Marketing
Ljubav u doba Bizanta
Dalibor Šimpraga: »Anastasia«, roman, Durieux, Zagreb, 2007.
Evo još jednoga romana koji je kritika odmah po izlasku jako nahvalila, i okrunila ga jednom od prvih ovogodišnjih književnih nagrada (sto tisuća kuna vrijednom nagradom T-portala), a koji se mene uopće nije tako jako dojmio. Ne kažem da nije dobar, ima on svojih kvaliteta, ali nikako nije remek-djelo. Čak je pomalo i šlampav.
Dalibor Šimpraga je svojom prvom knjigom, zbirkom priča Kavice Andrije Puplina iz 2002. godine stekao velike simpatije i publike i kritike, a ovaj mu je roman, nakon šestogodišnje pauze, druga objavljena knjiga: pripreman je, znači, dugo, pomno, iz teksta se vidi da je za ovako umješno složiti sve njegove prilično komplicirane djeliće trebalo i puno istraživati, čak i putovati. No, bilo bi mi draže da je autor još koji mjesec posvetio istraživanjima, pa onda finalizirao svoju priču, i tada bi možda izbjegao neke nezgrapnosti, primjerice, da jednom sporednom liku, otočaninu, u usta stavi dijalektalne replike koje su neizgovorljive i nemoguće, u kojima se slova č i ć u dijalektalnim riječima razmještaju sasvim proizvoljno i tome tom liku ruše vjerodostojnost, pretvarajući ga u karikaturu. Nezgrapnost je, po meni, i prisiljavanje glavnog lika na neka putovanja koja ne donose očekivane učinke i svrha im je nešto sasvim drugo od misije koju liku, kroz njegova pripremna razmišljanja i promišljanja, namjenjuje ili nameće autor. Potpuno suvišnom čini mi se i podulja epizoda psihoanalize glavnoga junaka jer i bez toga on bi, na puno manje stranica, mogao postići isti cilj.
No, red bi bio i da malo hvalimo. Tu opet moram malo oponirati uobičajenim interpretacijama o čemu je ovaj roman. Okej, radnja mu je smještena u postratno tranzicijsko vrijeme, likovi su ocrtani kao izgubljeni, bezidejni, preintelektualizirani dekadentni pripadnici generacije čiji je emocionalni i socijalni razvoj rat zakočio, zabetonirao, ograničio njihov svijet na nekolicinu poznanika, a izvore egzistencije sveo na nešto od čega se preživljava, dok se doista živi za nešto drugo. Glavni lik je po mnogome sličan ostalima iz svoga društva, osim po tri »sitnice«: podrijetlom je Makedonac, i povremeno sam sebe na to podsjeća iako to za fabulu i njegovu sudbinu ne ispada jako bitno; zatim, njegov eskapistički pothvat pisanje je romana o posljednjim danima Bizanta i turskoj opsadi Carigrada, odnosno o sudbini jednog preživjelog bivšeg crnorisca (čiji život drastično preokreće iznenadna i potpuno besperspektivna ljubav); i treće, glavni lik je u dugogodišnjoj, sada već mučnoj ljubavničkoj vezi iz koje se želi izvući, zbog čega se i upušta u psihoanalitičku seansu sa susjedom psihijatrom.
Portreti glavnog i sporednih likova postupno postaju sve bogatiji, ispunjeniji detaljima, razotkrivaju se njihovi međusobni odnosi, stavovi koje dijele ili u kojima se sukobljavaju, njihovi položaji naspram »grada i svijeta« iz zamagljenih detalja izrastaju u definiranije karakterizacije, naposljetku se u tom spektru likova razabiru i savezništva, prijateljstva i neprijateljstva, licemjerstva i izdaje. Dinamičnosti romana uvelike pridonosi često mijenjanje pripovjedačke perspektive, gdje se prevladavajuće pripovijedanje u trećem licu efektno i bez ikakva zbunjivanja pretapa s prelaskom u prvo, a vrlo često i drugo lice. U posljednjem dijelu romana pak spoznajemo da njegova bit nije ni u socijalnim, ni tranzicijsko-postratnim, ni društveno-kritičkim, ni intelektualističkim promišljanjima, ni u razlaganju pitanja identiteta i porijekla, na što nas pomalo usiljeno navodi putovanje glavnog lika u Makedoniju.
Ljubavna priča, i to prilično monumentalna, izrasta iz cjeline romana kada se čitanjem primaknemo njegovu kraju; na posljednjih nekoliko desetaka stranica kratke epizode iz završnice junakovog još nezgotovljenog romana nižu se i izmjenjuju s kratkim epizodama raspleta njegovog emocionalnog sazrijevanja. Uspješno se, u toj završnici romana, zagrebački Makedonac otarasio uzaludne i besperspektivne veze, pronašao novu ljubav svoga života (koja se, u fleševima, kao tajanstvena prikaza pojavljuje još skoro od početka) i naposljetku, sasvim očekivano, sve te mukom sklepavane novogradnje njegova života na kraju se vrlo uspješno raspadaju.
Da, Anastasia je prije svega ljubavni roman. Prilično težak, na trenutke i pomalo mučan, ali i vrlo uspješan u, makar i jako zaobilaznom, pokazivanju što se sve u životu može protratiti i izgubiti zanemare li se taj osjećaj i to stanje, pokretač životnog smisla, uzrok sve muke i svih slasti i katalizator bilo kakve smislene ljudske kreativnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 31. svibnja 2008.)
Post je objavljen 03.06.2008. u 11:48 sati.