Knjiga za plažu
18.11.2007., nedjelja
Zvijezda s motornom pilom
 Denis Giljević: »Prodane dušice«, zbirka priča, Translator, Zagreb 2007. Prva zbirka priča autora kojeg poznajemo samo kroz književne natječaje i zajedničke zbirke ili zbornike uvijek je svojevrsna poslastica. Takvi nam prvijenci pružaju širi uvid u autorov tematski i stilski spektar pa možemo provjeriti je li stvarno tako dobar kao u »onoj« odličnoj priči koju smo s guštom pročitali u nekoj zajedničkoj ili natječajnoj zbirci. Tako nam se na »provjeru« prije svega nekoliko dana ponudio Denis Giljević, mladi zagrebački pisac, pobjednik književnog natječaja pazinskog Istrakona 2006. godine, a s nekoliko priča bio je zastupljen i u zbirci Lift, koju je nakon provedenog natječaja objavio internet portal Monitor. Iz tih ranije objavljenih pojedinačnih tekstova Giljevića se dalo zapaziti kao nadarenog i cinično-duhovitog autora, koji je i depresivne motive znao izokrenuti u humor i satiru. Ima takvih priča i u ovoj zbirci, ali i drukčijih, introspektivnijih, depresivnijih; osim testiranja snalaženja svojih likova u neobičnom socijalnom okruženju, u dosad nepoznatim pričama Giljević ih suprotstavlja i njima samima, pojačava unutarnjemonološku komponentu, stavlja ih pred moralne i emotivne dvojbe. Na kraju zbirke zatvara puni krug, spajajući u četverodijelnoj noveli Vjeran Pesek – pseći život i američki san nadrealističko socijalno pismo s psihoegzistencijalističkim i cinično-crnohumornim ozračjem. Zbirka počinje nježnim, romantičnim i duhovitim nabrajalicama pod zajedničkim naslovom Tris desetki. Deset mudrih izreka, životni odsječci od jedne do deset minuta i sudbinski potezi od jednog do deset koraka minijature su s brojnim simboličnim ili višeznačnim sentencama, kao stvorenim za snubljenje, recimo, preko SMS-a. Slijede tri prštave, dinamične i urnebesno smiješne priče o mladim ljudima koji su preokrenuli svoj život postavši zvijezde svaki u svom glazbenom žanru – heavy metalu, punku i turbo-folku. Među njima, priča o heavy metal zvijezdi Paulieju Cagneyju, sinu drvosječe, koji estetički ideal nalazi u zvuku motorne pile, duhovita je, skoro pa montipajtonovska parodija duha »metalnih« 60-ih i 70-ih godina; priča o punk zvijezdi Fredu Zankeu vješto koristi pozadinski motiv totalitarizma, militarizma i antiutopije, dok je priča o turbo-folk zvijezdi Arimiru Chobainu, zemljopisno najviše približena našem podneblju, groteskna parabola o komercijalizaciji emocija i manipulaciji masama. Zbirka se nastavlja u ležerno-duhovitom tonu, ali s postupnim uvođenjem satiričke kritike raznih pojavnosti našeg »modernog« društva: komercijalizma (priča Ima li života poslije shoppinga) ili novinskih »savjetodavnih« rubrika (priča Mala škola prvih spojeva). Slijedi priča asocijativnog naslova Bamboocha, koja samo naizgled nastavlja niz društvenih satira: između redaka popularne reklame probija se groteskna i okrutna priča o ogoljavanju obiteljskih odnosa. Prodane dušice na trenutke nalikuju na zbirku-koncept: susjedne priče često su povezane jedva primjetnim tematskim prijelazima, postupnim zaoštravanjima ili ublažavanjima pripovjedačkog tona, a kroz više priča luta lik profesora Ievgenija Childsa, ovlaš se pojavljujući ili nestajući, ili komentirajući doživljaje drugih likova. Negdje