Marketing
Eko-diktatura budućnosti
Grupa autora: »Strune nemira«, zbirka SF&F priča, Sferakon 2009., Sfera & Mentor, Zagreb, 2009.
Najdugovječnija domaća edicija znanstvene fantastike, niska godišnjih sferakonskih proznih zbirki, stigla je već do 15. izdanja, s novim nizom izvrsnih priča već afirmiranih, ali i sasvim novih domaćih autora, i s neobičnom kružno-panoramskom fotografijom Poreča na naslovnici. Dok je lanjska sferakonska zbirka tematski bila okrenuta isključivo fantasyju, ovogodišnja je žešće usmjerena čišćoj, tvrđoj znanstvenoj fantastici, no budući da naši autori već godinama nimalo ne kaskaju za vrhuncima svjetske produkcije, i za žanrovsku se inovaciju u ovoj knjizi našlo poprilično mjesta.
Zbirku otvaraju dvije space-opere. Robert Štimec u priči Transfer suočava posadu svemirskog broda s neobičnom svemirskom pojavom, za njihovu sudbinu kobno prekasno prepoznatom kao agresivnom. Sasvim je drukčijeg ugođaja priča Mreža Antonijele Bogutovac u kojoj glavna junakinja zbog banalnog prekršaja mora kaznu odslužiti u rudarskome pogonu na asteroidnom pojasu. Priču Damjana Despota La Vieille Fille i urednici su doživjeli kao »čudnu«: radi se o prilično čudnom brodu koji je siguran od vanjskih opasnosti dokle god se u pogonu starica-pletilja brodska štit-dekica obnavlja brže no što se haba, a i svijet što ga posada tog čudnog broda pionirski otkriva poprilično je… hm, čudan. Još jedna »čudna« priča u zbirci Dečko iz susjedstva Zrinke Ivanko smještena je u paralelni ili demonski svijet sakriven iza ovozemaljskog poroka on-line kocke.
Lice ljubavi Gordane Kokanović Krušelj jedina je fantasy-priča u zbirci, a u njoj dolazi do, za daleku prošlost naših krajeva (u priči vrlo zanimljivo dočaranu i jezikom koji kao da je izašao iz svijeta glagoljskih zapisa), uobičajenog sraza mirne zajednice starosjedilaca i divljih osvajača, uz neminovno uplitanje nadnaravnih sila. Zoran Krušvar je svoje višegodišnje bavljenje vampirskom tematikom okrunio pričom Mama, ja sam vampir, ispričanom iz vizure tek povampirenog tinejdžera koji nakon prvotnog šoka postupno shvaća kakve sve blagodati, ali i prokletstva proizlaze iz tog njegovog novog stanja. Robi Selan u priči Tko je ubio medu postavlja kriminalistički zaplet u zanimljivo koncipiranu eko-diktaturu budućnosti, a Iva Šakić Ristić u priči Lijegati kasno vrlo intrigantno dočarava postapokaliptični svijet u kome su knjige zabranjene da se ne bi obnovila znanja o ratnim tehnologijama. Kolaboracijskim autorstvom Darija Rukavine i Krune Čudine nastala je priča Tamno o pustolovinama dvojice očajnika u virtualnom svijetu.
Najbolji hrvatski SF autor, Darko Macan, pričom Čeng opet pomiče granice poimanja inteligentnog života u svemiru, u vrlo malo teksta ispreplićući niz klasičnih SF motiva (dijeljenje i seljenje duša odnosno svjesnosti, kozmonautska nostalgija, transponiranje zemaljskih geopolitičkih odnosa u raspodjelu uloga »tamo gore«, organski svemirski brodovi i štošta drugo) u intrigantnu i sasvim originalnu novu kombinaciju. Zbirku zatvara priča Dar Sanje Tenjer, dirljiva i emotivna pripovijest o diskriminaciji različitih, o zakinutosti u ljubavi, o iskrenosti i prijetvornosti, naposljetku - o samospoznavanju i samopoštovanju, a sve kroz prizmu otkrića izvanzemaljca koji već dugo, neprimijećen i neprepoznat, živi među ljudima, ali u jednoj zatvorenoj, primitivnoj sredini.
U zbirci je dvoje autora, Alen Drino i Tatjana Jambrišak, zastupljeno i SF poezijom, koja se međutim, i iz mog je dojma o tim stihovima to razvidno, u nas tek treba žanrovski afirmirati, i na stvaralačkoj i na čitateljskoj razini. Ta poezija je, naime, možda i dobra, ali ja ju naprosto »ne kužim«.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. svibnja 2009.)
Post je objavljen 06.11.2009. u 10:28 sati.