Knjiga za plažu
16.06.2008., ponedjeljak
Zmajevi, junaci i čarobnjaci - na domaći način
 Grupa autora: »Zmajev zlatni svitak«, zbirka hrvatskog fantasyja, Sferakon 2008., SFera-Mentor, Zagreb, 2008. Na domaćoj žanrovskoj sceni koja pokriva kategorije znanstvene fantastike, fantasyja i nadnaravnog horora, fantasy je još poodavno najpopularniji žanr kod čitatelja, ali domaći su ga se pisci laćali samo povremeno. No, zanimljivi i književno vrijedni rezultati rijetkih domaćih fantasy uradaka potakli su urednike 14. godišnje zbirke zagrebačke SF konvencije Sferakon da baš ovaj podžanr postave kao okvir ovogodišnjeg književnog natječaja, i rezultat je, svakako vrijedan i hvale i samohvale, došao u zbirci prigodnoga naslova Zmajev zlatni svitak. Prva je to domaća fantasy zbirka ikad objavljena, a osim što nudi pregršt zanimljivih priča, dokazuje i da se fantasy može pisati – kratko; da nam za takve teme baš i ne trebaju monumentalne trilogije od 1.200 stranica. Zbirku otvara priča Simir Gordane Kokanović Krušelj, smještena u doba rimskih osvajanja Panonije i prvih stoljeća kršćanstva. Mala izolirana zajednica zahvaljujući magiji odolijeva moćnom osvajaču, no diplomacija i politika u toj priči nadvladavaju čak i natprirodne sile, koje pripadaju nepovratnoj prošlosti. Slijedi priča Pasoglavci Danila Brozovića, krvavi akcijski fantasy, također smješten u naše krajeve (glavni junak je mladi ratnik iz Histrije!), s umješno isprepletenim povijesnim i mitološkim motivima (primjerice, u isto vrijeme ovdje postoje i Histri i Slaveni odnosno Hrvati), čijim je pretapanjem oblikovan alternativni svijet, s izvorno svojim napetostima, sukobima i tragedijama. Dario Rukavina je u priči Nek' se ne zna traga, Ljeljo, literarno jednom od najambicioznijih u zbirci, još dublje zaronio u svijet mitologije balkanskih naroda, ali ga je monumentalno nadogradio klasičnim fantasy motivima, od demona i zmajeva pa sve do maštovitog spektra vlastitih fantastičnih bića, i alegorijskog identificiranja likova kao simbola ili čak utjelovljenja prirodnih pojava i sila. Sasvim drukčiju priču napisao je Danijel Bogdanović: pod naslovom Monukromaćija svjetovi svjetla i tame, dobra i zla, sukobljeni su kroz uobičajene likove kraljeva, čarobnjaka i vitezova, ali pozadinski motiv gubljenja boja i prevladavanja sivog spektra kada zlo nadvladava, cijeloj priči daje vrlo osebujnu tjeskobnu atmosferu. U fantasyju je autorska sloboda puno veća nego što se obično misli, a to je u ovoj zbirci lijepo pokazao David Kelečić u priči Grumish. Ova priča je zapravo jedina u zbirci koja koristi klasične tolkienovske fantasy likove Orka, Ljudi, Vilenjaka i Patuljaka, ali ih smješta u urbani svijet korporacijskog biznisa budućnosti. Naravno da je ovakva priča morala biti humoristična, iako ima i prilično krvavih dionica, a na samom kraju ispada da ima i ekološku poruku. Priča Zorana Janjanina Grobnica za malog princa razvija se kao klasični akcijski fantasy sa zanimljivom postavom nadnaravnih bića, ali u tragičnom raspletu neočekivano dobiva izrazito humanističku crtu progovarajući i o diskriminaciji i o nehumanom primitivizmu tradicionalnih vjerovanja i običaja. Lokalizirana je i Koranska vila Ivane D. Horvatinčić. Riječne vile, postavka je ove priče, nisu samo bića koja žive u rijekama, one su rijeke same, zauvijek vezane uz svoja korita, i svjedoci su, ne baš uvijek nijemi i mirni, svega dobra i zla što na njenim obalama ljudi jedni drugima umiju priuštiti, ali i rijeci odnosno riječnoj vili, pa taj dugostoljetni suživot znade prerasti i u uzajamnu netrpeljivost. Zmajevima se vraćamo u priči Eda Barola Zmajeva riječ, još jednom »junačkom fantasyju« u kome je svijet smješten u svoje zlatno doba, kad zmajevi vladaju na dobrobit ljudi a junaci su svojevrsni čuvari poretka, no ugroza neminovno dolazi: naizgled od zlog čarobnjaka, a zapravo od neizbježne ljudske prirode. U Mostu bez povratka Robi Selan poveo je svoje likove iz poznate nam današnjice u svijet grčke mitologije, malo drukčije nego što su nas učili u školama, gdje neklasični junaci ne uspijevaju riješiti svoju zadaću, ali neočekivana zadovoljština ipak im stiže. Na samom kraju, evo opet zmajeva: Iva Šakić Ristić u Magičnim okovima opet na prilično originalan način uređuje svijet u kome su zmajevi strah i trepet, ali njena akcijska priča samo je paravan za pripovijest o sazrijevanju, odrastanju, pa čak i emancipaciji. Kako su zmajevi najzastupljeniji u ovim pričama, tim čarobnim bićima zbirka duguje i naslov, a i ilustraciju na naslovnici koju je izradila Biljana Mateljan. (Objavljeno u Glasu Istre, 14. lipnja 2008.) |
03.06.2008., utorak
Ljubav u doba Bizanta