baš nakon »lagane« prve trećine zbirke profesor dobiva i svoju vlastitu priču Čudesni izlazak Ievgenija Childsa iz mraka. Napeta je to psihološka priča o banalnoj životnoj epizodi: kupovini novog okvira za naočale, ali kroz nju se portret lika postupno upotpunjuje i sve je jasnije da se iza naoko bezazlene urbane avanture krije prava životna borba, okrunjena, i drago nam bude zbog toga, hepiendom. U nastavku zbirke Giljević se ponovno bavi komercijalizmom, ali već gazeći pomalo i u krimić (priče Reklama? Ili ipak zagonetka kameleonskih nogu? te Odabran(a stvarnost?)), te u znanstvenofantastičnu distopiju (priča Tamo gdje se ništa nije promijenilo). Još se nekoliko priča bavi ispraznošću čemerne svakodnevnice da bi se na kraju u već spomenutoj kvadrilogiji o Vjeranu Peseku isprepleli motivi i stilski postupci iz skoro svih prethodnih priča u zbirci. I na samom kraju, tradicionalna »bilješka o piscu« (naslovljena Bioaktivnost) također funkcionira kao priča, duhovita priča, a početak joj je ovakav: »Denis Giljević pojavio se nepoznat na svjetskoj sceni u proljeće '71. zahvaljujući roditeljima koji su željeli imati djecu«. (Objavljeno u Glasu Istre, 17. studenog 2007.) |
10.11.2007., subota
Balkanski Rollerball
 Zdenko Mesarić: »Garaža«, roman, Algoritam, Zagreb, 2007. Friško, »ispod čekića«, u biblioteci Kalibar urednika Kruna Lokotara, upravo je izišao roman Garaža, prvijenac Zdenka Mesarića. Mračan je to roman, depresivan, crn, prilično »padobranski« u odnosu na tekuće teme i trendove u domaćoj književnosti. Garaža se suprotstavlja mnogim kanonima: ovaj bi se roman moglo prozvati i znanstveno-fantastičnim, svrstati ga u podžanr »ruralne distopije«, ali bi ga se jednako tako moglo smatrati i antiznanstvenofantastičnim budući da SF, kako se pretežno slažu teoretičari, ispituje granice ljudskosti, dok ovaj tekst ispipava, a zatim postupno gnječi i drobi granice neljudskosti. Horor je također moguća kategorija za Garažu, no i to je dvojbeno jer ovaj nas tekst neće prestrašiti, iako će nas prilično zgroziti, na trenutke nam se možda i zgaditi. Socijalna proza? Možda, ali hipernaturalistička. Alegorija? Teško, osim za ukus najcrnjih pesimista. "Vjerojatno se radi o najšokantnijem i najmučnijem romanu objavljenom, barem kod nas, zadnjih dosta godina", upozorava blurb na koricama Garaže, i složio bih se s tim upozorenjem; možda je još jedino Hrvatski psycho Denisa Peričića između korica nataložio toliko nesmislenog nasilja i krvi da ga se može usporediti s ovim Mesarićevim romanom. A da je originalno, originalno je sigurno. Glavni lik romana je šutljivi, možda i mentalno zaostali devetogodišnji dječak, psihološki ovisan o majci dijabetičarki koju bolest sve više uništava, dok ga otac, rakijaški alkoholičar, osim svakodnevnog maltretiranja još tjera i da se bori u gladijatorskim igrama, najčešće protiv druge djece. Pravi Rollerball na balkanski način. Garaža iz naslova romana je ta borilačka arena, pred ruljom euforičnih gledatelja koji se histerično klade na ishod, djeca-borci jedni drugima kidaju meso, puštaju krv, stežu vratove do nesvjestice, demonstriraju podmukle borilačke, pa i ubilačke vještine. I – zarađuju novac, naravno, ne za sebe, nego za svoje roditelje, menadžere, kladioničare, sretan je zapravo onaj koji u tom ozračju