Marketing
Južnjačka utjeha
Siniša Pavić: »Plačeš li to?«, roman, Profil, Zagreb, 2009.
Da budem iskren, čitajući prvih nekoliko poglavlja ove knjige pomislio sam da sam naletio tek na još jedan od u zadnje vrijeme prilično trendy romana o bračnim odnosima. Niz zgodnih, pretežno i duhovitih epizoda o životu u dvoje, s izljevima muške iskrenosti kad se radi o uobičajenim svakodnevnim pitanjima i pojavnostima kao što su seks, hrana, kilaža odnosno debljina, obiteljska ekonomija, ženina neurotičnost zbog muževljeve neodgovornosti i šlampavosti, odnos para s njegovim i njezinim roditeljima; sve to oblikovalo je pred mojim čitateljskim očima, ponavljam, trendy muški roman nalik onima koje su već napisali, recimo, Vadanjel ili Pintarić.
OK, bitna razlika između Pavićevog romana i drugih sličnih u posljednje vrijeme objavljenih knjiga je u tome što ovaj, Pavićev par, ima dijete, što znači da ima i dodatni motiv za oblikovanje i održavanje svojih bračnih i ljubavnih odnosa. No, po svemu drugome: i po zapletima u svakodnevnim bračnim situacijama, i po razrješenju tih zapleta duhovitim pomirbama, i po odmjeravanju neizbježnih a za brak zastrašujućih osjećaja o zasićenosti ili o pretvaranju zaljubljenosti u rutinu, i po čestim vrlo nježnim i emotivnim pasažima s potpisom muškog pripovjedača, dakle po svemu tome sam, čitajući Plačeš li to?, ovaj tekst ocjenjivao kao prosječni doprinos novoj hrvatskoj obiteljskoj prozi pisanoj s muškog gledišta. Usput sam se zapitkivao: kako to da muškarci posljednjih godina pišu nježne, emotivne i romantično-duhovite bračne romane, a kad o istim bračnim temama pišu žene, to onda biva proza puna gorčine, ljutnje, cinizma i okrutnosti?
Pavićev glavni muški lik, pripovjedač u prvom licu, u romanu definiran kao suprug, Dalmatinac je u četrdesetim godinama koji živi u Zagrebu, novinar je po zanimanju, podeblje tjelesne konstitucije, politički uglavnom korektan, svjestan je svojih mana, uočava pogreške u ophođenju sa ženom (mršavicom rodom iz Gorskog kotara) i unatoč napadima tvrdoglavosti, dovoljno je samokritičan i popustljiv da latentne situacije najčešće uspijeva usmjeriti u mirnije pravce. Prava južnjačka utjeha! Kao dnevničko pripovijedanje muža-Dalmatinca, veći dio romana pisan je u dijalektu, dalmatinskoj urbanoj čakavštini, no sto posto je razumljiv pa to nije smetnja, već dodatna draž atmosferi što je pisac uspješno postiže i podiže iz epizode u epizodu.
I sad, napredujući od epizode do epizode, polako ćemo se uvjeravati da se svakim sljedećim poglavljem ovaj roman ipak izdiže iznad prosjeka domaće bračne proze. Kako, zašto, čime? Teško je opisati, a istovremeno izbjeći prepričavanje druge polovice romana, ali pokušajmo, što kraće. Prema kraju, dakle, stvari postaju ozbiljnije, promišljenije, produhovljenije; ono što je u prvom dijelu romana bilo simpatično bilježenje načina života, u drugom izrasta u filozofiju života; poigravanje s egzistencijalnim ili dokoličarskim zgodama i nezgodama pripovjedačeve obitelji iz prvog dijela romana u drugome dijelu postaje suočavanje s najdubljim istinama o ljubavi, životu i smrti. No, najzanimljivije je što se ovakav učinak ne postiže unošenjem dodatne dramatike u relativno miran obiteljski život. Naprotiv, teme i način pripovijedanja teku gotovo jednakim ritmom kroz cijeli roman, ne gubeći duhovitost, vrckavost i skokovitost, iako pri kraju ima i suza. Samo nam se gledište na neki način izdiže, vidimo, shvaćamo i cijenimo puno više. Uviđamo da Plačeš li to? nije tek humoristični roman o bračnom životu, već je, ne pretjerujem, veliki hrvatski obiteljski roman.
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. svibnja 2009.)
Post je objavljen 06.11.2009. u 13:00 sati.