 Dalibor Šimpraga: »Anastasia«, roman, Durieux, Zagreb, 2007. Evo još jednoga romana koji je kritika odmah po izlasku jako nahvalila, i okrunila ga jednom od prvih ovogodišnjih književnih nagrada (sto tisuća kuna vrijednom nagradom T-portala), a koji se mene uopće nije tako jako dojmio. Ne kažem da nije dobar, ima on svojih kvaliteta, ali nikako nije remek-djelo. Čak je pomalo i šlampav. Dalibor Šimpraga je svojom prvom knjigom, zbirkom priča Kavice Andrije Puplina iz 2002. godine stekao velike simpatije i publike i kritike, a ovaj mu je roman, nakon šestogodišnje pauze, druga objavljena knjiga: pripreman je, znači, dugo, pomno, iz teksta se vidi da je za ovako umješno složiti sve njegove prilično komplicirane djeliće trebalo i puno istraživati, čak i putovati. No, bilo bi mi draže da je autor još koji mjesec posvetio istraživanjima, pa onda finalizirao svoju priču, i tada bi možda izbjegao neke nezgrapnosti, primjerice, da jednom sporednom liku, otočaninu, u usta stavi dijalektalne replike koje su neizgovorljive i nemoguće, u kojima se slova č i ć u dijalektalnim riječima razmještaju sasvim proizvoljno i tome tom liku ruše vjerodostojnost, pretvarajući ga u karikaturu. Nezgrapnost je, po meni, i prisiljavanje glavnog lika na neka putovanja koja ne donose očekivane učinke i svrha im je nešto sasvim drugo od misije koju liku, kroz njegova pripremna razmišljanja i promišljanja, namjenjuje ili nameće autor. Potpuno suvišnom čini mi se i podulja epizoda psihoanalize glavnoga junaka jer i bez toga on bi, na puno manje stranica, mogao postići isti cilj. No, red bi bio i da malo hvalimo. Tu opet moram malo oponirati uobičajenim interpretacijama o čemu je ovaj roman. Okej, radnja mu je smještena u postratno tranzicijsko vrijeme, likovi su ocrtani kao izgubljeni, bezidejni, preintelektualizirani dekadentni pripadnici generacije čiji je emocionalni i socijalni razvoj rat zakočio, zabetonirao, ograničio njihov svijet na nekolicinu poznanika, a izvore egzistencije sveo na nešto od čega se preživljava, dok se doista živi za nešto drugo. Glavni lik je po mnogome sličan ostalima iz svoga društva, osim po tri »sitnice«: podrijetlom je Makedonac, i povremeno sam sebe na to podsjeća iako to za fabulu i njegovu sudbinu ne ispada jako bitno; zatim, njegov eskapistički pothvat pisanje je romana o posljednjim danima Bizanta i turskoj opsadi Carigrada, odnosno o sudbini jednog preživjelog bivšeg crnorisca (čiji život drastično preokreće iznenadna i potpuno besperspektivna ljubav); i treće, glavni lik je u dugogodišnjoj, sada već mučnoj ljubavničkoj vezi iz koje se želi izvući, zbog čega se i upušta u psihoanalitičku seansu sa susjedom psihijatrom. Portreti glavnog i sporednih likova postupno postaju sve bogatiji, ispunjeniji detaljima, razotkrivaju se njihovi međusobni odnosi, stavovi koje dijele ili u kojima se sukobljavaju, njihovi položaji naspram »grada i svijeta« iz zamagljenih detalja izrastaju u definiranije karakterizacije, naposljetku se u tom spektru likova razabiru i savezništva, prijateljstva i neprijateljstva, licemjerstva i izdaje. Dinamičnosti romana uvelike pridonosi često mijenjanje pripovjedačke perspektive, gdje se prevladavajuće pripovijedanje u trećem licu efektno i bez ikakva zbunjivanja pretapa s prelaskom u prvo, a vrlo često i drugo lice. U posljednjem dijelu romana pak spoznajemo da njegova bit nije ni u socijalnim, ni tranzicijsko-postratnim, ni društveno-kritičkim, ni intelektualističkim promišljanjima, ni u razlaganju pitanja identiteta i porijekla, na što nas pomalo usiljeno navodi putovanje glavnog lika u Makedoniju. Ljubavna priča, i to prilično monumentalna, izrasta iz cjeline romana kada se čitanjem primaknemo njegovu kraju; na posljednjih nekoliko desetaka stranica kratke epizode iz završnice junakovog još nezgotovljenog romana nižu se i izmjenjuju s kratkim epizodama raspleta njegovog emocionalnog sazrijevanja. Uspješno se, u toj završnici romana, zagrebački Makedonac otarasio uzaludne i besperspektivne veze, pronašao novu ljubav svoga života (koja se, u fleševima, kao tajanstvena prikaza pojavljuje još skoro od početka) i naposljetku, sasvim očekivano, sve te mukom sklepavane novogradnje njegova života na kraju se vrlo uspješno raspadaju. Da, Anastasia je prije svega ljubavni roman. Prilično težak, na trenutke i pomalo mučan, ali i vrlo uspješan u, makar i jako zaobilaznom, pokazivanju što se sve u životu može protratiti i izgubiti zanemare li se taj osjećaj i to stanje, pokretač životnog smisla, uzrok sve muke i svih slasti i katalizator bilo kakve smislene ljudske kreativnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 31. svibnja 2008.) |