posvemašnje bijede uspije dobiti priliku za borbu, a kamoli pobijediti. Otac glavnoga junaka gomila novac od sinovih pobjeda i najavljuje, kad se skupi dovoljno, zajednički »odlazak u grad«, ali ne u bolji život, nego u veće, opasnije i skuplje plaćene borbe. S napretkom dječakove gladijatorske karijere postupno saznajemo da se u blizini bijednog radničkog naselja (većina žitelja radi u pilani, znamo to najčešće po tome što svakome fali pokoji prst) razvija osebujno turističko naselje, namijenjeno – eutanazijskom turizmu. Ljudi ovdje dolaze umirati, na razne ponuđene načine, svaki ima svoju cijenu, a u ponudi je i cjelovita posmrtna skrb. Šteta što ovaj motiv od početka romana nije žešće iskorišten u samoj fabuli jer o eutanazijsko-turističkom naselju doznajemo kroz umetnute propagandne tekstove, tek na kraju se likovi prostorno nađu u tom kompleksu, iako ne kao »korisnici usluga«. Oko obitelji muva se svećenik opterećen grižnjom savjesti (nekoć, prije zaređenja, bio je »zainteresiran« za dječakovu majku, ali je sve bilo pošlo krivo), želi pomoći, želi dječaka, koji ni u školu ne ide, »spasiti« od takve besperspektivnosti, no nastojanja su mu, naravno, uzaludna. Nikakvog hepienda u ovom romanu nema, stvari se razvijaju iz lošijeg u još gore, dječak osim u borbama psihotičnim devijacijama podliježe sve više i u svakodnevici (što je taj mali činio svinji, koju je obitelj tovila tko zna za koju svrhu, opisano je tako da bi se i Damir Karakaš postidio). Balkanoidna patrijarhalna tradicija jedino je što drži tročlanu obitelj na okupu, pored nemoći bilo kojeg člana da bilo što promijeni. Svrhovitost svakoga od njih – rad, zarađivanje, kuhanje i pospremanje – jedini su funkcionalni odnosi, rakija i batine dokoličarski su bonus, natruhe emocija između majke i sina neminovnim se razvojem događaja nemilosrdno brišu, a mračnu atmosferu cijelog romana dodatno oteščuje odsuće bilo kakve nade, pa i bilo kakvog humora, makar i crnog. Zamislite stripove Dubravka Matakovića, ali smrtno ozbiljne: to je Garaža, mračan hrvatski roman o mogućoj mračnoj, ali baš jako mračnoj hrvatskoj budućnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. studenog 2007.) |
03.11.2007., subota
Rašomon u salonu namještaja
 Renata Valentić: »Možeš malo glasnije?«, zbirka priča, Meandar, Zagreb, 2007. Od nevine djetinje igre i vjere u vječnost prijateljstva, pa sve do staračke izgubljenosti i razočaranosti u svijet, ljude i samoga sebe, vodi nas Renata Valentić, ugledna, afirmirana i nagrađivana pjesnikinja, u svojoj prvoj proznoj knjizi, zbirci priča Možeš malo glasnije?. U četrnaest priča, izuzev zadnje koja odskače od ritma ostatka knjige, pripovijeda nam se evolucija ljudskih osjećaja vezanih uz položaj pojedinca u društvu i svijetu. Bolje reći, riječ je o deevoluciji, jer od djetinjstva, u kome kraljuje povjerenje i uvjerenje da si gospodar svijeta, s odrastanjem i sazrijevanjem osjećaji ugode i pripadnosti polako nestaju i prerastaju u strahove i frustracije, u osjećaj neprestane i rastuće ugroženosti. Drugim riječima, djetinje blaženstvo odrastanjem se pretvara u paranoju i ludost zrelih čovječjih jedinki; dječja radoznalost pod silama i vihorima stvarnog života utapa se u oprez, nevjericu i borbu za opstanak s nikad izvjesnim ishodom. Početak zbirke je