko Kraljevstvo zamislio kao fluidnu duhovno-moralnu kategoriju nesputanu dimenzijama vremena, a Marela Zdenac je u Slici povezala nekoliko traumatičnih epizoda iz bliže i dalje bosanske povijesti. Osobita je vrijednost zbirke što ćemo u njoj naći ljepši i sadržajniji i produhovljeniji pogled u manje poznatu prošlost bliskog nam kraja nego u mnogim izdanjima popularno-znanstvene povijesne literature. (Objavljeno u Glasu Istre, 23. svibnja 2009.) |
Eko-diktatura budućnosti
 Grupa autora: »Strune nemira«, zbirka SF&F priča, Sferakon 2009., Sfera & Mentor, Zagreb, 2009. Najdugovječnija domaća edicija znanstvene fantastike, niska godišnjih sferakonskih proznih zbirki, stigla je već do 15. izdanja, s novim nizom izvrsnih priča već afirmiranih, ali i sasvim novih domaćih autora, i s neobičnom kružno-panoramskom fotografijom Poreča na naslovnici. Dok je lanjska sferakonska zbirka tematski bila okrenuta isključivo fantasyju, ovogodišnja je žešće usmjerena čišćoj, tvrđoj znanstvenoj fantastici, no budući da naši autori već godinama nimalo ne kaskaju za vrhuncima svjetske produkcije, i za žanrovsku se inovaciju u ovoj knjizi našlo poprilično mjesta. Zbirku otvaraju dvije space-opere. Robert Štimec u priči Transfer suočava posadu svemirskog broda s neobičnom svemirskom pojavom, za njihovu sudbinu kobno prekasno prepoznatom kao agresivnom. Sasvim je drukčijeg ugođaja priča Mreža Antonijele Bogutovac u kojoj glavna junakinja zbog banalnog prekršaja mora kaznu odslužiti u rudarskome pogonu na asteroidnom pojasu. Priču Damjana Despota La Vieille Fille i urednici su doživjeli kao »čudnu«: radi se o prilično čudnom brodu koji je siguran od vanjskih opasnosti dokle god se u pogonu starica-pletilja brodska štit-dekica obnavlja brže no što se haba, a i svijet što ga posada tog čudnog broda pionirski otkriva poprilično je… hm, čudan. Još jedna »čudna« priča u zbirci Dečko iz susjedstva Zrinke Ivanko smještena je u paralelni ili demonski svijet sakriven iza ovozemaljskog poroka on-line kocke. Lice ljubavi Gordane Kokanović Krušelj jedina je fantasy-priča u zbirci, a u njoj dolazi do, za daleku prošlost naših krajeva (u priči vrlo zanimljivo dočaranu i jezikom koji kao da je izašao iz svijeta glagoljskih zapisa), uobičajenog sraza mirne zajednice starosjedilaca i divljih osvajača, uz neminovno uplitanje nadnaravnih sila. Zoran Krušvar je svoje višegodišnje bavljenje vampirskom tematikom okrunio pričom Mama, ja sam vampir, ispričanom iz vizure tek povampirenog tinejdžera koji nakon prvotnog šoka postupno shvaća kakve sve blagodati, ali i prokletstva proizlaze iz tog njegovog novog stanja. Robi Selan u priči Tko je ubio medu postavlja kriminalistički zaplet u zanimljivo koncipiranu eko-diktaturu budućnosti, a Iva Šakić Ristić u priči Lijegati kasno vrlo intrigantno dočarava postapokaliptični svijet u kome su knjige zabranjene da se ne bi obnovila znanja o ratnim tehnologijama. Kolaboracijskim autorstvom Darija Rukavine i Krune Čudine nastala je priča Tamno o pustolovinama dvojice očajnika u virtualnom svijetu. Najbolji hrvatski SF autor, Darko Macan, pričom Čeng opet pomiče granice poimanja inteligentnog života u svemiru, u vrlo malo teksta ispreplićući niz klasičnih SF motiva (dijeljenje i seljenje duša odnosno svjesnosti, kozmonautska nostalgija, transponiranje zemaljskih geopolitičkih odnosa u raspodjelu uloga »tamo gore«, organski svemirski brodovi i štošta drugo) u intrigantnu i sasvim originalnu novu kombinaciju. Zbirku zatvara priča Dar Sanje Tenjer, dirljiva i emotivna pripovijest o diskriminaciji različitih, o zakinutosti u ljubavi, o iskrenosti i prijetvornosti, naposljetku - o samospoznavanju i samopoštovanju, a sve kroz prizmu otkrića izvanzemaljca koji već dugo, neprimijećen i neprepoznat, živi među ljudima, ali u jednoj zatvorenoj, primitivnoj sredini. U zbirci je dvoje autora, Alen Drino i Tatjana Jambrišak, zastupljeno i SF poezijom, koja se međutim, i iz mog je dojma o tim stihovima to razvidno, u nas tek treba žanrovski afirmirati, i na stvaralačkoj i na čitateljskoj razini. Ta poezija je, naime, možda i dobra, ali ja ju naprosto »ne kužim«. (Objavljeno u Glasu Istre, 16. svibnja 2009.) |