prekrasan: u priči Proljeće, ljeto, zima u idiličnom ruralnom ozračju djevojčice se igraju, beru cvijeće, stvaraju čak i vlastito lutkarsko kazalište, i u toj nevinoj igri lako preživljavaju bezazlene dječje izdaje: odanost zajedničkoj ideji mora popustiti kad mama pozove na ručak. U nešto starijoj, ali još uvijek djetinjoj dobi, kad srednjoškolke zajedno odlaze na rad u Englesku (u priči Lekcija prva), prijateljske izdaje doživljavaju se nešto teže, ali još uvijek ne raskidaju sve veze. Pravi raskid sa svijetom djetinjih i mladenačkih prijateljstava donosi svakome toliko željeno osamostaljivanje, a kad tada zatreba prijateljica, ponekad je treba i platiti (priča Moja prijateljica Mima). Junakinja sljedeće priče (Kakav je on čovjek?) već je rastavljena, nakon sedam godina braka, a ljigavost otkrića o muževom preljubu donekle joj kompenzira saznanje da njenog bivšeg sada vara njegova nova žena. Slijedi nekoliko priča o parovima u prilično nesigurnim vezama, u trenucima kad strast počinje blijediti, a jača želja za učvršćivanjem imovnog, socijalnog i poslovnog statusa, nauštrb ljubavi koja time samo blijedi još brže. Priče o parovima izmjenjuju se s pričama o nesigurnim ženama, koje iznova nastoje povratiti odavno izgubljeno samopouzdanje, pa se podvrgavaju spontanim samotestiranjima, od suočavanja s agresivnim debeljucama u prepunom autobusu do manipulacija »poslovnih partnera« izmišljanjem detalja iz nerealiziranog osobnog života. Djeca se, uglavnom tuđa, u pojedinim pričama pojavljuju kao upozorenje, kao znak opasnosti koja čeka par što srlja kroz besperspektivnu vezu; ili je pak roditeljstvo bolno iskarikirano kao u liku podložničko-mazohističke supruge i majke u priči Djetetova mati. Jedna od ponajboljih priča u zbirci je upravo naslovna Možeš malo glasnije?: kroz rašomonsku izmjenu pripovjedačkog motrišta odvija se igra živaca između prodavačice u salonu namještaja, kupaca koji su upravo na redu i kupaca koji nestrpljivo čekaju na red. Njihovo naizgled korektno ophođenje samo prikriva »kuhanje« u njihovim mislima ispunjenim uzajamnim optuživanjem i ocrnjivanjem, stvarajući ozračje krajnje napetosti u inače banalnom i svakodnevnom prizoru. Dojmljiva je i priča Odletjet ću, koja nas fascinantno vodi kroz frustracije, bolesti, patnje i tjelesne nemoći glavne junakinje da bi se svi ti dojmovi rasplinuli u konačnom preokretu odnosno razotkrivanju. Zbirku zatvara priča Ako je punk mrtav, koliko dugo su oni mrtvi?, koja prekida kronološki tijek zbirke što prati životnu dob junaka, i vraća se u tinejdžerske godine. Opet su »u igri« dvije prijateljice, ali ovaj se put ne radi o prijateljstvu i izdaji, već o različitosti poimanja i doživljavanja sreće: kulturološke razlike, razlike podneblja, upravo u tumačenju sreće nalaze bit razlike identiteta i mentaliteta. Priče Renate Valentić, svojim intimizmom i univerzalnim značenjima pročitanima u konkretnim osobnim sudbinama, uvelike odudaraju od prosjeka domaće proze. Prije su mračne nego optimistične, u njima je svijet za odrasle ljude opasno mjesto, ne zato što bi u njemu nečeg opasnog bilo, samog po sebi, nego zato što je iz njega iščeznulo sve ono što je djetinjem svijetu davalo razmjere sveobuhvatne sreće i sigurnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. studenog 2007.) |
